Ama, moram to od početka, a ti kad pričaš recept za kolače jel' kažeš muti jaja i brašno ili prvo veliš kakva jaja, kolika, pa koliko komada, pa koje brašno, koliko... Mora od početka!
Gost autor: baka Evdokija
Dakle, ja sam se rodila oko Nove godine 1919. ili 1920, kako računaš, jer ti jedan pop piše po starom a jedan po novom kalendaru... A kuća je imala dva domaćina. Moga oca, Jevrema i njegovog brata Dušana. E, taj je Dušan preživeo rat i glad i Albaniju, i Albance, da su im duše u paklu a deca na robiji, daće višnji!
Šonjo i Krvava Meri
Ivanu sam upoznao u kasno leto '81, na velikoj žurci u velikoj gajbi Velikog Baje V bg gimnazije – tj Budućeg Velikog Baje gradskog odbora jedne Buduće Partije, srpske inkarnacije Džefa Kolbija, što je bila vip karta za "most wanted" kod devojčica u to vreme.
Dnevnik nisam vodio nikad. To mi je uvek delovalo tragično prepotentno. Zapisivanje događaja iz sopstvenog života, uh! Šta tu ima da se zapisuje i pamti? I još gore! Da se kasnije čita!?... Jedan prijatelj mi je govorio da grešim i da treba zapisivati crtice: zvao Škarica i potvrdio za Zagreb, bio žur kod Sande u D. 48; sedeo sa Miletom i Galićem celo popodne...Iz takvih opaski može čovek, kaže taj moj drug, da rekonstruiše sve što želi.
Ja to nisam mogao. Zato nikad i nisam čitao tuđe dnevnike.
Sem kad sam bio u vojsci. Tamo sam otišao u trenutku vrlo nepovoljnom
Beograd je, par decenija unazad, nedeljom popodne obično bivao sasvim pust, daleko beznadežnije pust nego što to danas možemo i zamisliti. Ako ste želeli pravu gužvu u nedeljnom Beogradu, tih 70' i 80', mogli ste je naći na tašmajdanskom klizalištu, negde između 3 i 5 popodne*
Svi su bili tamo.
Uzasno me puno stvari frustrira u poslednje vreme. Vec davno vremena ima kako tvrdim da je Pancevo totalni Twin Peaks. Sto vise vremena prolazi, sve mi se vise cini da zivimo u Twin Peaks-u, a da je Pancevo samo jedan sokak.
Secate se kada Dejl Kuper u san-li-je-java-li-je sceni odlazi u sobu sa crvenim zavesama u kojima ga ceka patuljak koji prica unazad? Pa onda onaj kosmati duh-ubica, pa mala zena prostitutka, pa zena sa panjem, onda ona jednooka Nadin...
A naizgled svuda idila. Lepa priroda, potok, slap, blueberry pie...
Katarina Rebraca mislim da je dotakla zvezdu
Jutros, oko 11 po srpskom vremenu, malo izvan Moskve, rodila se:
Jelica Olga Lilit Evdokija Grigorijevna, 2kg 050 gr
desetak minuta kasnije Vuk Bogdan Lav Ognjen Viktor Grigorijevič, 1kg 980 gr
i posle par minuta i Ružica Ljudmila Stefana Anđelija Grigorijevna, 1kg 920gr
Svi imaju ocenu 9/10 na rođenju.
Djina je OK, uskoro će dobiti i lap top na nelimitirano korišćenje pa će Vam se svima i sama javiti. Ovo je na njen izričit zahtev samo obaveštenje.
Djina Vas sve puno pozdravlja i čestita Vam Novu Godinu i Božić.
EDIT:
O radiju kao elektronskom sokoćalu kojim je Nikola Tesla izmenio svet komunikacija i otvorio proces stvaranja "globalnog sela" mogao bi da piše neko od kolega stručnih za lampe, tranzistore i žičice, odašiljače, repetitore i prijemnike, eletktromagnetne talase i ostale pojmove vezane za ovo čudo nastalo krajem devetnaestog veka.
Moje je druženje sa radijom počelo nešto kasnije od njegovog nastanka, dakle - negde sa polaskom u osnovnu;
sa pesmama Zorana i Bojana Ramboseka i onom pesmicom u interpretaciji Paje Minčića, koju sam svakoga jutra slušao na prvom programu Radio Beograda, u najavnoj špici emisije "Dobro jutro deco":
Gdegod da krenem, svuda mi se kače, i sa mnom bi da se gnjave, deca i psi. Muška deca i ženski psi. Valjda sam sa tim zverkama uvežban. Sin od gospođe crnkinje, što drži radnju u prizemlju, Pirule ga zove majka, kad me vid pruža ruke iz kolica i, hoće da ga bacam u vazduh. A mala Karmen, ćerka od Margaride s drugog sprata, kad me ugleda, obeznani se od plača i krije lice. Kerovi reže na mene, a kuje mi se umiljavaju.
No, lako je nama ljudima. Nas je Bog, ili kodog