Iza svakog uspesnog Upravnika stoji mocan UO.
Pitanje upravnih odbora institucija kulture je pitanje od vitalnog znacaja za dalje funcionisanje
ozdravljenje
pre struktuiranje
finansiranje, transparetnost
odgovornost pa i
novi nacin misljenja to jest novo programiranje.
Sve ovo su kljucna pitanja ne samo za prezivljavanje institucija vec i za njihovo ozivljavanje.
Zasto?
Upravni Odbor je prva tacka oslonca svakog art menadzera i svake institucije u svetu..Ali ne i kod nas. Kod nas se UO jos uvek formiraju na osnovu partijskih predispozicija ili “esnafske” pripadnosti. Ni jedna ni drugi princip ne sluze nicemu: ni menadzeru , ni instituciji, ni drzavi koja kroz UO treba da pronalazi nacine da efikasno kontrolise rad institucija ali I da " umanji " zahteve za tzv javnim sredstvima to jest novcem od poreznika kojeg ce u buducnosti biti sve manje, ne samo kod nas vec I svuda u svetu usled globalnih ekonomskih promena koje su uticale na smanjivanje subvencija i veliki pritisak sve veeg broja “ potrazivaca” na iste izvore finansiranja.
UO kao UFO
UO kakvi danas kod nas postoje ne vide svoju funkciju u " radu" za organizaciju na koju su postavljnei da upravljaju, vec pre svega sebe dozivaljvaju kao neku vrsu ukrasnih organa koji sa visine ni na nebu ni na zemlji nadgledaju rad institucija bez ikakovog licnog angazmana da obezbede podrsku za sto bolje funkcionisanje institucije i za ostvarivanje umetnickih vizija I strategija svojih upravnika. UO kod nas dakle pre svaga funkcionisu kao UFO-koji sa visine osmatraju I snimaju” zemaljske problem svojih institucija. Oni cesto niti razumeju niti mare za funkciju, rast, razvoj i i misiju institucije jer nemaju nikakvu licnu niti javnu I pravnu odgovornost za uspesnost institucije.Politicki postavljeni clanovi uglavnom ili primaju nadoknadu( pa im je to primarni motiv " sedenja u UO )ili sprovode neku partijsku kontrolu institucije i menadzera. Clanovi UO koji su iz krugova umetnika to jest “ esnafski” izabrani uglavnom svoju ulogu dozivljavaju kao " umetnicke savetodavce., procenjujcu umetnicke vrednosti i predlazuci " ideje " upravnicima.
Ali pretpostavka je da upravnici i sami imaju svoje ideje i programe na osnovu kojih su i postavljeni..Oni treba da sprovode svoju viziju i srategiju koju koncipiraju u saradnji sa svojim izabranim timom strucnjaka a ne na predlog “ kreativnih” clanova UO koji bi da mikro-menadzuju institucije.
Ako pretpostavimo da UO mora biti zadovoljna ponudjenom vizijom uprave i upravnika koga su sami izabrali onda je glavni sledeci zadatak,UO da obezbedi uslove da se vizije, strategija I program izabranog upravnika ostvaruju.Zadatak pravog UO je da pronalazi dodatna sredstva,(fundraising) da promovise instituciju i gradi kanale podrske kako u javnosti tako I u drzavnoj administraciji kao i da preuzme pravnu I fiskalnu odogovornost kroz kontrolisanje ostvarivanja misije institucije i finansijsku kontrolu fondova kojima institucija raspolaze.
Daj, Nadji ili Izadji
Jedan od najboljih principa za odabir UO kao i za motivacju clanova UO da se aktivno angazuju u osnazivanju svojih institucija je princip koji postoji na zapadu, recimo u Americi
Taj princip glasi:
give, get or get out( daj nadji ili izadji) misli se naravno na novac.
Daj ( novac)
Zasto je to motivacioni factor? Ulaganjem sopstvenog novca clanovi UO pokazuju istinsku zainteresovanost za rad institucije.
Niko nece uloziti sopstveni novac u nesto u sta ne veruje.
Ulaganje sopstvenog novca daje primer I garanciju i drugim potencijalnim donatorima koji bi mogli da uloze svoja sredstva podstaknuti primerom clanova UO.
Nadji ( pare) ili fundraising. Da biste se zalozili da od drugih trazite novac za instituicju na cijem ste celu takodje se podrazumeva da verujete u misiju I funkcionisanje i " zdravlje “te instuticije i da necete uloziti svoj ugled trazeci sredstva od drugih ukoliko istinski ne verujete u kvalitet programa institucije u njeno trajanje.i u ozbiljnnost i ostvarivost njenih programa.
Izadji je takodje odlican princip jer omogucava Upravniku i instituciji kao I ostalim clnovima UO da na godisnjem nivou procenjuju zalaganje i efekte rada pojedinih clanova UO I daju im mehanizam da ne-efikasne, nezainterresovane ili naprosto nedovoljno uticajne clanova UO zamole da svoje mesto ustupe nekom motivisanijem da pomogle.
I poslednje ali ne manje vazno: clanovi UO koji se istinski angazuju I obezbedjuju podrsku za svoje institucije razvijaju neku vrsu licnog ponosa zbog obavljanja ove vazne drustvene funkcije i zato su i sami su motivisani da o tome u javnsti govore cime dodatno osnazuju pozitivno prisustvo institucije u javnosti I postaju pravi javni ambasadori programa I misije institucija na cijem su celu.
Ukratko: prestruktuiranje UO je win win situacija za sve:
za upravnika koji dobija vrlo konkretnu pomoc za ostvarivanje svoje vizije i planova na osnovu kojih je je i postavljen
za drzavu jer obezbedjuje aktivno ucesce uglednih clanova drustvene zajednice u jacanju pozicija i finanasiranja institucija cime se smanjuje pritisak na javne fondove
za intsituciju koja se time delimicno osammostaljuje od jednostavnog " pruzanja ruke prema drzavi " i dobija dodatne izvore finasiranja za svoje programe
i za same clanovi UO koji postaju cenjeni zbog svoje itinski aktivne uloge u ozivljanvanju institucija na cijem su celu jacajuci time svoj javni ugled i imidz kao uticajnih I drustveno odgovornih clanova zajednice.
Dakle glavno pitanje pri odabiru clanova UO institucija kulture treba da glasi “Sta mozete da uciniti za dobrobit svoje institucije ?”