(Programi savesti, 4)
Jasno, projekat nam nije prošao, ne kažem da je zbog onog detalja za koji je predlagano da ga izbacim ali evo, pre neki dan gledam jedan seminar o Cionizmu i Holokaustu, i pazi šta kaže lik, u muzeju Holokausta u Vašingtonu ladno su cenzurisali onu čuvenu izjavu: „Prvo su došli po komuniste... pa po homoseksualce... pa po Jevreje... pa na kraju i po mene..." - elem, izbrisali su savesni kustosi „komuniste", računaju da se čovek moguće prevario, da nije dobro shvatio ili zapazio po koga su prvo došli. Ima jedan lik kod mene na blogu, ako nemaš ništa protiv objaviću tamo ovo pismo kad prođe malo vremena, kad pročita ovo sunce će ga ogrejati jer bi i on to isto uradio mirne duše. Kako god, ima i stvari koje jednostavno ne bi trebalo spominjati u projektnim aplkacijama, osim ako je u pitanju neka umetnost pa da se provuče neprijatna suština kao umetnička sloboda, a i tada je pitanje kako ići do korena problema. Možda to nikog ni ne zanima? Možda se tamo krije nešto toliko sramotno da niko ni ne želi a ni ne ume da se time bavi. Na primer da se izbacuju komunisti iz te izjave... nešto slično mi je, ruku na srce, ovde najdobronamernije savetovao dobar prijatelj, istoričar i levičar (to savetovanje u stvari gore pominjem kao „je predlagano"), kaže, sa značajnim pogledom, to ti neće pomoći da prođe projekat. A napisao sam u projektu da su komunisti bili među primarno ciljanim žrtvama fašizma smatrajući da se bez sagledavanja svih relevantnih činjenica ne mogu analizirati fašistička ideologija i njeni učinci, pa ni sam Holokaust. U svakom slučaju, i sam fon Mize (Ludvig fon Mises, korifej liberalizma u knjizi ilustrativnog naslova „Liberalizam" : ) praktično je čestitao fašistima na ovome što su na svoj način izveli i kustosi, što su „spasili evropsku civilizaciju"--čijoj reprodukciji i služe muzeji--od komunizma... i nije samo Mize kao šampion liberalske civilizovanosti afirmativno pisao i govorio o fašizmu, imao bi i Čerčil čime da se pohvali. Otuda i naslov-dijagnoza paznate knjige od čije naslovne stranice naivniji liberali dobijaju nesvesticu: „Oblici građanske vladavine - liberalizam, fašizam" (Reinhard Kuhnl)
A šta ako bi radikalnija psihoanaliza mogla u pompeznosti i neukusu, u toj tupoj a nekako svečarskoj i svakako monumentalnoj atmosferi i arhitekturi novonastalih muzeja Holokausta (npr. u Varšavi, Budimpešti, Skoplju) prepoznati i neki skriveni, nesvesni omaž nacističkoj politici? Ne bi to bilo toliko čudno, pa (manje-više svojevoljno) sve evropske buržoazije su manje ili više sarađivale u nacističkom projektu proširenja i obezbeđenja „lebensrauma", a koji je u svojoj ekonomskoj suštini realno i ostvaren danas, pretežno neoružanim sredstvima korupcije, manipulacije i prisile (raspad Jugoslavije i rat u Ukrajini su doduše pokvarili utisak ali ne i ishod). Po planovima nacista (kao političko-partijske agencije dominantnih frakcija nemačke privredne i političke elite), nemačka privreda trebala je da bude centralna evropska privreda istočno od Rajne i Alpa a sve druge privrede, pogotovo istočnoevropske, tek periferne, pomoćne, koje služe proširenoj reprodukciji one centralne... zvuči poznato? I to nije ništa specifično nemačko, Drugi svetski rat je ionako tek nastavak kolonijalnih osvajanja na tlu Evrope, dakle, specifičnost je opšte-imperijalistička, jer: „Imperijalni rat i imperijalni mir imaju iste ciljeve" (Trocki). Pax Americana je upravo takav mir u kom je moguće 'pomirenje' sa imperijalističkom politikom, kulturom i naukom večite ekspanzije i subordinacije. Fašizam, nacizam, pre svega su bili jedno od priručnih sredstava za efektnije u-mirivanje neposlušnih i uznemiravanje konkurencije ali onda su se pomalo neplanirano otrgli od uzgajivača i gospodara. Otud i lagana, skoro pa Lesi-se-vraća-kući dirljiva, a svakako prirodna reintegracija čitavih državnih i privrednih struktura kao i ostataka raznih vojnih i policijskih formacija nacističke Nemačke u mnoge euroatlanske i zatim hladnoratovske institucije i politike.
Problemi reintegracije fašizma (a evo ovde malo konkretnije dijagnoze te reintegracije) su dakle strukturni i ako ih ne prepozna muzeologija, prepoznaće ih koliko-toliko odgovorna istorija, teorija, na primer nešto što se naziva „psihogeografija", na primer u jednom od najrazvijenijih krajeva Nemačke, dolini Labe, usred pejsaža neviđene lepote i neviđene urednosti.
U sred te lepote i divote, skockao se koncentracioni logor Nojengame. U do danas očuvanom logoru-memorijalu, neumesno utegnutom i ulickanom, (kao da su se i arhitekte trudile da slučajno ne pokvare taj divni pejsaž nekim nepotrebnim neskladom i nemirom), naravno, odlična izložba. Na izložbi, plan/agenda obrazovanja, ili što bi rekli današnjim NVO vokabularom - "treninga" SS oficira, sastavljen od Britanaca koji su ih tamo internirali (i dakle 'trenirali'). Logor je posle rata služio upravo tome - izolaciji i prevaspitavanju SS elite. I da vidiš, tim oficirima, koji su svi redom iz viših buržoaskih klasa i aristokratije Nemačke, neretko i visoko obrazovani (od 15 komandanata Ajnzac grupa, njih 8 su bili doktori nauka, najviše prava!) a koje klase barem od 1848. ne rade ništa drugo nego proučavaju demokratiju, naravno, u cilju njenog efikasnog uklanjanja sa puta kapitalističke eksploatacije, dakle tim i takvim oficirima objašnjavaju Britanci tom prevaspitnom agendom čari civilnog društva, parlamentarne demokratije, slobode štampe (mogućih inače, i u tom ofucano-idealizovanom obliku u Engleskoj, zahvaljujući pre svega internoj, antinarodnoj i eksternoj, podjednako anti(među)narodnoj kapitalističko-kolonijalnoj pljački i nasilju). Osim stražarsko-vaspitačkog cinizma prema samim SS oficirima, koji su u suštini samo hteli isto to što i njihovi britanski prevaspitači (a na tlu Istočne Evrope), ovde se osvetljava i dupli cinizam liberalno-buržoaske misli Zapada: desnica i reakcionari samo su cinični, ne veruju u promenu, smatraju nepravedni sistem prirodnim i neizbežnim; dok levica (buržoaska) i tzv. progresivci, smatraju isto to ali dodatno cinički tvrde da će nešto ozbiljno preduzeti protiv nepravde...