Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Show time - Kuvanje paradajza!

Nema  babe, i po prvi put ne kuvamo paradajz. 

Jer da je drugačije, već bi zvonio telefon i iz slušalice bi se čulo: “Tatja-na”, sa posebnim akcentom na „na”, kao kad mi je eksplodirala poslednja verzija otrova za pacove, ili sam farbala komšijsku terasu.  Jer u kući “u kojoj se zna reda”, paradajz se kuva 20.avgusta, bio radni dan ili vikend, što znači da je blog morao biti napisan još pre nedelju dana! 

Međutim, hroničar tj. pisac bloga, je tokom svog života jedva dospeo od služinčeta do sekundanta, pa su razne omaške  moguće i ne očekujte neki čarobni “marovic recept za slatki kupus.” 

U najranijim vremenima, kada je autor imao četiri godine, 20.avgust počinje odlaskom na novosadsku Riblju pijacu (poznavaoci Kalenića i Bajlonija lupite jednom “enter” za avenije, jer je razmak između tezgi na Ribljoj pijaci duplo veći nego na famous belgrade greenmarkets i još jednom “enter” za uvećanje tezgi). 

Prvo se pažljivo prođe kroz celu pijacu, lukavo zagleda po sredini džaka, baba sumnjičavo skrozira prodavce “a vi ste..”, “a vaša mama je  iz ..”, konačno se kupuje 120 kilograma čvrstog, ni prevelikog ni premalog, sasvim crvenog paradajza, a onda traži Šiptar (pažnja ovo nije uvreda, u jugoslovensko bratsko - jedinstveno vreme to nije ništa pogrdno (kod nas i danas), nego samo znači čovek sa triciklom), sve se tovari, a onda dodaju dve, tri trbušaste lubenice, nekoliko gajbi bresaka, grožđa, paprike babure, i još koješta.  

Baba (druga dedina žena i mamina maćeha) koja u to vreme ima jedva nešto više godina od mene danas, i ja, idemo svaka sa svojim cegerom, a tricikl za nama. 

Pred zgradom nas čekaju čika David i čika Bora, liftadžije iz vremena komunističkog glamura Tanjurdžićeve palate, sve se nekako smešta u poširoki predratni lift, i kreće ludnica koja traje tačno dva dana i jednu noć pride!

Nemamo letnju kuhinju. Glavna pozornica je kuhinja s crno belim kamenim pločama, kredencem, šporetom oklopnjačom marke „elegant,” herojem socijalističkog rada, velikim stolom i gomilom vangli. 

U backstage-u je već sve spremno za služinče (jeftina dečja radna snaga). Flaše su već skinute sa tavanca (malog tavana iznad kuhinje), poređane u tučanu kadu, a pored njih uzane četke raznih razmera. Ribanje mora biti temeljno, a u svakoj kući „u kojoj se zna reda,” flaše se potom moraju isprati tačno šest puta. 

U kuhinji već teče seckanje, lonac hvata sve četiri ringle, udara avgustovska vrućina, udara promaja jer su svuda otvoreni prozori, udara jara iz paradajza.

Paradajz mešaju samo dešnjaci (manjina u kući), a levoruki, samo ako promene životni stav. Jer, dobro je poznato da sve uspeva samo ako se meša s leva na desno, u ovom slučaju, tri puta u krug, pa dve osmice, pa ponovo. 

Najgore nagrabusi onaj sa pasirkom, pa ponekad padaju i lakše ženske psovke, jer se djavolja pasirka povremeno zaglavljuje, treba da se odvrće šraf, vade ljuščice paradajza, paprike i celera (bez čega nema dobrog paradajza), pa se sve opet vraća u lonac, dodaje so i vinobran, i opet kuva, dok flaše defiluju kroz rernu. 

Usput se „za one Vranjance” (većinsko stanovništvo u kući, 4.5 :1.5 tj. četiri cela Vranjanca, autor smućkis porekla i baba Sremica) dodaje ljuta paprika, ali samo u 20 flaša. 

Skuvani paradajz se neizostavno, još skoro vrijući, sipa u flaše, a onda povezuje malo pokvašenim celofanom koje je služinče u sobi već iseklo na kvadratiće, ni suviše male ni suviše velike. Stavlja se 20 (dvadeset) gumica, flaše ređaju u velike veš korpe i pokrivaju dunjom! (najlepšim pretkom jorgana iz vremena kad smo imali kaljeve peći). 

Ta dva dana i jednu noć se ne jede, jer jedna mrvica može da pokvari paradajz. Ujutro se ustaje – prvi znak da je paradajz dobar je s prsta rozikasta vodica u grliću flaše (znači ni pregust ni suviše redak). Svaka flaša se pere prvo sapunjavom vodom, pa ispira, pa glanca i tek onda ređa u špajz, gde su već kompoti od višanja, trešanja, bresaka, dve duisflaše s kompotom od dunja, i gde još ima mesta za krastavce, paprike cele, filete, seckane i punjene kupusom. („Nikakvih mulenružova u ovoj kući,” kaže baba....gde je „mulenruž,” nepoznato zašto, sinonim za svu industrijsku zimnicu, torte s margarinom, gotova testa i ostale produkte modernizacije). 

Ista operacija – svedoči sekundant – može da se izvede u kuhinjama različite kvadrature, čak i kad su 2 sa 2.

-----------

 
Da se ne lažemo, ne preporučujem se kao domaćica. U frižideru je već “tomatello,” najčešće bezbožno guramo sve u još hladno ulje, luk je iseckan na dvoje na troje (mešam, u sebi ponavljam: „na tihoj vatri dok lako ne požuti i ne ustakli se”), ali ko će da čeka... ne ustajem u 4 ujutro, da pristavim supu....u detinjstvu smo ozbiljno učeni ženskim veštinama koje se prenose s kolena na koleno, apsolvirali mešenje rezanaca za paprikaš i razvijanje lista “na vranjanski” i “sremski” način, ali oklagija, kumovski poklon, uglavnom stoji ukrasa radi...ne mese se ni tašci, ni “nasuvo s krompirom,” a bogami, ove godine nema čak ni gomboca! 

A vi dušice, samo mešate varjačom po uspomenama,” kažete vi? Jeste, kažem ja..i s vremena na vreme, udubljujem se, literarno, u tajne babatetki Agate Kristi (opisane u njenoj autobiografiji), koje su svašta stavljale u dunsflaše, čitam „Smrt prelepih srndaća” (ima tamo drugih mnogo važnijih stvari), ali pasaži o spremanju ribe za zimu su nezaboravni...i uopšte, kad sam u nekoj dubokoj depresiji, odmah se uhvatim za Patin kuvar, devetnaesto izdanje (1978), u kojem je baba dva puta štiklirala najbolje “oprobane” recepte, i čitam pod “baklava”: 

“Prosejati na dasci za mešenje 1,5 kilogram brašna i zamesiti ga sa 15 – 20 jaja....” 

Kakav li je to tek život bio?  


Znakovi pored puta...hm? II

Evo drugog (o adiktima) od ona tri koje znam; prvi sam ostavila (Mujo, Haso, Fata & raznorazna čudesa) a treći mi se možda jednog dana smiluju i puste (dole cenzura!:)).

Uhvatio narkoman zlatnu ribicu, i ona mu obeća, da će mu ispuniti tri želje, ako je pusti. On pristade, i krene da (pri)željkuje.

ON: Želim, želim, želim da sve kineze iz Kine prebaciš u Indiju.
ONA: Evo, ispunjeno, svi kinezi iz Kine u Indiju.
ON: Želim, želim, želim da sve indijce iz Indije prebaciš u Kinu.
ONA: Evo, ispunjeno, svi indijci iz Indije prebačeni u Kinu.
ON: Želim, želim, želim da sada sve kineze iz Indije vratiš u Kinu, a sve indijce iz Kine u Indiju.
ONA: Važi, evo, ispunjeno, samo mi nije jasno, što si to želeo kada je sve isto kao na početku.
ON: Zezanje, brate, ludilo.

p.s. vic istina živa, a ne ko neki što vole da lage, svašta nešto...i tako to.