Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Venture Capital - od garaže do Google.com

Ovo je jedna priča o jednom preduzetniku i njegovom putu od garaže u dvorištu kuće njegovih roditelja do kompanije od 250 zaposlenih na putu da postane novi gigant. Priča je vrlo slična sada aktuelnoj priči o YouTube.com koju je kupio Google za $1.65 milijardi. Ona je i vrlo slična priči samog Google.com. Kad malo bolje razmislim, ona je gotovo identična po formi i hronologiji sa skoro svim uspešnim novim kompanijama u Americi, a počinje ovako:
Bio jedan preduzetnik sa znanjem, idejom i velikim snovima bez kapitala...

Strast - Radio je u industriji poljoprivrednih mašina i tamo naučio mnogo o industriji motora. Od malih nogu je voleo kola i motore. Mnogo manje da ih ima nego da razume kako rade. Rad sa motorima u garaži porodične kuće mu je bio hobi, koji je polako prerastao u potpunu strast.

Znanje - Od razumevanja kako rade, prešao je na eksperimente sa konstrukcijom, čitao je sve knjige koje su govorile o motorima, analizirao sve nove konstrukcije i pokušavao da ih primeni na svoje modele. Internet mu je bio kritičan alat. Ponekad se pitao kako su ljudi sve ovo radili pre 20 godina. Znao je gotovo sve što se moglo znati o ovoj industriji: ko sve proizvodi motore, po čemu se oni razlikuju, koliko koštaju, koji proizvođači automobila, motora, traktora ugrađuju koje motore i zašto ...

Ideja - Izmislio je bolji način sagorevanja goriva i konstrukcije motora koji je obećavao značajno povećanje iskorištenosti, manju zapreminu i veću snagu. Smanjenje izduvnih gasova i zagađenja okoline. Kažem obećavao. Svi njegovi proračuni su to pokazivali. Njegov prototip koji je gradio godinu dana je potvrđivao neke osnovne parametre. Za svoje ideje i prototip tražio je i dobio potvrdu od ljudi od znanja iz industrije. Znao je da je ova potvrda kritična. Samo su oni u stanju da vide iza krša i shvate lepotu tehničkog rešenja.

Seed kapital – Do sada je radio na želju i strast. Koristio je garažu svojih roditelja i svu svoju raspoloživu kintu. Sada su mu već trebale ozbiljnije pare da napravi prvi ozbiljni prototip proizvoda. Nekih $400.000. Već je znao da se u banku za ovako nešto ne ide. Banka traži osiguranje, nepokretnu imovinu. Mogli su roditelji da stave kuću pod hipoteku da bi on isterao svoj san. Ovo se ne radi. Rodbina i prijatelji su verovali u njega ali nisu imali baš toliko novca. Mogli su i hteli da zakrpe oko $100.000. Neki od njih su hteli i da uđu u projekat i da rade sa njim: neki prijatelji, prijatelji prijatelja, kolege sa posla, kolege sa fakulteta (koji nikad nije ni završio).

Znao je za biznis anđele, ljude koji kapitalom podržavaju ljude kao što je on. Počeo je da priča sa ljudima i da ih ubeđuje u svoje ideje. Pokazivao je svoje zamisli svima koji su hteli da slušaju, a za koje je mislio da mu mogu pomoći. Neki su bili bahati, neki su ga gledali kao da je pao sa Marsa. Mnogi su imali bezvezne savete. Većina je bila skeptična. Kao: ko si bre ti da izmisliš nešto što ni Mercedes ne ume. Ovo mu je isprva teško padalo. Nije se obeshrabrio. Nije se ni vređao. Znao je da mora tako. Znao je da je jedan deo njegovog neuspeha i u kvalitetu njegove priče. Znao je da mora bolje.

Znao je da osim nedokazane priče nema ništa. Znao je koliko je to rizično za investitora. Znao je da ne može država da mu pomogne. Znao je da u ovoj fazi ne mogu kupci da mu pomognu. Ovo je Venture. Još dva slova pa adventure. Znao je da postoje ljudi koji će razumeti. Znao je da ovo jedini put za to što je hteo. Jedini.

Tokom vremena upoznao je i druge preduzetnike koji su tražili novac za svoje ideje. Video je koliko ih ima. Slušao je njihove priče i počeo da prepoznaje slabosti koje je onda otkrivao i kod sebe. Slušao je iskustva drugih. Video je da postoji čitav svet u koji ulazi, sa svojim pravilima i logikom i čvrsto je odlučio da postane njegov aktivni deo. Ne postoje problemi, samo prilike. Ne postoji odustajanje, samo promena strategije. Adaptibilnost. Bolje oko zida nego kroz zid. Preko preče naokolo bliže. Ponekad mora i kroz zid. Sve se istroši. Energija ljudske želje je nepresušna. Nijedan posao i rad nije nedostojan mene. Odustajanje je nedostojno mene.

Objašnjavao šta je smislio i vremenom je postao mnogo bolji u svojim argumentima. Čuo je i neka pitanja na koja nije odmah imao odgovor pa su ga naterala da bolje razmisli. Pogotovu oni delovi koji su se ticali potencijalnog tržišta i konkurencije.

Konačno je shvatio da ne može da prodaje pola sna. Smislio je motor pa će da nađe nekoga drugog koji će to pola sna da upotpuni sa drugom polovinom koja će izneti taj motor na tržište. Traži se ceo san. I inovacija i tržišna realizacija. Traži se sanjar profesionalac. Investitori ne kompletiraju san. Oni samo poveruju u njega i daju mu kapital.

Kome bi prvo trebao da ponudi svoj motor? Zašto bi taj kupac bio zainteresovan da kupi baš njegov motor? Kako će doći do prvog kupca, kako do drugog, kako do stotog? Počeo je da istražuje tržište. Da razgovara sa potencijalnim kupcima i pita. Ne da ubeđuje, da sluša. Da razume njihove razloge.

I više mu ovo sve i nije tako teško padalo. Jako je mnogo naučio i o stvarima za koje nije mislio da su potrebne i važne. Postao je razumno samouveren. Pronašao je dobru meru između uvažavanja sagovornika i vrednosti njegovog keša i vere u vrednost projekta koji prodaje. Znanju tehnologije pridodao je poznavanje tržišta. San o motoru je upotpunio snom o proboju motora na tržište sa svim detaljima tog proboja. Promene u njegovom pristupu u poslednjih godinu dana i nivou njegove priče su bile postepene tako da nije ni osetio koliko mu je priča dobila na kvalitetu. A priča je bila sve što je prodavao: znanje, ideje, snovi, planovi i krš u garaži.

I onda su se stvari složile. Naišao je na čoveka, od stotina sa kojima je razgovarao, koji su poverovali u njega. Svideo mu se kao čovek. Umeo je da ga sluša. Pitao je pametna pitanja. Navodio je na razmišljanje. Razumeo je njegovu strast. Nekako su poverovali jedan u drugog.

I uspeli su brzo da se dogovore. Napravio je korporaciju. Zatvoreni AD ne DOO. U korporaciju su uložili njegova familija i prijatelji $100.000, a biznis anđeo $300.000. Preduzetnik je uložio sav dosadašnji rad, sva prava na svoje ideje i sve buduće ideje u vezi motora i celog sebe, svoju strast i želju da ostvari svoj san. Zašto sebe? Investitor je investirao više u njega nego u njegovu ideju. Tržište se menja. Uslovi se menjaju. Trebaće dalji razvoj. Planovi se menjaju. Samo inteligentan čovek sa pravim pristupom životu i biznisu može da izdrži igru i pobedi.

Dogovorili su se da to što preduzetnik ima, sve to vredi $1.000.000. Dogovorili. Nikakve analize vrednosti garaže i krša u njoj. Garaža je i onako bila vlasništvo roditelja. I alat takođe. Dogovor. Slobodna procena. Koliko je investitor spreman da plati, a preduzetnik spreman da prihvati. Prodat je san. Priča. Vazduh. Radi se o izuzetno rizičnom projektu. Radi se mnogo više o emocijama i osećajima: gut feeling. Preduzetnik je konačno shvatio zašto se ovi ljudi zovu biznis anđeli.

Vrednost kompanije na papiru nakon finansiranja je bila $1.400.000. Za ovih $400.000 je investitorima je pripalo 28.57% kompanije: 7.14% rodbini i prijateljima i 21.43% biznis anđelu . Preduzetniku je pripalo 71.43.% kompanije. Vrednost njegovog udela je bila $1.000.000.

U ovom trenutku kompanija nije imala proizvod, nije imala klijente, ni jedan ugovor, nikakve prihode. Imala je kontakte u industriji koji su pokazivali kakav takav interes. Imala je potvrdu od ljudi u industriji. Imala je krš od prototipa koji je bio dovoljan da «dokaže» biznis anđelima da su ideje tačne. Dokaže je prejak termin. Mnogo više odgovarajući je termin: probudi maštu.

Preduzetnik je postao President and CEO (Chief Executive Officer). U kompaniju je ušao i jedan prijatelj koji se bavio računovodstvom, finansijama i tržištem. On je postao VP (Vice President). Njemu je preduzetnik dao 10% kompanije od svojih 71.43%. Dao jer je prijatelj bio iskusan i samim tim važan za kompaniju. Preduzetnik je znao da ne može sve sam. Potreban je tim ljudi.

Od novca koji je legao na račun kompanije, pored sebe i VP-a, zaposlio je i dva radnika da mu pomognu u konstrukciji prototipa. Plate su bile male. Skoro minimalac. Sam preduzetnik je to hteo. Radnici koji su se zaposlili su se zaljubili u projekat. A dobili su i opcije na akcije, svaki 0.5%. Šta su opcije? Način da radnici dobiju mogućnost vlasništva u kompaniji bez besplatne podele akcija. O tome malo posle kad se igra malo zakuha.

Počeo je užurban posao. Rad na prototipu proizvoda se zahuktao. Počeli su da prave marketinški materijal, razgovaraju sa potencijalnim kupcima. Preduzetnik je pomislio da je na konju i da je rešio glavni problem: chicken and egg problem. Nema proizvoda bez kapitala. Nema kapitala bez prihoda. Nema prihoda bez proizvoda. Put je čist, prohodan, jasan ... Uspeh je tu iza ćoška. Kad napravi svoj proizvod, svi će videti, i uvideti i ...

Kako se posle sam sebi smejao.

Nastavak sledi.

Saša


Svaka pohvala...

...odabiru teme i autoru teksta, na citljivom izlaganju i analitickoj kompetenciji.

Cisto kao predlog - mozda bi bilo interesantno napraviti komparaciju ovakve success story u US (pod uslovom da kraj price, koji zeljno ocekujem, bude u skladu sa ovim success) sa slicnim (barem rezultatski, naravno - broj nula nebitan) primerima u nasim tranzicionim PS.


Nastavak?

Kad ce nastavak?


Čin drugi

Početkom sledeće sedmice. Referendumska vika i netolerancija na blogu me dobro ohladila pa sam odgodio dalje pisanje.

Saša


USA: "Nema proizvoda bez

USA:
"Nema proizvoda bez kapitala. Nema kapitala bez prihoda. Nema prihoda bez proizvoda."

Srbija:
"Nema proizvoda bez kapitala. Nema kapitala bez prihoda. Nema prihoda bez trzista. Nema trzista bez ...", dalje ne znam, ali izgleda da se krug malo teze da se zatvori.