Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Divlji zapad

Živim u gradu u kojem je nasumično nasilje svakodnevna pojava. Rasno, politički, vjerski, seksualno motivirano, ima svega. Najviše ga je ipak 'motivirano kapitalizmom'. Koliko god čovjek malo imao, u kapitalizmu se uvijek nađe netko tko ima manje, a u kulturi opsjednutoj materijalizmom, sve to što nemaš non stop ti je točno pred nosom. Pa onda siromaštvo, jad, slabi izgledi i loše droge – sama šetnja ulicom je ponekad čisti divlji zapad.  

 

 

Došla sam iz zemlje koja je imala svoj rat, iako sam odrastala na uvjerenjima da se to 'više nikad neće ponoviti' i ostalima koja se počinju učiti od trećeg osnovne na PiD-u. To se negdje usjeklo tako jako da se još uvijek ponekad začudim kako se začudim nad nekim novim ratom.

Ovdje me gledaju u neviđenom čudu kad kažem da se u Zagrebu osjećam sigurnije, jer to je ustvari iz njihove perspektive paradoks. Ali iz moje je istina. Zagreb je dom i tamo se osjećam sigurno. Djelomično zato što je dom (iako je dom u stvari ono mjesto koje ti fali kad si daleko, a nervira te kad si blizu ), ali pretpostavljam zato što nikad u Zagrebu nisam doživjela doslovno fizičko nasilje. Pogotovo ne u odrasloj dobi kad sam osvijestila svoju privremenost.

U prvih tjedan dana u Londonu opljačkali su me na ulici. To je moj prvi emotivni doživljaj Londona – ono mjesto gdje mi je u sedam navečer, par kuća dalje od moje, čovjek skočio na leđa.

Dugo me plašila ta apstraktna nesigurnost, to da ne mogu predvidjeti i ne mogu izbjeći opasnost. Još uvijek me ponekad zvuk trčećih koraka iza leđa u mraku uplaši i osjećaj je i danas intenzivno neugodan. Ipak, bio je to jedan od ključnih incidenata u poimanju sebe. Nekako me obilježio i opipljivo mi osvijestio ranjivost. Moju pa kroz nju i tuđu. Kao da sam tek onda u potpunosti postala svjesna sebe.

Kasnije se nelagoda smirila, ali s vremenom, što sam dulje tu, sve me više plaši nova spoznaja: ne bojim se više napadača, huligana, lopova, sad se bojim toga što ne vjerujem da bi ni u po bijela dana netko priskočio u pomoć.

London je grad nasumičnog nasilja, grad pojedinaca, grad u kojem se najnormalnije govori 'da, ali ni u jednom kvartu nisi siguran'. Igra na sreću, uglavnom. London je malo čiji dom i malo tko osjeća pripadnost, pa se malo tko o njemu i brine. Svi gledaju svoje poslove i rijetko kad se desi solidarnost.

Ljudi stradavaju jer se upletu u ljubavničku svađu na cestu, zbog gužve u prometu, zato što su u autobusu zamolili dečka koji ih je gađao pomfritom da prestane. Nedavno je ubijen čovjek koji je grupu tinejđera zamolio da mu se ne deru pod prozorom. U mom kvartu dvojica pješaka se sudarila na glavnoj ulici, usred rush-houra, jedan izvukao pištolj i upucao drugog. U McDonaldsu neki dan, u četiri popodne, ušao čovjek, upucao neku djecu.  

Klinci nose noževe i vuku pitbule, ima jedan tu, na zidiću pored dućana, jednom rukom poteže pitbula, a palac druge još ne vadi iz usta.

Žute table s natpisima MURDER ili SERIOUS ASSAULT niču posvuda. Traže svjedoke, da se javi tko je što vidio. Koliko dugo stoje, ne bi se reklo da svjedoci hrle.

Svi su to već naučili – ne miješati se.

Osjećam taj potmuli poriv i ne volim ga. Postane mi još jasniji kad odem u Zagreb gdje se ohrabrim već na aerodromu i brže bolje se posvađam s nekim tko mi ugrozi prostor. Sitni obračuni, ali vrijede. Ne samo da se usudim dići glas, buniti se, intervenirati, nego se usudim misliti i da će biti nekog razultata. Naivno vjerojatno. Nije Zagreb cijepljen protiv nasumičnog nasilja. Dapače, sve se češće događa, svako malo neki 'Falling Down'. I sve se bojim dana kad će svuda svi zanijemiti.

Svaki onaj čovjek koji strada u nekom takvom besmislenom okršaju na cesti, u podzemnoj, u busu, pred kućom, puni me nervozom i laganom stalno prisutnom sumnjom u vlastitu smionost. I svaki taj čovjek mi održava vjeru da ima tih glasova i da će ih uvijek biti i da je i moj negdje tamo.

Ne znam samo koliko je potrebno. Ako prođeš pored žute table, a da ne zastaneš ni da pročitaš što ono sitno piše, ako se malo uzbudiš tek kad vidiš forenzičare u onim bijelim plastičnim odijelima kako ti šetaju blizu kuće, ako samo kimaš glavom 'ha, to je tako u velikom gradu', znači li to da smo svi već pristali na sudjelovanje?

  


Sleepless in London?

Secam se, mene i prijatelja na sred Leicester Square-a, jos pre mnogo, mnogo godina kad je sve bilo pitomije. Posli smo na party Kinky Gerlinky, tada je to bilo WOW, preruseni, nalickani, veseli. Prilazilili su nam 5-6 tipova, dosta odlucnim korakom, neverovatno agilni s' obzirom na pijanstvo koje im se videlo na licima, predvodnik, tako sve u hodu, u jednom potezu pesnicom iz sve snage na Juliana. Sve je bilo kao neka koreografija, DV8, tako nesto. Pesnica polete onako, nekako "profesionalno". Da nismo nastavili da hodamo, hipnotisani, sasuo bi coveku cvikere u oci. Ovako je zavrsio samo sa tamnom masnicom. Mi smo samo hodali, nismo stali. To nas je valjda izvuklo. Niko nije obracao paznju.

Olga


DV8!

ima li neko u bilo kom video formatu (chezhnyivo)


imam ja

strange fish ali na vhs-u
nikako da bacim na dvd
a mogu da nadjem i enter aechilles
i dead dreams of a monochrome man
al za to bi mi bilo potrebno neko vreme...


Clueless in NYC?

I pored povremenih "ispada" raznih agresivnih ludaka (ili onih pritajenih manijaka) o kojima citam u novinama, vidim na TV-u, ili cujem iz druge-trece ruke, apsolutno se nikada nisam osetila ugrozeno ili uplaseno u NY.
Lazem, u stvari, jednom smo po Bronx-u prelazili neki napusteni most kada smo isli na izlozbu u nenaseljeni i pomalo zastrasujuci kraj, i uopste mi nije bilo svejedno, ali nikada, nikada problema. Cak ni kada sam pratila neke djake do Queens Bridge-a (jedan od, u celoj US, najsiromasnijih, u drogu i kriminal ogrizli, kraj), i bila jedina bela osoba.
Mozda sam neozbiljna i ishitrena, ali stvarno ne razmisljam o svojoj bezbednosti u gradu. Pazim da ne idem po raznim ozloglasenim krajevima sama, ne junacim se nepotrebno, ali nekako verujem da su ljudi ovde ipak zastraseni zakonom, zatvorom i ostalim pravnim regulativama (narocito novcanim).

U Beogradu se nikada nisam osecala tako slobodno i sigurno. Uvek je bilo manijaka koji bi napadali makar verbalno, a ni fizickih obracuna nije manjkalo, pa ni redovnih prostackih muskih dobacivanja. Agresivnost, bahatost, primitivizam, sve to uzasno gusi, a i plasi.


Stevie, apsolutno

NY rulez po pitanju sigurnosti. Prosto se osećaš sigurno na ulici. Ranije nije bilo tako (jednom sam prisustvovao policijskoj raciji na 42. ulici- uopšte nije bilo prijatno), ali ovog puta sam sa klincem šetao po Harlemu, a vraćali smo se posred Central Parka, pored Jackienog jezera oko 9:30, nije nam ni palo na pamet da bi nešto moglo da nam se desi.

Moram da priznam da u Londonu nemam to osećanje.


divno je što se tako osećate

i želim da me shvatite pogrešno, ali sam sigurna da statistički podaci govore o tome da ima puno onih koji u NY nisu imali toliko sreće.


Pa, mora da postoji neka

statistika o violent crime-u NY vs London (evo ovde malo nestatističkog pristupa temi). Ja pričam o osećaju a to je slaba podloga za statistike (nemoj, Vlasto, samo da mi ubiješ osećaj nekim podatkom da na Manhattanu svaka 2 minuta neko biva ubijen).


Ma ne,

stvarno mi nije bila to namera. Samo kažem da je super što je tvoj subjektivni osećaj takav. I ne treba živeti u strahu. Ali, znaš i sam da ima puno onih koji ne misle isto i onih koje je iskustvo, na žalost, naučilo drugačije. Puno je zaludnih žrtava po svetu i ne smemo da ih zaboravimo stavljajući u prvi plan našu sreću. Ti budi cool i srećan, ali nemoj da pričaš da je NY siguran. Smeš li da puštaš dete da ide samo ulicom?


Što se toga tiče

stra' me je za decu i po Kembridžu koji ti dođe kao neka banja. Ali to je više što smo se svi nahvatali strahova što od klasičnih krimosa, što od pedofila, što od ovih trgovaca ljudima. I ja nisam rekao da je NY bezbedan (mada je verovatno bezbedniji od Bg-a- ja se sećam da je u mojoj staroj zgradi u Bg-u, na zadnjem spratu, stanovao neki klinac koji je svojim rukama ubio dva čoveka), ja sam samo rekao kako sam se osećao u NY u odnosu na pustu Londru. Ništa više, ništa manje. A apsolutno bezbedno mesto na svetu ne postoji. pozz


Ma da. pa u tome i jeste

Ma da. pa u tome i jeste stvar. osobni osjećaj je najbitniji. jednako si siguran ovdje koliko i nisi. bas zbog te nasumicnosti o kojoj govorim. moze ti se dogoditi i ne mora. to jednako tjesi koliko i uzrujava, ovisi o raspoloženju.
ponekad kad se bas zaredaju incidenti i kad su ti negdje na pragu, onda mi malo pukne film.
u stvari ono o čemu govorim je to da mi se teško pomiriti s činjenicom da je ta količina nasilja 'normalna u svakom velikom gradu', da nema nitko da te zaštiti, da su postavili kamere na svaki ćošak, u prosjeku te 300 puta dnevno snimi neka kamera u Londonu, svaki korak ti je negdje zabilježen, od kamere do Oystera, koji je posebno zlo, pa ipak imaš najbolju šansu ako se uzdaš u 'thinking positive'.


Tena, meni se čini

da su Englezi malo i ciničniji. Dva su aspekta te priče o kamerama, po meni: jedan je osiguranje i polise, a drugi je da se Scotland Yardu stane na rep, da ne ucenjuje vlade u vezi love (ne sumnjam da će za neku godinu početi ubeđivati kako je sasvim prirodno plaćati za svoju sigurnost i da će 'privatizacija' SY proći brže od NHS-a). OGROMNA razlika USA i Engleske je što, kad je tax money u pitanju, Ameri stalno postavljaju pitanje value for money- ovde su ljudi mnogo tunjaviji.


NYC statistics for 2005

Dakle u Njujorku je prosle godine bilo :
539 Ubistva, 1412 Silovanja i 24,722 nasilnih pljacki.
Ovo sve u gradu od 15 miliona.
Ne mogu naci statistiku za Zagreb ali recimo da je STOPA ubistva jednaka sa Njujorkom. Dajuci Zagreb 1.1 miliona Stanovnika (metro area), po Njujorskoj stopi u Zagrebu bi prosle godine trebalo biti oko 40 ubistva.
Sad... London...nisam nasao tacne statistike ali su ocene da je najopasniji grad u zapadnoj Evropi.


Glede Londona,

jel' da da ga ne bi menjala ni za sta na svetu? :)

Poz.

V.

p.s. Onaj ko je umoran od Londona, umoran je od zivota!


Uf, uf, uf

Nisam baš shvatila da je Tena umorna od života. Naprotiv. I ne treba ovakva razmišljava tumačiti kao zamor ili predaju. To je njeno realno suočavanje sa životom modernog doba koje, hteli mi to da prihvatimo ili ne, postaje sve opasnije. I što je veći grad, više je opasnosti. Logično je da u gradu od 20 miliona ljudi živi više lopova, manijaka i ubica nego u gradu od četiri ili selu od pet stotina duša. Druga je stvar nečija odluka da ipak živi u ogromnom gradu koji povremeni osećaj otuđenosti i opasnosti konpenzuje silnom lepotom, arhitektonskom, urbanom, kulturnom, onim prvim, najnaprednijim, stimulišućim, ekonomski pogodnijim. Izbor je na nama.


svaki veliki grad

bi moglo da se kaze da je takav. Ceo tekst je primenjiv i na New York, i na Paris i na Moskvu etc...

Meni se vise cini da je Tena mozda malo usamljena pa joj London u ovo sumorno zimsko vreme izgleda a bit scary...

Al' ja kad je pitam da odemo na kafu, nema odgovora :(

Poz.

V.


Probaj

da je pozoveš na pasulj ili neku gibanicu :-)


Gibanicu i pasulj

nazalost, u gradu o kome pise Tena, neces naci :-).

I to je ono sto me nekad cini potpuno desperate, a ne stopa kriminala u milionskim gradovima.

V.

p.s. poceo sam da pravim ustipke, ako Tena zeli da proba uz kafu, posto je i jogurt scarce resource here. :)


svega ima u Lononu, pa i gibanice i pasulja...

Dakle, kore za pitu se prodaju ne samo u turskim radnjama vec cak i u Tesko-u. Sir - mesavina cottage cheese i fete. Pasulj - opet turske radnje i bolji supermarketi.
A za belosvetske djakonije i povrce sa PRAVIM ukusom Borough Market. Also graet for coffee & people watching...


cottage cheese

i dansku fetu sigurno ne mozes da upotrebis za gibanicu :). Ja kupovo' oba, pa cak ni makaroni sa sirom ni na sta ne lice...

kada kazes gibanicu, burek, pasulj i ostalo, nije samo da to mozes da kupis, to treba neko i da spremi, i da postigne neku ukus na koji smo mi navikli odande odakle smo dosli. E toga sto sprema tesko da ces da nadjes u Londonu...

Postoje zamene ja se slazem, i svi mi jedemo kojekakvu egzoticnu hranu ali nije to to.

Ipak moras priznati da ti jedanput u toku godine ne dostaje vruc burek sa jogurtom, i bas kad ti se jede znas jednostavno da to nije da trknes do prve pekare i kupis. Jednostavno nema!


Ako covek dovoljno zeli,

Ako covek dovoljno zeli, obavi istrazivanje na temu, pa zavrne rukave... Ako uspe, eto light-motiv-s za zblizavanje sa nostalgicnima, a i mnoge strankinje ce biti zaintrigirane egzotikom.
Ana WithAFamilyNameTooHardToPronounce


Gibanica u Londri

Ne znam mnogo o Londonu, ali znam da u restoranu srpskog kulturnog centra (pored crkve u Londonu) mozes da nadjes sve od gibanice do cevapcica sa lukom, zaliveno sa sve vrancem ili knjaz milosom...


crkva u Londonu

je jedno od mesta za koje sam upozoren da izbegavam u sirokom luku...:)

jel' bio neko?

V.

kvadratura kruga


Vlasto,

ja sam malo povise upravo poredila ono sto i Tena: u njenom slucaju London vs. Zagreb, u mom NYC vs. Beograd. Znaci, sve same metropole koje se unekoliko mogu porediti, a ne selo sa velegradom. Jos sam manje pominjala pitanje izbora gde ziveti. Cist licni osecaj, oslobodjen statistika, generalizovanja i filozofija.

Znam puno ljudi koji su bili opljackani ili prebijeni, kao i zena koje su bile silovane i ovde (u Bronx-u pre cetiri godine drugarica, i pre desetak godina u Lower East Side poznanica, znaci oba kraja u svoje vreme veoma sumnjiva i za kloniti ih se), a i u Srbiji (doduse samo iz druge ruke prica za grad, a mamina prijateljica negde na pola puta izmedju neka dva sela u "pitomoj" srpskoj idili).
Znam za pljacke na ulicama sumnjivih njujorskih krajeva (jos jednom, iskljucivo krajeva za koje se zna da nisu za bezbriznu i opustenu setnju, ako se ne mora), a znam i za bar desetak pljacki stanova po raznim mirnim i pristojnim krajevima Beograda (pa i Novog Sada, gde su mojim prijateljima pre jedno tri nedelje obili i opljackali kucu).
Znam za nebrojeno slucajeva nasilja u porodicama mojih djaka, kao i po "Bridge"-u, kraju kojim se jako ponose (toliko su tough - tuce, droga, pljacke, prostitucija, ubistva). Bilo je nasilja i u porodicama mojih prijatelja kada sam odrastala, a danas je i sve vise nasilja medju skolskom decom u Beogradu.
I tako dalje.
Svo to nasilje je strahovito, podjednako sokira i boli.

Ali, ono sto je meni u celoj prici najbitniji momenat je cinjenica da u Beogradu niko i nigde nije postedjen tudje obesti, a ja (i najveci broj ljudi oko mene) u NY obest ne vidim i ne osecam u svom svakodnevnom zivotu. Znam cega treba da se klonim. I dalje ima delova grada gde ne bih nikada zivela niti radila. Ovde je makar, za ljude koji su imali tu nesrecu da na svojoj kozi osete nasilje, pravda daleko doseznija nego sto je to u majcici Srbiji. Cinjenica da zlocinac biva uhvacen i da odgovara za svoja nedela je mala, ali jedina satisfakcija za zrtve, koju je u Srbiji tesko dostici. If at all, still.

I za kraj, opet nesto krajnje licno - lepa je priroda, tisina i mir za preko vikenda. Zivot van grada, bio to Begrad, New York ili London, za mene je tesko zamisliv.
Nostalgija jedino usmerena ka ljudima (sve malobrojnijim), nikako ka jelu i specijalitetima domace radinosti. A pogotovo ne prema "nekim boljim vremenima".


Hvala V

na pozivima,
nisam usamljena, ali hvala ti što brineš. javit ću ti kad stigne neka pošiljka ajvara i bajadera pa da odmjerimo snage.

ne bih trenutno mijenjala London, zato to sve i pišem. da mi je svejedno već bih digla sidro.
iako, ne znam kakav ti život živiš ovdje, ali nije mi uopće nezamislivo umoriti se od Londona.
ako ne prije, ako dočekam penziju, idem prvim Easyjetom u Istru.

a do onda tko zna. možda neko unutarnje pregrupiranje.
da imam djecu, odselila bih sa Old Streeta brzinom svjetlosti.


Slazem se

da se umoris od veceri napolju petkom i subotom uvece.

Kad sam citirao Samjuela Džonsona o umoru u Londonu i zivotu...ucinilo mi se iz tvog bloga da si u down-u...

Drago mi je sto ga ne bi menjala ni za sta. Jel' ne bih ni ja, a cool je sto EasyJet-om mozes biti u Istri za 2.5 sata!

Poz,

Vlada


ANJINO PISMO TENI (prvi deo)

”Moj Meseče, mila noći
Ja u snove ne smem poći
Čekaju me prazne sobe
Oči moje da zarobe...

Sad...

...moji papirni snovi.

Pred vama ih budna snivam
Vašu ljubav ja dozivam
Tamo gde mi mašta hodi
Moje srce nek’ sad vodi

Puštam ja u svoje priče
Duše što na moju liče
Ne bih li je opet srela
Samoj sebi privolela...

Znam...

Njoj je pripala duša moja
Sve te noći do svitanja
Budna piše dok o njoj sanja
Sve te noći do svitanja...“

Anja je, kako kažu, oduvek pisala pesme. I to ne bilo kakve, već solidne, nežne i lepe ljubavne pesme. Toliko je volela da piše pesme da je za njih imala svoje “Mesto” i “Vreme”. Mesto je uključivalo sav Anji dokučuv prostor – njena mala polu–soba, balkon, kupatilo, gradski prevoz, škola, pozorište, uopšte govoreći sve one prostorije u kojima je boravila i sve lokacije na kojima je ikada bila; a Vreme je podrazumevalo samo jednu odrednicu: uvek. Čitav život ona je u svoje male mirišljave notese sa lepim listićima u različitim čistim bojama pisala, isto tako mirišljave, lepe i šarolike, raznobojne pesme. Ako ne čitavu pesmu onda bar mali stih, stroficu, varijantu rime, bilo šta - ali uvek.
“Anja je pesma!” – govorile su školske drugarice u šali i vrlo često pronalazile za potrebno da, posebno pred dečacima, istaknu kako je to neprestano “švrljanje” pesama poprilično bedan zanos, jer devojka njenih godina, pogotovo tako lepa i nežna kakva je Anja bila, nikako ne bi smela sebi da dopusti da izgleda “baš odsutno” i “taako bre zaaapušteno”, što je, u najmanju ruku, bilo takvo preterivanje kao kada bi ste tvrdili da je za uspešno savladavanje raspona neke jednoporodične kuće (recimo 6 x 6 metara), armirano–betonsku tavanicu koja osim sopstvene težine prima uobičajeno korisno i dodatno opterećenje, e baš neophodno adheziono prednaprezati istu! Smešno! Anja je samo možda ponekad, u školu dolazila nepočešljana jer bi znala s vremena na vreme na svom putu do gimnazije da zastane i da, čak iako duva takav vetar da joj može kapu ukrasti, izvadi svoj blokčić i zabilježi stih ili dva. Eto tako je jednom prilikom u onom ledenom prolazu kod Maksimovićevog bezistana, između trga Nikole Pašića i Terazija izvadila svoj crveni notes i na neugodnoj promaji zapisala sledeće reči:

„Ja volim tvoj stomak, tvoje ruke, tvoje nokte, usne, zube.
Ja volim tvoju kičmu, tvoju kožu, tvoje tople grudi.
Ja volim tvoju kosu, misli pod njom.
Volim tvoj osmeh, tvoje Ime.

I nigde naslova, niti rime.“

(Prestani…)

Ustvari, sve njene drugarice su joj zavidele. Bez izuzetka. I to tako mnogo i tako strasno, da se ponekad u školi, pogotovo na času maternjeg jezika i književnosti, gde je redovno naša Anja dolazila do izražaja, iznenadno po ćoškovima prostorije hvatala nekakva žestoka buđ i širila neugodne mirise po učionici da bi se, odmah po završetku časa, sa školskim zvonom povukla i iščezla baš kao ta spasonosna, kratka zvonjava u ušima.
Ali, nisu baš svi mrzeli Anju.

(Sad ti lijepo kažem da prestaneš! Hoćeš?)

“- Deco, sanjajte! Sanjajte lepo i tako čvrsto da vas niko ne može probuditi, jer kad vas probude, to više nije vaš san i vaš svet, već nečiji tuđi.” - često je na času govorio čika Ivo, Anjin dobri profesor književnosti u Čet... khm, jednoj beogradskoj gimnaziji, navodno propali dramski pisac, “razočarani matorac neostvarenih snova” kako se šaputalo u zbornici i galamilo po hodnicima, mada, ako mene pitate, ne bih baš puno verovala u to. Čika Ivo je bio…

(Sad je stvarno dosta! Već dva puta sam ti rekao da prestaneš!
Prestani, prestani, prestani! Počinješ da gušiš ljude!
Ja samo hoću da napišem komentar na “Divlji Zapad!”
P R E S T A N I !!!)

Uf, kakav gnjavator!
Gospodin “Autentična djetinja čulnost i njeno intimno prostor-vrijeme”, bla, bla, bla, bla… Samo znaš da crtaš te svoje morbidne stripove i filozofiraš! I koga ti stalno prekidaš? Am? Nas? Nas koje te volimo i kujemo u zvezde! ‘Ej bre, sad ću da napišem takvu priču, ima da te rasturim!!!

(Molim te smiri se… Nisam tako mislio…)

Hej, sorry Tena, leptiriću, baš sam nešto besna, moram da prekinem…
Ali, ne brini, vratiću se…

Poljubac
“Pesma”

p.s. Biće reči o Andriću i njegovoj Lili Lalauni, muzici,
Anjinim potpuno neočekivanim studijama na Tehničkom fakultetu,
kao i o jednom malom kašteletu Ivana Meštrovića u Splitu
gde je naša lepa i mlada pesnikinja po prvi put videla Kreatora Apokalipse…
Samo prvo moram Nik.. khm, Emilu da objasnim neke stvari...

Ma ne brini, Tenči, neću biti toliko gruba! Nije ovo London…


Objasni pa se vrati

taman sam se zagrijala...


“_ _INO PISMO TENI” (s_botir_ni drugi deo)

Evo me Tenić, pokazaću ja još Emilu njegovog Boga, pravi nevaljalko…Nastavljamo odmah samo da vidim gde smo mi ono beše stali, aha, evo dakle:

Čik_ Ivo je bio ustv_ri t_kv_ dobric_ k_kve nem_ n_d_leko. Često bi n_ p_uzi u zbornici, umesto d_ puši i ogov_r_ s_ koleg_m_ druge kolege i direktor_ škole, z_mišljen, tiho pevušio, on_ko z_ sebe, neku svoju melodiju n_ reči _egovog pozn_tog ime__k_ nobelovc_. Pesm_ se zv_l_ “Lili L_l_un_” i v_ljd_ se t_ko zv_l_ jedn_ grki__ koju je _ndrić nek_d_ sreo i, z_mislite, s_mo od slogov_ _enog_ imen_ s_st_vio pesmu. K_k_v pesnik i pis_c! Stihovi, doduše, nisu im_li nik_k_v smis_o, jer pesm_ je ličil_ n_ one nežne usp_v_nke kojim_ m_jke usp_vljuju svoju decu tiho im pevušeći n_ uho pred s_n, _li čik_ Ivo je uvek oseć_o nešto drugo…

TEN_, SESTRO SL_TK_, ŠT_ JE S_D OVO?!

M_ VIDI TENČI, UZEO MI NIKOL_ MOJ_ SLOV_!!!

Emile "lupežu", vr_ti mi slov_ iz mog imen_ d_ dovršim priču!

(Ustuk bijes, tu ti mjesto nije! Toliko sam se uzrujao prepirući se sa sopstvenim likom i to oko tako nekakvih banalnih stvari kao što su to elementarna pravila ponašanja u poslu /npr. radna disciplina, poštovanje poslodavca itd./, da sada u ovom trenutku uopšte nemam predstavu o tome šta sam htio da napišem kao komentar u vezi ovog drugog bloga o nasumičnom nasilju… A htio sam ja baš nešto lijepo da napišem, da razvedrim malo cijelu stvar, samo sad nikako ne mogu da se sjetim šta…

Šta je? Šta me tako gledate blogeri? Igra meč.. khm predstava, a? Ama, što to tako “bečite oči” gospođo draga, pa vi kao da nikada ne zaboravljate!? Ne trebaju samo glumcima sufleri, i pisci ponekad mogu da zaborave tekst… A hoćete reći gospodine, kako se vama vaša priča baš nikada ne pretvori u šuplju? Ma, nemojte molim vas, pa ne čitate vi sebe! Šta sam se ja ovdje loših komentara i zlonamjernih rečenica nagledao… Jedan gugol po blogu kvadratnom! Ma meni se ovakvi ispadi dešavaju vrlo rijetko i to samo onda kada se toliko uzrujam da ne mogu ni da mislim kako treba a kamoli da se opustim i pišem… A i kako ću sad, otišla mi ona vragolanka, sad mi pola njenih misli nedostaje. Šta sam ono htio da… Ne vrijedi. Nema veze, sjetiću se ja već… Ej bebać, molim te vrati se da nastavimo priču, neću te više prekidati obećavam! Vrati se, ne znam šta mi bi, evo vidi, iako nemam nimalo sluha ni dara za pjevanje, pjevam ja pred svima tvoju omiljenu popevku:

“Ljubav se ne trži niti ne kupuje,
Ljubav se ne trži niti ne kupuje
Ko ljubiti ne zna, ko ljubiti ne zna
Šaj nek' se ne hapljuje

Će se najde ljubav iskrena i prava
Će se najde ljubav iskrena i prava
Srca ju ne spere, srca ju ne spere
Mura niti Drava…

Ljubav ne raspari žbiri ni žandari…”)

M_ vidi ti njeg_, njemu je do pev_ _ _!
Vr_tiću se _li prvo im_ d_ te r_zbuc_m licemeru! Upr_vo z_vrš_v_m jednu tot_lno otk_čenu postmodernističku pripovetku o tebi d_ će ti se gl_v_ n_ r_menim_ z_vrteti!


Све си боља

Читајући твоје ретке, драга Тена, све ми је јасније зашто си Срби увек имали боље писце од Хрвата.
П. С. Ја не добих одговор од Биљане Србљановић. Напоменуо сам да је мој колега недужан страдао, јер му је откривено име и презиме, иако није писао гадости на овом блогу, него ја, користећи његов лог. Шта би са правом на приватност, о великомучени борци за демократију?


strah u njegov sluga

Draga Tena,
Prvo da ponudim svoje saosecanje. Potpuno te razumem! I sama sam bila opljackana prvog dana svog zivota u UK, i to jos u 2pm u Market St. Svejedno, mislim da iz toga ne treba izvaliciti zakljucke o Londonu.
Hajde bolje da racionalionalizujemo strah. Strah se uci iz zivotnog iskustva. Potice upravo od nemoci da se ovlada uzrocno-posledicnim vezama i prekine zacarani krug bespomocnosti. Normalno je da tamo gde si dugo zivela ove mehanizme posnajes. Zato se ti sigurnije osecas u Zagrebu nego u Londonu. Ako isto pitanje posavis nekom ko je ceo zivot bio u Londonu, a onda se relativno skoro doselio u Zagreb, verovatno bi ti odgovorio upravo obrnuto.
Pre neki dan sam na drugom blogu iz kulturoloskih razloga preporucila knjigu Ian McEwan-a "Saturday". Vredelo bi je procitati i kao studiju na temu straha i ulicnog kriminala. Covek koji postaje pukom slucajnoscu zrtva "petty crime-a", zbog pogresnog rezonovanja dovodi citav svoj svet u opasnost, a onda ovladava situacijom kad je ona postala visestruko komplikovanija, i izlazi kao pobednik.
Samo mudro i hrabro kroz zivot gde god!
Nadam se da nisam bila previse patronizing.
Ana WithAFamilyNameTooHardToPronounce


Potpuno si u pravu

prema vlastitom iskustvu sagledavaš stvari. mada nije moje iskustvo tako strašno, mala je to trauma, a i kao što sam rekla, u stvari mi je na neki način dragocjena.
to kako doživljavaš okolinu sigurno ima veze i sa ostalim faktorima u životu, psiho-fizičko stanje u kojem se nalaziš ponekad je takvo da lakše racionliziraš razne nesigurnosti, a ponekad manje treba da kloneš. što ne znači da si predao bitku (iako nisam čitala Saturday, evo mi ga tu na polici pored kompjutera, hvala na preporuci)

ali to je jedna strana Londona. nije bilo mjesta da ga odmah i hvalim, nije to jedini zaključak o njemu, ali uvjerena sam da nije naprosto subjektivan.


Monty Python's Spamalot

je si gledala btw?

Vlada

p.s. ajmo malo vedrije. Ako moze? :)


kako kome

evo ja imam iskustva, sa da u londonu zive dosta mojih drugara, i nisu imali nista vise problema nego bilo gde, cak su i isli da se muvaju oko stadiona pre utakmice west hem millwall, ko zivi dugo u londonu zna o cemu govorim, ali npr. ljudi su imali lose primere sa marsejom... mozda si u svom gradu navikao ali da ima gorih da, ali to ne bi trebalo da tesi, mada ne znam kako je u zagrebu.


Ja se nesto nikada nisam

Ja se nesto nikada nisam plasila hodati po mraku, niti prolaznika cudnih pogleda. Samo sam jednom dozivela da je meni neko nesto direktno dobacio i bolesno me pogledao; samo sam nastavila da hodam, ne osvrcuci se, matora drtina.

U Londonu sam, valjda, bila toliko srecna da nisam ni obracala paznju na svakojake ludake koji se kriju u mracnim ulicama Sohoa, u metrou, po autobusima...

Ja jednostavno ne razmisljam o takvim mogucnostima. I ne zelim da pocnem! Bar ne jos.

P.S. Pozdravi mi London!!!!!!!!


"Ja se nesto nikada nisam

"Ja se nesto nikada nisam plasila hodati po mraku, niti prolaznika cudnih pogleda. Samo sam jednom dozivela da je meni neko nesto direktno dobacio i bolesno me pogledao; samo sam nastavila da hodam, ne osvrcuci se"


taman tako

u londonu vec godinu i po zivim. djevojka i ja smo kupili stan ovdje i planiramo da ostanemo bar jos par godina. mogu da kazem da potpuno saosjecam sa gornjim opisom. to nije bas strah, vise naslut nekog tihog zla koje je pod povrsinom i samo ceka da ispliva. mozda to jeste jedan od troskova zivota u gradu koji je vec prenaseljen, koji ne moze da istrpi toliko ljudi (transport, sigurnost, voda, stambeni prostor...nista ne funkcionise kao da si zaista u civilizovanoj evropi). neke druge stvari nas drze ovdje - ali kada bude vrijeme za familiju, definitivno picimo nazad u australiju, jer ne mogu da zamislim kako klinac moze u ovakvom gradu da odraste uravnotezen.


kapiram sve ali

Ne znam ali cini mi se da je tesko napraviti bilo kakve paralele. London je grad i kao i svi veci gradovi naselje u naselju. Tesko je biti sam u Londonu ili ako nista osecati se sam. Iskreno sta se drugo i ocekuje kad odes sa pola milona na desetine miliona skoro. N.Y je isto to , pa cak i Toronto gde ja zivim ima slican sindrom. Jebiga


nisi sam

Zaboravh da kazem, lakse ce ti biti kad ti se kaze nisi sama, svi mi koji smo napolju osecamo neku vrstu psihoficikog terora.


psihofizicki teror

zar vam se ne cini da je to isuvise patoloski pogled???

V.

kvadratura kruga


Kakav je tvoj London?

Ja zivela tamo a navracam i dalje cesto u posete (bas sam se vratila pre par dana i idem za Bozic), sad sam u USA i ne znam kakav je to opis, kao Tirane pre 15 godina. Tamo gde sam ja zivela bilo je skroz pitomo, nikad se nisam osetila ugrozeno u bilo kom pogledu. Do duse, petak vece je haos, ja i sto hiljada olesenih ljudi a i oni illegal mini cabs su bas preteci. Pored toga nista slicno! Dobro ljudi su otudjeni i grabe ali velik je grad pa jos kapitalizam tinja pa eto- to nije retkost. A ni Engleza se ne secam-Generalno govoreci!- kao olicenje ljubaznosti i opustenosti. U poredjenju sa mojom Srbijom, i to urbanom, London je olicenje civilizacije. Nema grada osim Nju Jorka u kojeg vise verujem kad dodje do mog blagostanja. Kad odem kuci, jednom godisnje na 7 dana i zatvorim vrata svog stana, e onda sam "kod kuce." Ona soba iz gimnazije i ona hrana od koje ostajes mrsava i nase slike, to je dom. Na ulici kojom sam setala nebrojeno puta ili u kaficu- nikad. U autobus se ne usudjujem uci. Nema nasilja, fizickog ili psihickog kavo sam ja videla u Srbiji.


sve je relativno

siguran sam da je u poredjenju sa beogradom london fantastican. tuzno bi bilo za london (i vecinu evropskih prestonica) da to nije slucaj, jerbo gdp/glavi u UK je $37k a u Srbiji oko $6k.


London

moj ćale je bio u Londonu početkom osamdesetih i kupovao je nešto u supermarketu, kada se začuo užasavajući ženski krik. odmah je otišao da "izvidi situaciju" (profesionalna deformacija vojnog lica) - pored jedne sredovečne dobrodržeće gospođe koja je vrisnula i bila veoma uzbuđena stajao je panker, tip top, sa roza krestom, a u ruci je držao drogiranog pacova, poput kućnog ljubimca

draga Tena dajte si nabavit jednog da vas čuva kad miris noći postane stvaran


Selo moje malo i godine opasnog zivljenja

Cini mi se da je u usporedbi s Londonom zivot u Berlinu poput zivota na selu. Naravno, sto se sigurnosti tice. Mauerpark ispred moje kuce ima puno losiju reputaciju nego sto je stvarno stanje. Neki ga smatraju "no-go area" poslije suncevog zalaska, ponajvise zbog svih tih punks i pripadnika najrazlicitijih subkultura i alternativa. Uglavnom miroljubivih. Kada se kasno nocu vracam iz grada, radije se uputim poprecke kroz mrak Mauerparka, jer imam osjecaj da me prisutno drustvo ne ugrozava, stovise, cuva od nasilnika koji vrebaju po haustorima negdje drugdje. Cini se da je ta opustenost i nediranje nocnih setaca vise karakteristicna za Prenzlauer Berg, nego za susjedni Wedding, ali nisam cula za neke strasne prepade ni u susjednom Bezirk-u.

A zivot moze biti opasan svuda, u razlicitim oblicima, svakako. Zaboravljamo da smo vise ugrozeni u saobracaju nego od manijaka u nocnim ulicama.

Eto, 2.marta 2003. sam doselila iz njemacke poluseoske idile u Beograd. Sest (i brojkom: 6) dana kasnije, znakovitog 8.marta 2003. ukradose nam auto pred kucom na Dedinju, pred nosom cuvarima kuca nekih vaznih stranaca. Cetiri dana kasnije - mnogo znakovitijeg 12.03.2003. ubise premijera koji je svojoj zemlji nudio svjetliju buducnost.

Moj zivot u Beogradu je trajao do marta 2006. Ubrzo nakon povratka u seosku idilu Njemacke umre Milosevic.

Godine koje sam provela u Beogradu, vrijeme od Djindjica do Milosevica, rekla bih, zovem godinama opasnog zivljenja. Izmedju se dogadjalo jos sto-sta, ali to bi vjerojatno bilo previse za ovu pricu.


:-(

kako da ubacim sliku?


Je li ti slika u kompjuteru

Je li ti slika u kompjuteru ili negde na netu?

Ako je u kompu, moras da se uclanis na neki besplatan sajt za uploadovanje slika, pa da odatle uzmes URL adresu fotke.

Ako ti je slika negde na netu i imas njenu adresu (ono http:www...), onda na pocetku adrese stavis uglastu zagradu i img, pa zatvoris uglastu zagradu, a na kraju linka opet otvoris uglastu zagradu, stavis slash iliti kosu crtu, opet img i zatvoris uglastu zagradu.

Zanci, ovako: [ img ] .... link... [ /img ], samo bez praznih mesta


Slike

To sam bila probala, iz neta, ali nesto nece. Ajd´ jos jednom...

.........................

Probala... nista. Probala i sa http:// i bez. Nista.

www.4-is.de/Saarbruecker12/mauerpark2.jpg

Svejedno, thanx, hvala, sto bi rekao Zoran Predin.



Dunjice, ovo je URL adresa

Dunjice, ovo je URL adresa tvoje fotke:

www.4-is.de/Saarbruecker12/mauerpark2.jpg

na pocetku stavis [ img ] a na kraju [ /img ] (bez praznih mesta) i pojavice se slika...


Hvala jos jednom...

... al´nisam bas tolika truba, znam sta je URL, a i ponesto jos. Ali nisam uspjela staviti sliku i to je to. Napravila sve kako mi je objasnjeno.

No, moj komp vodi samostalan zivot, to pratim vec neko vrijeme.

A sada se veselim da se vidi slika "moga" parka.

A sada nesto drugo, Zokster: je l´se sjecas da si me jednom gadno isprepadao na blogu Biljane S., prije 3-4 mjeseca. Bas sam bila ljuta! Uf! Sada me popustilo ;-)


Ne secam se, ali nije ni

Ne secam se, ali nije ni vazno, posto si se odljutila. Kao tvoj komp, i moja blogerska tastatura vodi ponekad samostalan zivot.


Ovako je meni objasnjeno

Fotke moras da postavis negde online predlazem ti www.photobucket.com, kada ih upload-ujes :)na photobucket, kopiraj IMG adresu (videces ispod fotke) i paste-rizuj :) u svoj komentar.
Eto.

ovo radi :)


Thanx, hvala!

Bice prilike, pa cu probati i tu vjestinu ;-)


u pogresno vreme na pogresnom mestu

Zahvaljujuci cinjenici da za vreme druga Sadama Iracani nisu saznali da je drug Tito umro nama sa pasosima nepostojece zemlje "Savezna republika Jugoslavija" nisu trebale vize,te sam isao dosta cesto(jednom sam video i Seselja tamo u restoranu hotela Al Rasid a i mnoge druge ali to je vec druga prica).
Za vreme druga Sadama svi stranci su mogli slobodno da se krecu Bagdadom(istina ako ste nosili kameru morao je da ide sa vama tkz "minder" iz Ministarstva za informisanje,ali bez kamere u bilo koje doba dana ili noci-bez problema.Bila to pijaca,ili dva sata ujutru niko ne bi smeo da Vas dira.Razlog-jednostavan, za svakog Iracanina vi ste bili stranac(normalno), te ako Vas je rezim pustio u zemlju znaci bili ste vazni, a ako bi Vam nesto uradili lose natovario bi na glavu policiju-a za mnogo manje stvari bi se gubila tamo glava, i to ne samo njegova nego bi nestala i citava porodica...
Desavalo bi mi se da sam morao u dva ujutru da odem od Hotela do Ministarstva da telefoniram(pravilo,satelitski telefon je morao da bude u Ministarvstvu jer je bilo zabranjeno da se drzi u hotelu) i isao sam ulicom bez ikakvog straha.

Medjutim, posle rata dosta se promenilo.Mislim odmah posle rata moglo se ici u restorane i setati po gradu.Istina,nismo vise to radili sami, vec je uz nas bio neko od tkz "bezbednjaka" koji su tu bili za svaki slucaj.
Kako je vreme odmicalo,sloboda kretanja je bila sve manja,da bi danas bila svedena na minimum.Jednog bozica pre par godina raketirali su hotel u kome smo bili,sva sreca pogodise gornje spratove,(moje kolege iz Beograd imaju jos gomilu slicnih prica iz Iraka)
U decembru prosle godine isasli smo nekih 500 metara van Zelene zone,i nije bilo prijatno,ali sve mislis nece bas sad.
Izlazite samo kad morate,najcesce samo kad napustate Bagdad.A a napusta se na dva nacina.Ako imate dobre veze voze vas helikopterom od Zelene zone do aerodroma,ako nemate dobre veze,onda kolima..
I sve vam je ajd da kazem sreca,mogu da gadjaju helikopter,a mogu i da gadjaju automobil...Znaci pravila nema,nego "u pogresno vreme na pogresnom mestu"...nazalost ovo moze da vazi za bilo koji grad u svetu.A,evo zasto...
Pre par meseci bio sam u Budimpesti,i dok smo izlazili pokretnim stepenicama iz metroa(nesvesni Balkanac,ja stajao ispred "moje najbolje drugarice") cujem kako me panicno zove,okrenem se ,kad ono covek lepo zavukao ruku u njenu tasnu i trazi -zna se sta.
Kako se covek tada oseca glupo,zna da se to desava,ali kad se njemu desava,izgleda potpuno nadrealno...Da vas ne gusim kako se citava stvar zavrsili,ali od tad,kad god smo zajedno "moja najbolja drugarica" je uvek ispred mene.

jaksa
PS:A sto se tice Londona,samo znam da mi je savetovano,petak vece i subota vece,ako se setas i cujes galamu,zaobidji,pametnije ti je...


Strah od policije (u vezi sa New York)

Nisam toliko upucen u nedavni dogadjaj, ali evo nek pojasne zitelji Big Apple sta se dogodilo sa tim klincima koje su panduri upucali na ulici kada su izlazili iz kluba.

Ne znam koliko ta prica potkrepljuje tezu o sigurnosti u NY.

Inace, koliko sam putovao po Evropi, mogu da kazem da se nigde nisam osecao ni manje ni vise bezbednim nego u Beogradu.


duplirao

duplirao


duplirao

duplirao


duplirao

duplirao


Dodjite

u Camden petkom i subotom..


Kvartovi se svuda brizljivo biraju !!

Twelve Americans are murdered every day by illegal aliens, according to statistics released by Rep. Steve King, R-Iowa. If those numbers are correct, it translates to 4,380 Americans murdered annually by illegal aliens. That's 21,900 since Sept. 11, 2001.

Total U.S. troop deaths in Iraq as of last week were reported at 2,863. Total U.S. troop deaths in Afghanistan, Pakistan and Uzbekistan during the five years of the Afghan campaign are currently at 289, according to the Department of Defense.

http://worldnetdaily.com/news/article.asp?ARTICLE_ID=53103

Illegal aliens murder 12 Americans daily.

Death toll in 2006 far overshadows total
U.S. soldiers killed in Iraq, Afghanistan.


to sa "nelegalnim imigrantima"

se medjuredovito cita: "viva pancho villa!"


kontakt

ej seko kako ti ide?slucajno naletio na tvoj blog,pa ti se malo javljam.ja sam u rimu vec godinama i nikad nisam dozivio neku frku,premda sam vidio turista razbijenih glava,opljackanih i sl.po novinama skuzis da se svaki dan nesto desi.ali fakat cini mi se da svo svi vise manje oguglali na nasilje,naravno dok se ne desi tebi ili blizu.kolko dugo si vec u londri?ak nis drugo,budem te tu i tamo pratio ovdje.velki pozdrav.


Ja nazalost ne mogu da dopinesem diskusiji ...

... adekvatnim primerom nasilja, jer "nazalost" zivim u Wellington, New Zealand. Ne verujem da ima mirnijeg (i dosadnijeg) grada na svetu.

Ovde doduse ima puno "Poms" (UK - Engleza, Velsana, Skota, Iraca, itd.) koji su ovde dosli upravo zbog mirnog stila zivota.


Kiwi Nesha

Da li je to puc bio na Fijiu ?

kakve ima reakcije na to u Novom Zelandu ?

pozdrav


Puc? Ma smesna rabota ...

Fijijanski Comodor Banana(Banima)rama je uradio sto najbolje zna: optuzio vladu za korupciju i izveo vojsku na ulicu. Za sada je proglasio da ce on biti kalif namesto kalifa u prve 2 godine, a valjda ce posle biti po volji naroda, tj. dozivotno.

Ovde na NZ je to docekano sa svim mogucim osudama i sankcijama. Tesko je opisati kako to ruzno izgleda gledano sa NZ/AUS, kada jedan zapenjeni drzi konferencije za stampu, odma' asocira na Idi-mi-dodjimi Amina ...

Ovde ima puno Fijijanaca i njihova crkva je vec osudila puc. Smatra se da ce to imati pogubne posledice za njihovu ekonomiju, citaj turizam.


Da zaključim

posto sam bila odsutna par dana...

nisam ovo pisala jer sam usamljena ni u depresiji. samo opažam i doživljavam. moj je dojam, uzevši u obzir i neke statistike, da je objektivno stanje u Londonu po pitanju nasilja, uličnog i inih takvo, prilično gadno.
no to u krajnjoj liniji i nije ključno. kao što sam pisala o Zagrebu, a i kao što su mnogi poslije pisali, bitan je subjektivan dojam. vlastito iskustvo oblikuje dojam, na sreću i nažalost.
e pa u to ime naprijed, i pored ovna i pored govna :-)

to također ne znači da London nema svojih divnih strana i o njima će biti riječi. makar, ako ću iskreno vjerojatno će više biti riječi o stvarima koje me nerviraju nego o onima koje me vesele. takva mi je spisateljska priroda, šta ću. Zapravo, usudila bih se ustvrditi da je takva priroda svijeta, ali možda da to pustimo za neku drugu raspravu ? Ili ako hoćete može i sada...

i još da vas pitam nešto - je l' ima neki pravilnik o psovanju na ovom blogu? ja se sve ustručavam, jer kao u stranoj sam zemlji pa da se ne osramotim odmah. moj tata je uvijek govorio, dame ne žure i ne psuju. ja uvijek žurim, a i psuje mi se često. ali vidim svi su nešto fini, pa i oni rijetki kojima se omakne stavljaju asterikse. ? :-)


(bez naslova)

(Živio čika Ivo!

Dobro Vam kaže Vaš gospodin tata.

Vi damo žurite ako morate, ali nemojte psovati…
Ako baš treba lanuti koju ružnu riječ onda joj treba naći adekvatnu zamjenu. Moj prijatelj, kada mu dođe da opsuje, umjesto „je..ga“ kaže „jegulja“ i to ima istu težinu, baš identičan efekat unutrašnjeg rasterećenja! Naravno, ja psujem kao čika Miša Pavić... :) )


off topic - za Tenu

hm. tena, koje su sanse da smo se ti i ja upoznale davno, davno u opatiji... ja sam bila sa roditeljima, ti sa roditeljima... i tako, dopisivale smo se... dugo, koliko se secam. i nekako je prestalo. jos uvek imam ta pisma, devojcice smo bile... pronasla sam ih pre neki dan, i pomislila da si to mozda bila bas ti... hm, pitam se da li je moguce...
pozz,
Jasmina


Hotel Ambasador?

Opatija, negdje krajem osamdesetih?
I Crvena Zvezda na bazenu?

Ti li si?


prosto neverovatno...

kako si se samo setila crvene zvezde... :) dolazim u iskusenje da ti skeniram pisma, ni sama ne mogu da verujem da ih jos uvek cuvam...


Pisma

čini mi se i ja još negdje imam.
Idem u Zagreb za Božić. baš ću pogledati pa ako ih nađem javim ti.


Definitivno su neke stvari moguce

tenu sam upoznao negde januara 1994. u budimpesti. tad se srela sa drugarima iz BGa (iz prethodne price)... nastavili smo dopisivanjem, pa su onda uspostavili telefonske linije novi sad-zagreb, pa smo se nekolino puta i culi telefonom (na sta moji roditelji nisu bili preterano srecni kad im je dosao racun) i konacno negde 97-98. se i ponovo videli. dosla je u BG, pozvala me (umalo nisam pao sa stolice kad sam joj cuo glas). naravno da sam istog momenta krenuo put beograda....
kao i ti, draga jasmina, kad sam je bideo na blogu, ostao sam frapiran.... ponajvise odusevljen... tako da su neke stvari zaista moguce...
Pozz,
Milan Skendzic - Novi Sad

P.S.
tena, ako jos imas one slike iz hostela (iz te davne 1994.), voleo bih da mi ih posaljes na


Tena, ja bih voleo da cujem

Tena, ja bih voleo da cujem kako psujes. Navedi samo nekoliko standardnih psovki sa svog repertoara, pa da odlucimo da li su umesne za blog ili nisu.


Hajde Tena...

...da vidimo koje psovke preferiraš i kako će se uklopiti u dramaturgiju bloga o nasilju..


E pa čekajte

ne može sad tako pod pritiskom :-)
nego da znam, za ubuduće, ako mi baš dođe, da ne uključujem cenzora.
--------------------
ti nemoj, tu sam ja:))))
moderator


Eto..

....čekaćemo.....
Pozdrav..


e ko ovde ne psuje

jo ovde ne psuje nije ni za blog,gsp,bioskop,ulicu, razgovor....kafice, restorane...:))))))))))))))
nuzna potreba:_).


a ti da

ilustrujes:))


Angie, ja bih radije da

Angie, ja bih radije da demonstriram.


A imam i te slike

takodjer u Zagrebu. ali možda bolje da se obratiš Bošku pošto je on spretniji s tim stvarima skeniranje i tako to. ja nemam potrebnu opremu.

ovo je za Skendžu ne znam zašto je ovdje izašlo.


odlično,

odgovara mi samo nemam boškov kontakt(e-mail). zamolio bih te da mi ga posaljes na gore navedenu adresu ili da mu prosledis moj mail pa da mi ih posalje... bio bih ti jako zahvalan ;)
pozz

Milan Skendzic - Novi Sad


Pozdrav iz hladnog Bgda

Lepo je sto si na blogu B92!
Osoba poput tebe, neko ko je tako mocno i dobro uradio "Dvije", "Nemres pobjec od nedjelje"... trebalo bi vise da iznosi svoje misljenje, i na blogu i uopste.
Hvala za predstave, lep tekstic i samo nastavi.
Pozdrav!


LENINO PISMO ANJI

/Draga Anja, iz moje perspektive, sve „ovo“ jako lijepo izgleda. Nadam se da će potrajati i da će sve ići po planu.

Prvi dio priče ti je “lep”, veoma mi se dopada. Ona šala sa ukradenim slovima je baš simpatična. Kome je to samo palo na pamet? Jedva čekam da vidim nastavak… Naravno, neki detalji škripe ali popravićemo ih zajedno. /Moj savjet ti je da se kloniš tavanica, prednaprezanja i kojekakvih stručnih termina. Ako baš moraš pisati tako - ponovi te betonske konstrukcije da se ne brukamo pred kolegama!/

Nisi mi ranije pominjala nikakvog Kreatora Apokalipse? Ko ti je taj macan? Aa, lutko?

Znaj samo da ja ne brinem; vjerujem da ti kao i uvijek čvrsto držiš konce priče u svojim rukama…

Šaljem ti svoj dio priče čim Tena napiše treći blog baš kako smo se i dogovorile. Budeš li ti imala kakve zamjerke molim te odmah prijavi…

Ljubim te
Lena/


ako me primate u drusto

Kod nas u Djerekare tog zla jos nema. Sve je mirno i prosto, te ja nisam cuo da je idje bilo ikakve kavge. Sto'no jes,..jes. Hranislav je imao neko pogano drusto dok jos beshe u osmoljetku ali posle toga kad se zamomchi dodje mu iz prkna i bese ga bruka da prica o tim njihovim objestima. Veli on onomad, da se on odavno ne zadeva sa Vukanovom djecom i da gleda svoja posla. A ja cuo, da je Vukanov mladji samleo kesu nekakvog brasna, a to nesto, ispalo mnogo malo, nije kao kad se stavi pod kamen shenica ili ovas, a za kolomboc da i ne zborimo. Mi smo u selu vazda imali dobre vodenicare a ovo ispade velika bruka-dosla i milicija iz Brusa da vidi kako je to moglo tolichko malo da iskochi . Kaze Vule da su kameni vrteli celu noc i da je cuo kako njegov, onaj mladji, tuce sa cekicom i grebe sa dletom da se ne ulepi. Posle se pricalo dole po carsiji kako zavladava velika bastra po svetu te da i mi ne mozemo da budemo izdvojnici. Tako sam vam ja saznao da je Djerekare postalo jedno veliko svetcko selo. Sto jes, jes, jos se ne ubivamo ali se mnogo pije komovica, a za mladjariju ne znam, samo sam cuo da nocu rade vodenice i da se sve vise chuka po kamenu.

Vas Stanoje iz Djerekara