Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Lanchonete Ministro

Foto: Mira ZdjelarFoto: Mira Zdjelar"Num pais marcado por tamanha desigualdade, a função da polícia não pode ser outra senão impedir o terceiro mundo de invadir o primeiro." "U zemlji obeleženoj takvom nejednakošću, funkcija policije ne može biti ništa drugo osim da sprečava upade trećeg sveta u prvi." (Luiz Alfredo Garcia-Roza: Vento sudoeste, str. 44)

Kada sam saznao da ću se sa periferije São Paula zvane Alto da Boa Vista prebaciti u elitni deo grada, Jardins, prvo što mi je palo na pamet bilo je da obiđem svoj novi komšiluk, zamišljajući u kojem ću od nepreglednog mora solitera stanovati. U Vrtovima (Jardins) soliteri su zaista soliteri, odnosno odvojene višespratnice. Koncept gradskih četvrti kao vrtova u Brazil doneli su Englezi, zaduženi za prve ozbiljne urbanističke planove krajem 19. i početkom 20. veka. Tada su na mestu sadašnjih solitera stajale porodične kuće sa baštama. Naravno, više od sto godina kasnije, od vrtova ostale su samo male zelenkaste površine oko bogatijih zgrada. Sve ostalo je sada staklo, beton, i poneko zalutalo drvo.

Svejedno, Jardins su danas prestižni deo grada, sa najekskluzivnijim restoranima, najviše bioskopa, modnih butika, hotela, kockarnica, i drugih oblika urbane infrastrukture potrebne da bi višoj srednjoj klasi odala utisak da živi u metropoli, a i svima drugima da povremeno mogu biti učesnici u gradskom spektaklu.

Nisam imao tačnu adresu zgrade u kojoj ću uskoro živeti, samo sam znao da se nalazi u ulici koja se, komplikovano, poput svih brazilskih ulica, zove Alameda Ministro Rocha Azevedo. Alameda znači aleja, drvored, i zaista se u ulici nalazilo poneko drvo. Ulica je ispočetka bila ravna, a zatim je postajala sve strmrija, da bi u svojem gornjem delu bila jedva prohodna za neuvežbanog pešaka. Smenjivale su se zgrade, prošarane ponekom samoposlugom, cvećarom, bio je tu i jedan video klub. Sve mi je ovo delovalo mnogo gradskije od mesta na kojem sam još uvek živeo.

Šetajući ulicama svog budućeg kraja pitao sam se zašto mi to gradsko toliko znači. Šta je to u manifestacijama urbanog što me je oduvek toliko privlačilo? Zašto sam uvek bolje disao u konglomeraciji kafana, prodavnica, kioska, knjižara, izduvnih gasova i ljudske vreve nego na svežem vazduhu, na pašnjacima, sa životinjama i zvezdanim nebom? Verovatno i pišem sve ovo da bih sebi i drugima pokušao da odgovorim na ova pitanja.

Gledao sam kao opčinjen u petnaesto- i dvadeseto-spratnice, svaku samu po sebi zanimljivu, možda ružnu ali sigurno ne bez nečega posebnog, i odmah sam se bolje osetio nego u tropskoj šumici predgrađa u kojem sam u tom trenutku stanovao. Zamišljao sam kako bi bilo da živim baš tu, u toj zgradi, gledao sebe u svim tim kuhinjama, sobama, na cvetnim i necvetnim balkonima, projektovao sebe u beton, verovatno jedinu ikonografsku konstantu koja me je pratila čitavog života. Znao sam da ću u jednoj od tih zgrada i živeti, i osećao prijatnu grozničavost anticipacije.

Od svih mesta na kojima sam mogao da jedem, mnogobrojnih i atraktivnih, pažnju mi je privukla jedna neugledna kafana na ćošku, Lanchonete Ministro. Ova kafana nalazila se na uglu moje buduće ulice i jedne od najlepših ulica u gradu, sa ekskluzivnim i uglavnom preskupim radnjama, koja se zove Alameda Lorena. Već prvi pogled na Lanchonete Ministro odavao je ugostiteljski objekat u kojem će verovatno cela večera biti jeftinija nego što bi bilo samo parkiranje ispred većine ostalih restorana u kraju. Plava nadstrešnica sa neonskim natpisom, jeftini drveni i plastični stolovi napolju, unutrašnjost u kojoj dominira veliki šank, balcão, sa belim kupatiloidnim pločicama, neonsko svetlo - bila je to slika brazilskog bifea, brazilske brasserie na ćošku, koja je i dalje nekako opstajala uprkos svim arapskim, nouvelle cuisine, japanskim, ribljim i steak restoranima sa uniformisanim kelnerima u okolini.

Bio mi je zanimljiv Ministro zato što sam pretpostavljao da većina bogatih stanara u kraju već sam taj pločnik na kojem je Ministro zabilazi kao neadekvatan i možda čak i opasan (jednom kasnije sam tu zaista i prisustvovao pesničenju, samo nekoliko stolova od mene), zato što oni ne bi ni pomislili da tu sednu i jedu, zato što je Ministro upravo ono o čemu govori Garcia-Roza: upad trećeg sveta u njihov, tobože prvi. Privuklo me je i što je klijentela bila demokratski heterogena, od gradskih propalica do studenata i nekih ljudi koji su zanimljivo izgledali i vodili razgovore koje bih verovatno voleo da čujem kad bih imao prilike.

Seo sam. Pivo je bilo hladno, i preda mnom se vrlo brzo stvorio zamašćeni jelovnik, a zatim i poručena pržena govedina sa crnim lukom, pirinač, crveni pasulj kao prilog, i mala osvežavajuća salata od luka, paradajza i paprike zvana vinagrete, sve sveže i solidno napravljeno - narodska hrana, hrana onog dela podeljenog Brazila koji se ne stidi svoje trećesvetovnosti. Iako sam znao da ni jednom ni drugom Brazilu koji su se tu sudarali nikada neću u potpunosti pripadati, otvorio se prostor za neki nejasni mehanizam identifikacije. Pijuckajući to pivo, radovao sam se preseljenju u deo grada u kojem će ta dva sveta, iako odvojena često i bodljikavom žicom, ipak imati dodirne tačke, u kojem neću osećati onu izolaciju sa periferije, u kojem ću možda moći da proniknem bar u deo urbane tajne grada od mnogo miliona stanovnika, bogatih i siromašnih, srećnih i mizernih, plemenitih i sebičnih.


Vodic kroz Brasil,

Stvarno sam pomislio da je po-dugaucak i preopsiran uvod bio pripremanje za scenu gde Srbin drzi skolu sambe...
Tu izgleda nismo dobacili, ali onda sam procitao sve
do kraja, i shvatio da neko zivi u Brasilu i da rutinski
prenosi kako izgleda jedan dan u raju(ovozemaljskom)
Tako je i Kafka opisao odredjeno vreme junaka, ali bez
zezanja...
Oj,Brasiiiill


što reče nsarski

led je vruć...pa kad to primenimo na 'ladno pivo...

"...Pijuckajući to pivo, radovao sam se preseljenju u deo grada u kojem će ta dva sveta, iako odvojena često i bodljikavom žicom, ipak imati dodirne tačke, u kojem neću osećati onu izolaciju sa periferije, u kojem ću možda moći da proniknem bar u deo urbane tajne grada od mnogo miliona stanovnika, bogatih i siromašnih, srećnih i mizernih, plemenitih i sebičnih."

živeli,
za nejasni mehanizam identifikacije,
za uranjanje u beton da bi oživeo,
i za još mnogo toga!!!

poz


Kapija u budućnost

Ja sam uvek voleo gužvu velikog grada, prenatrpane i dugačke plaže i uopšte mesta sa previše ljudi a koja su i napravljena za previše ljudi. To mi dođe kao neka ogromna kapija - neko je u prošlosti, neko u budućnosti, a neko se zadesio baš tu, na samoj kapiji. Kao neki ogroman vodopad gde mirna voda uz ogroman hum nekontrolisano pada i nastavlja da teče.
Kao sto vi kažete da grad "otvara" prostor meni često budi asocijacije jedne ogromne civilizacijske mašine koju, jednom kad uđemo u nju, vise ne možemo da vidimo kako smo je gledali pre toga. Od svog tog iseckanog prostora. Od svog tog iseckanog svega. I meni je najzabavnije periodićno izlaziti iz grada, pa se ponovo vraćati. Ili obrnuto, za one što ne žive u gradu.
Kao sto vi spominjete "frikciju" tako je meni grad neki vodeničarski kamen civilizacije.


Uvek sam se...

...Odushevljavao prichama o Brazilu,mnogo pitanja,zelja...
Da li je stvarno toliko slichan Srbiji? Zar je stvarno tolika razlika izmedju unutrashnjosti zemlje i primorja(mislim na lepotu,privredu,sport..)? Pa zar su Brazilke toliko lepe? To su pitanja koja me stalno muche. Ipak pitanje koje me najvishe muchi,ko i sve zaljubljenike u sport,koje najveci fudbalski klub u Brazilu? Da li je to Flamengo,ili Santos,ili mozda Sao Paolo,Vasco...?
KO,ko i ko ,pitanje koje me muchi vec godinama.
Pa sam se ponadao da VI imate odgovor na to pitanje?


Klubovi

Autoritet na ovu temu Alex Bellos (autor sjajne knjige "Futebol: The Brazilian Way of Life") tvrdi da je ubedljivo najpopularniji klub u Brazilu Flamengo. Navodno, kada bi se pravila vlada po broju poslanika / senatora koji navijaju za isti klub, Flamengo bi konstantno bio na vlasti.

Inace, u SP najpopularniji su Corinthiansi (Lula navija za njih), pa onda FC SP, pa verovatno Palmeiras. Santos je obaska, tu je ipak neki rivalitet sa SP. U Riju je Flamengo najpopularniji, pogotovo u favelama, a ja bih rekao onda Fluminenze, pa Vasko, pa Botafogo, pa mozda America.

A onda u svakoj regiji ima po par dobrih timova - Cruzeiro iz Belo Horizontea, Gremio i Internasional iz Porto Alegrea, Atletiko Paranaense i Para iz Curitibe...


Inter iz Porto Alegrea

svetski šampion izraziti favorit!

Avrame, podseća ova priča o džinovskim višespratnicama s malo travnatih površi izraslih iz kućeraka s puno zelenila, negde, na priču Cidade de Deus, premda je tamo Rio glavni junak priče. Možda je to i priča Brazila, ustvari.

Da li je taj jaz između bogatih i siromašnih stvarno tako strašan? Kako to da se niko ne pobuni? Kakav je odnos siromašnog sveta prema Luli, a kakav brazilskih korporacija i ultra-bogatih?

Lično, ne znam da li bih izdržao život u uslovima megalopolisa i da li se ne bih povukao u provinciju, da živim u džungli i pletem korpe i sandale i menjam ih za hranu - umesto ovog privida blagostanja u džungli betona, asfalta, čelika i stakla?


Nemam reci...

Stvarno hvala,veliko hvala!

Dugo smo moji drugovi i ja diskutovali koje najveci klub u Brazilu. Iskreno ja sam bio uvek za Santos,zna se zbog koga,a oni za Flamengo i Sao Paulo. Shto znachi da Ja nisam bio u pravu, a nekolicina njih je bilo. Sumnjao sam ja za Flamengo,zbog jednog filma u kojem se spominjao kako vecina stanovnika Ria sanja da zaigra za Flamengo ,na Marakani,ali bio sam uporan Pele je Pele...

Jos jednom Hvala,Vule i sve najbolje.

P.S. ostaje zal shto to nije Santos,al kao shto mi je napisao Aca Stojanovic,"idemo dalje".


Нокат копљаников ,папирни

Када сам пре ,минула томе деценија , закорачио кроз капију Валете,jа, сремац ,навикао на питоме брежуљке уз Дунав озбиљно се уплаших клаустрофобије. Скучене уличице ,мемљиве фасаде,врева по улицама,пролазници у стампеду ,све ми то није указивало да ћу баш ту се скрасити у свом зујагловом лутању за собом.Ту, у пупку света ,на Малти, која једри вазда на истом месту у медитерану.Те као што бива у животу ,а бива, убрзо се заљубих у те ‘запишане зидове’ у улице историјом бремените ,мусеуме ,оронуле фасаде,кафиће и евоме трајем уњој као 1 од цца 8000 становника нерачунајући оних 40000 који свакодневно кроз капију валете као посетиоци туристи или пак запослени у њој, прођу.постаде ми валета литерарна испирација посветих јој подоста песама а и приповедака . укратко, намами ме ко . . љубав неверна.
Ево шта о томе казује делић једне поодавнеми студије о Валети:
Швалерисању склони Духови витезова са маном и страхом шкрипе у давно подмазаним оклопима улицама валете , док ја пак матор и настран све надам Себе наићи ће нека дужи перод наподмазана Душица склона немиру и игри шаликурца.ноћ разменула средину.ко уме да чује валета ,официјелно град светска баштина, за нас житеље пак, град звона,ђубрета и смрада, уме предивно да лаже.предуслов је поноћ и да посетилац обавезно има друштво у глави.оне друге ,бистроглаве, који у сваком моменту знају где су у оквиру галаксије,загребаће копљаник грандмастера Пјера да ла Валете папирним ноктом по оку,па ће суза настала повредом размазати видокруг и дати му неку одвратност и језу у ушима док умишљена кукњава сужњева заточених вековима у тамницама подно зидова Града не учини да се уљези врате у стварност.за сваки случај ,да се има на уму. Оним првим који назиру дешавања а појам реинкарнације им не ствара осећаја бљутавости у усној шупљини,Град ће отворити душу као мажена проститутка сва ,до јаја, предана својем удварачу, те поменути историју,ту лажљивицу,која се баш наиграла на овим просторима.коме се задеси ово ,биће намамљен и нека дообро припази,то је за свагда.

Или како на исту тему песмами насловљена ‘’Ви’ ти ње’’ , указује:

Рутаве муве инфекцију нуде
У саксији корен сања облик цвета
Туристи ко овце лутајући блуде
Испод мене пружа сев Алета

Залутале лађе плутају без наде
У уху присутан звук црквених звона
Голубови серу прастаре фасаде
Пода мном се умиљава она

Слуђене рубе плутају по мору
Суноврат сунчев шаренило боја
Има лепота . . биће их још згодних
Ал’ ниједна ков Алета . . . моја

(ц)

господине Goldmann добро дошли у Jardins


Sr. Avram

ne zelim da komentarisem vas tekst.
Utisak o Brazilu je vasa licna stvar.
Interesuje me, posto ste u vasem tekstu naveli, gde se konkretno u Jardinsu nalaze te vase kockarnice.
Koliko znam, u Brazilu je kockanje zakonom zabranjen "sport".
Da niste nesto pomesali?


Odgovor

Kockarnice u Jardins nisu moje; da jesu, imao bih znatno više novca, ali bi verovatno bar poneko hteo da mi dođe glave.

U Brazilu su mnogi tipovi kocke zakonom zabranjeni. Ono što je najstrožije zabranjeno i gde je organizovani kriminal najjači, zove se jogo do bicho, i uglavnom se igra po favelama, gde je obično vlasnik i neka vrsta poglavara zajednice.

Pošto nisam kockar, ne bih mogao da dam sve detalje o tome šta je zabranjeno, a šta je dozvoljeno, jer ima i jednog i drugog. Ono što sam nazvao kockarnicama u svom tekstu zapravo se zove Bingo, odnosno neka vrsta tombole, gde se mogu dobiti ili, znatno češće, izgubiti velike pare. Takva mesta obično su veliki ulazi, zatamljenih stakala, sa nekoliko tipova koji stoje ispred da parkiraju automobile, uvedu mušterije, ali i da paze da sve bude u redu - drugim rečima, izgledaju kao kockarnice, to i jesu, samo što nemaju sve one tipične igre koje ima casino.

Dva najveća Binga, pored kojih sam mnogo puta prošao, doduše bez ikakve želje da uđem, su Bingo Augusta i Bingo Pamplona, na istoimenim ulicama. Vrlo je moguće da ih u kraju ima još nekoliko.

Pozdrav,

Avram


Vasa prica oko Binga

je tacna.
Skoro uvek se nalaze u modernim shopping centrima ili na najskupljim lokacijama, poput pomenutih u Rua Augusta i Pamploni.
Jogo dE bicho je nesto sasvim drugo. U pitanju je ilegalna lutrija koja se igra svuda, ne samo u siromasnim cetvrtima. Simbolicno je nazvan "Igra zivotinja" jer svaki broj ima simbol neke zivotinje: pas, macka, slon, majmun, magarac....mislim da se izvlace 4 broja i to je svakodnevni ritual koji se izvodi u Riu. Izvuceni brojevi vaze za celi Brazil, a cak postoji i zvanicni site, a ako se ne varam, na jedan ulozen Real, u slucaju glavnog pogodka, dobija se 36 puta veca vrednost.
Skoro svaki gradic ima svoju grupu bicheirosa. To je organizacija poput prave armije. Tacno se zna ko sta radi u tom mehanizmu. Jedan obican kurir ima za zadatak da u odredjenom delu grada prodje i podeli listice. Na papir zabelezi ime "igraca", izabrane brojeve i visinu uloga. U slucaju da neko odigra izvucene brojeve, taj isti kurir ce dobitniku ves sutradan i doneti nagradu. Bitno je napomenuti da nijedan vid brazilske policije ne juri za onima koji svakodnevno igraju, kao ni za kuririma.
Postoji projekat legalizovanja ove igre, posto je vrlo slicna legalnom Bingu koji se po brazilskim zakonima vodi kao igra na srecu. Na nekoliko TV stanica postoje razni vidovi lutrije. Najpoznatija je Mega Senna na SBT-u. koja je potpuno legalizovan oblik lutrije. Neko ce pomisliti da je to konkurencija Jogo de bicho, ali je to cista zabluda. U ovoj zemlji niko ko se bavi ovim poslom nije bankrotirao.
Jogo de Bicho je jedna od najozbiljnijih organizacija u Brazilu. Postoji Rei Bicheiro (kralj lutrije) koji je i vrhovni komandant. On ima svoje oficire koji koordiniraju sve akcije. Svaki prosecan brazilski grad ima svoju mrezu i potpuno isti nacin funkcionisanja. Verujte, po kuririma mozete navijati vase satove koliko su tacni.
Njihove pare su ukljucene u mnoge privredne grane. Od ogromnog ilegalno stecenog kapitala, grade se veliki shopping centri, ulaze se u akcije velikih korporacija, pa i politicke kampanje. Naravno, to je novac bez jasnog porekla, posto je glavni greh te igre izbegavanje placanja poreza. Poslednja pobednicka kampanja brazilskog predsednika, inace "velikog" borca pro(tiv) korupcije je imala i nekoliko velikih afera oko porekla kampanjskih para...prodjose izbori i sve pade u zaborav. Sitnica od nekih 100 miliona Reala.
Drugi vid zarade "porodica" vlasnika "Jogo de Bicho" je ilegalni gradski moto i autobuski prevoz, kao i organizacija cuvenog Carnavala.
Ali to je vec neka druga prica.

Pozdrav.


Jogo do Bicho (sic!)

Postoji manje-više zvanični sajt. Problem je samo u tim predlozima. Kaže se zaista, kako sam i napisao, o Jogo do Bicho, a tako se zove i sajt:

http://www.ojogodobicho.com/

Ima i poneka informacija na Wikipediji:

http://pt.wikipedia.org/wiki/Jogo_do_Bicho

Avram


OK

u pravu ste sto se tice predloga.
Sic?


Sic

Sic! je "tako" na latinskom:

http://en.wikipedia.org/wiki/Sic


Wiki

je zakon.


SEBASTIÃO SALGADO - višespratnice

ne udostojiste vi mene odgovora, g. goldman, no dobro...

neke potresne fotografije sa jučerašnje izložbe "jednaki i manje jednaki", u mom gradu...

The Serra Pelada - gold mine - Brasil (1986).


Nejednakost u Brazilu

"ne udostojiste vi mene odgovora, g. goldman, no dobro..."

Samo zato što su pitanja suviše teška za mene, i mislim da drugi mogu dati bolje odgovore.

"Da li je taj jaz između bogatih i siromašnih stvarno tako strašan? Kako to da se niko ne pobuni? Kakav je odnos siromašnog sveta prema Luli, a kakav brazilskih korporacija i ultra-bogatih?"

Negde sam video podatke Ujedinjenih nacija da je Brazil među šest najproblematičnijih zemalja sveta kada su u pitanju socijalne razlike. Drugih pet zemalja uglavnom su nekadašnje "zemlje prve borbene linije" sa juga Afrike.

Kako to da se niko ne pobuni, to zaista ne znam.

O odnosu prema Luli zaista ima mnogo tekstova koji su bolji i osmišljeniji nego bilo koji odgovor koji mogu da dam. Čini mi se da se Lula pokazao kao dobar predsednik, ali uvek ima i zadovoljnih i nezadovoljnih. Generalno, situacija u Brazilu se, rekao bih, popravlja, ali nije lako eliminisati četiri veka kolonijalizma, tri decenije vojne diktature, i sav ostali balast koji je istorija donela tim prostorima.

Zato se i trudim da se u svojim tekstovima ne bavim "visokom politikom", već stvarima koje su mi bliže.

Sebastião Salgado je izvrstan fotograf.


Pobuna

Quote:
Kako to da se niko ne pobuni

I ja sam se nekada davno to isto pitao. Valjda taj naš balkanski kod nas i inspiriše na takve ideje, koje u suštini ne donose ništa novo, a najmanje dobro.
Brazil je sinteza svih mogućih kultura ove planete, smešten na prostranstvo mnogo veće od Evropskog kontinenta. Sa nekih 185 miliona lica svih boja kože.
Verovatno ta tropska klima deluje na njihov miroljubiv temperament. Zaista nisam nikada sreo veću gostoljubivost nego u ovoj zemlji.
Tipičan kliše o brazilskoj priči su slike favela, fudbala i Karnevala. A Brazil nije samo to. (Ne)svesno se prećutkuje da je Brazil jedna od svetskih sila na polju proizvodnje satelita. Kruna toga je činjenica da je ove godine jedan Brazilac prvi put kročio i u svemir.
Sa druge strane, Brazil ima jednu od najrazvijenijih privreda u svetu, neverovatne robne rezerve, modernu poljoprivredu. Jedini u svetu godinama troše eko gorivo koje dobijaju preradom šećerne trske. U pitanju je čist alkohol koji je mnogo jevtiniji od benzina, a uz to i ekološki prihvatljiv jer ne zagadjuje vazduh ni priblizno kao druga goriva.
Globalizatorska politika prikazuje samo najslabije tačke ove zemlje. A naravno, njih ima.
Stopa nezaposlenosti je oko 10%. Najniža plata je 380,00 Reala (oko 175US$). Uz tu osnovnu platu radnik dobija i obezbedjen prevoz, kao i topli obrok. Obavezan je i trinesti dohodak koji mora da se isplati najkasnije u decembru. Realni broj nezaposlenih je daleko manji od 10%, jer puno njih radi kao neprijavljen, jer tako se izbegava plaćanje visokih poreza.
Predsednik Lula je uveo u prvoj godini svoga mandata pomoć za nezaposlene. To je i bio glavni razlog velikog % glasova koje je on dobio na ovogodišnjim izborima, upravo od populacije sa niskim primanjima.
Luline prve 4 godine obeležile su velike afere u vezi korupcije i kupovanja glasova u okviru Senata. Naime nekoliko senatora, kao i federalnih poslanika, ya ogromne sume su prodavali svoje glasove. Novac kojim su plaćani je imao nepoznato poreklo. Naravno, poreklo tog novca se mnogo dobro zna, jer on potiče od ilegalne lutrije o kojoj smo već pričali. U pitanju su milioni Reala.
Apsolutna je nebuloza da je Brazil, zajedno sa jos pet afričkih zemalja, po nekim izveštajima Ujedinjenih nacija medju najproblematičnijim zemalja sveta kada su u pitanju socijalne razlike. Siguran sam da socijalne razlike daleko veće i u nekim evropskim zemljama, nego u Brazilu. Mnogo gore je biti siromašan u Bugarskoj, Rumuniji, Srbiji, Albaniji, Moldaviji, Albaniji. U Brazilu se tretira kao kriminalni akt ako se ne isplate plate i sve beneficije radnicima.
To je, kao što rekoh, deo globalizatorske propagande i prodavanje magle.

Nadam se da će mi dobri domaćin ovog bloga oprostiti na ovoj malo dužoj priči. Nadam se da ćemo sledeći put pričati o vedrijim temama, recimo, najvećem brazilskom kulturnom dobru....
Muzika Maestro!!!

Pozdrav.


Vascão

Za Vuleta i ostale fudbalere: u Riju su vam Flamengo i Vasco Zvezda i Partizan. Shodno tome računajte koliko ko ima navijača. Drugo, ne bih se kladio baš da Flamengo ima više navijača od Corinthiansa, ma šta da kaže Mr. Bello (knjigu čitao nisam, ako je naveo neke smislene brojke, odmah mu se izvinjavam).

A Dr. Goldmannu i famiji sve najlepše u nadolazećoj...