Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Šta je, pušiš sam...

Ova priča je autentična – do detalja. Predolimpijsko Sarajevo, godina 1984. Nekome se učinilo da će neki momci koji sviraju džez uspeti da inostranim gostima razbiju predrasude o tome da u našoj dragoj domovini nemamo što drugde ima i tako to... pa je taj neko odlučio da nas pozove na prezentzaciju naših dostignuća, koja su, ruku na srce, u tim godinama nešto značila i u evropskim razmerama. Slećemo na aerodrom Butmir.

1984_mascot_b.jpg: Maskota ZOI Sarajevo - VUČKO1984_mascot_b.jpg: Maskota ZOI Sarajevo - VUČKO

 Tih dana, po zaista domaćinskom odnosu prema gostima Sarajevo je bilo u vrhu svetske top liste. U praksi se to, između ostalog, svodilo na savet organizatora gostima Olimpijade, da je dovoljno taksisti reći ime hotela, uzeti račun, i troškovi će biti plaćeni. Sedamo u taksi i kažemo ime hotela. -

Nemere bit taj hotel! Ma znam ja vas sa te-ve. Ma taj hotel – to ti je kurva do kurve. Nego ovako, ja ću vas odvest u hotel gdje ste vi sigurno smješteni. Ako nije taj hotel, ne morate plati vožnju. Jel u redu? - ispali u dahu taksista.

Palim cigaretu. - ŠTA JE, PUŠIŠ SAM, A... Nikada do tada nisam doživeo tako iskreno i direktno obraćanje sopstvenoj nepažnji. Pokušavam da ispravim grešku i nudim mu cigaretu. Prihvata je na moje zadovoljstvo.

Stajemo kod prvog hotela. On izlazi da proveri. Vraća se pomalo potišten. – Nije ovde. Nego ćekaj, ima još. Ma, nemere bit onaj... Pa onda još jedno dva hotela. Uvek on izlazi da proveri. Ali nije - pa nije. Konačno smo ispred hotela koji smo rekli na početku. Opet on ne dozvoljava da mi izađemo. Potraja to. -

Ma ćekajte ljudi, nešto nije u redu. Jeste ovdje, al nemere bit. Neko se nešto zeznuo.-

Na jedvite jade je primio novac za vožnju. Na račun sam potpuno zaboravio, impresioniran njegovom iskrenom željom da svoj posao u to predolimpijsko vreme obavi na najbolji mogući način.

Sledećeg dana prvo idemo na televizijsko snimanje, a posle na koncert. Kad ispred hotela ponovo on, naš drugar od sinoć. Prima nas kao najrođenije. Kažemo gde idemo.

– Ma znam, nema problema.- Ne dozvoljavam da mi se ponovi gaf sa cigaretom. Stižemo.

- Molim vas račun.-

- Saću - kaže i počinje da pretura po kolima.

- Uf, nemam raćuna...

- Pa dobro nije važno, napišite na bilo čemu.

- Nemam papira.

- Evo vam papir.

- Uf, nemam olovku.

- Evo vam olovka.

Piše račun. Dajem novac. -

-Uf, nemam sitno. - Pa dobro drugar, nemate račun, nemate papira, nemate olovku, nemate sitno...

- Jeb* ga, posle onog sinoć sa vama, ne radi mi se danas....!


hm...

tipicno.

isto je i tako i 2007.

sto god pitas, odgovor je 'nemam'....


hm

Žao mi je Andjelija, ali mislim da niste shvatili poentu
priče. Radilo se o izuzetno dobronamernom i prijateljski nastrojenom čoveku. To što on na kraju vožnje nije imao ono što je trebalo, bio je njegov način protesta na ono što se nama desilo prethodnog dana.


razumela sam

pricu, kapiram sta si hteo reci...

nego ja okrenuh na moju vodenicu jer ma koliko bili dobrodusni ili 'dobrodusni' (iz interesa)..... nista zlonamerno nisam htela da se pogresno ne shvati... nego mi se tako potrefi do sada.


razumela

Njegov jedini interes je po mom mišljenju bio, da Olimpijada bude uspešna.
Kada je video da je napravljena greška u organizaciji,
da su nas, koje on "zna sa te-ve", smestili u po njegovom mišljenju neodgovarajući hotel, bio je vrlo razočaran.
I reagovao je kako je reagovao.


..tipichno sarajevski:.

..Shta je ba frajeru, pushish sam...:):):)


U vreme Olimpijade 1984

dobili mi fizicari projekat. Problem: kako eliminisati (smanjiti) maglu na Butmiru? Poznata metoda je da se u maglu razbacaju kristalici srebro bromida, da se vodena para na njemu kondenzuje i padne na pistu kao kisa. Naravno, ovo radi samo na ne suvise niskim temperaturama, a potrebna je vidljivost od minimum 800 metara da bi avioni mogli da slecu i uzlecu.
E, sad, srebro je skupo, pa je trebalo naci rastvor sa manje srebra koji postize isti efekat, a i srebro bromid je otrovan pa velika koncentracija nije preporucljiva.
Radili mi na tome, i nesto napravili. U sred Olimpijade legla magla, ni ptica ne moze da sleti. Kao testo. Javlja se jedan od "nama problema" tipova sa aerodroma i kaze:
"Da bacam da dignem maglu?"
"Bacaj"
Posle prve ture, vidljivost tek oko 300 metara.
Opet on: "Da bacam?"
Mi: "Pa bacaj, ali ne mnogo".
Digne on vidljivost na oko 500 metara.
Zove treci put: "Motram jos bacati. Da bacam?"
Mi: "Ne bacaj covece, potrovace se ljudi!"
On: "Ja moram bacati! Ne vidi se. Javljaju mi da ih ima nekol'ko, kruze. Pa nek' biraju: il' ce se utus'ti, il' ce se zakucati!".
Mico, nadam se da nisi ti bio u nekom od tih aviona. Ali, sve je proslo dobro.


gde si nsarski, ja bas htela

gde si nsarski, ja bas htela da ti nekako dobacim hint da mica ima novi post ;-)

ja nemam na zalost iskustva sa sarajlijama pre 90tih... :-( jeste, bilo ih je dosta u novom sadu i beogradu kad su izbegli ali nije to to...valjada?

ps. koliko je dobrih postova danas izletelo kad moram da radim, a nekad, mrtva sezona. jel to 'nekako s proljeca'... ;-)


Мићо,

два пута Вас прочитах, наравно не зато што неразумех шта сте написали у првом читању, већ зато да бих био сигуран у свој критични став који ћу вам написати...

јесте да је ова прича стара готово 23. године, али ипак морам да Вам поставим неколико питања:

1.Мислите ли Ви гос. Марковићу да сте као корисник ТАКСИЈА у овој причи испали културнији и професионалнији од возача истог !?

2.Да ли тада, или данас пушите сами и у ЛИФТУ рецимо !?

3.Да ли Вам је падало напамет да питате возача ТАКСИЈА да ли дозвољава пушење у свом возилу, то јест на свом радном месту, и поред тога што се из приче исти господин по том надзору ништа не разликује од Вас !?

4.Да ли и ових дана када уђете у ТАКСИ одмах палите цигарету, непитајући возача и нудећи истог цигаретом!?

Ево за почетак толико.


Labude,

zapali jednu, opusti se. Ovde si medju prijateljima.
Sutra cemo da pravimo logore za pusace. Danas je danas.


jao, kuku!

"Ево за почетак толико."
A kad ce kraj, Milutine?
Mislim, trujes ovim pricama vise od pusaca.

Za Micu: Vi ste novi, ne znate da Milutin cim neko pomene cigarete pocne svoju epopeju. Pod raznim nikovima.

Nemoj neko da je krenuo da se raspravlja, tesko nama!


Скачеш сам себи у уста ,

cao bulda.


koja crna radost!

i dokle vise o banovanju i tvom herojstvu? hoces li i da nam opet pricas koga si sve od selebritiz presreo da ih prosvetlis svojom mudroscu?

"3.губи ми се са очију, јер из изложеног се види да си болесник који брани нешто што сви нормални људи треаба сваки дан да нападају и бране се од тога."

a ovakvom recniku se nisam nadala, bas si se bio primirio i postao, pa skoro simpatican u svom ludilu.
cccc,
ms. stevie
(ms, iliti miz, to je zenskog roda)


Hej, majstore!

Ne znam da li se meni obracas, ali bez obzira.
Ima ih ti sto skacu sami sebi u usta, to nisi pogresio. Nego to "bulda" me zbunjuje. Znas, ima onih pusaca sto okrenu reci: "brate" kazu "tebra" i to. Odmah da ti kazem, ja to nikad nisam razumeo - sto ne govore srpski da svi razumeju nije mi jasno? Ali, neka, i njih ce stici.
Ucini mi se, medjutim, da si i ti poceo sa tim manirom - ovo "bulda" - pa da te prijateljski ispravim.
Prvo "cao" se pise kao "Ciao" - yebem li ga, ne znam zasto, tako talijani pisu.
Znaci: "Ciao od labuda" se moze izokrenuti tako sto podelis na slogove:
"Ciao" - to je isto
"od" - i to je isto
"labuda" je la-bu-da,

a to mos' il' "dala-bu", il' "bu-dala", pa ti biraj.

Al' razumece te sigurno kakogod odabrao - prevejani su to nacionalisti, gori od Cara Dusana.
Samo mi javi sta si od ova dva gore odabrao, da te prepoznam, covece. (Smrt pusacima!!!)


Да ли сам..

Ево одговора на Ваша питања.
1.Мислим да је возач таксија био изузетно културан и добронамеран.
2. Одавно више не пушим.А ако Вас баш интересују детаљи,
никада нисам пушио у лифту.
3. Сами сте приметили да је у питању догађај од пре 23 године. То је под а.
Под б. Неби ми пало на памет да запалим цигарету, да пре тога нисам видео пуну возачеву пепељару.
4. За под 4, одговор под 2.


Mićo, priča je super. A

Mićo,

priča je super.

A pošto ste relat. nov ovde: Taj Labud javlja se pod raznim nickovima. To vam je lokalni ridikul ovog bloga, nešto poput Žike Obretkovića.


Srđane

Hvala na komplimentima. Drago mi je da Vam se post dopao.
Iskreno govoreći, plašio sam se da neki ljudi ne shvate priču pogrešno. Nadam se da će takvih biti malo.


Mićo, priča je odlična.

Hvala vam. Ne vidim šta bi se tu imalo pogrešno shvatiti. :o))

I još jedno pojašnjenje glede Milutina Labuda - on je, naime, jednom prilikom na nekom blogu izjavio kako bi više voleo da se njegova deca drogiraju nego da puše.:o) Da, veliki je to borac protiv nikotina i multinacionalnih tabako-korporacija. Ne treba da vas čudi što je i sam naziv vašeg bloga za njega bio ko za bika crvena marama. :o)

Pozdrav!


...

lepa priča
i to
kako god da se prevrne il' okrene
zakukulji il' zamumulji od strane čitača
ostaće takva
eto


Не лажи СРЂАНЕ,

човека безочно!

Милутин се никада ни овде ни нигде не потписује ницковима, то добро знаш и ти као и Рестак ти, и многи други.

знаш одлично да када те БАНУЈУ није више могуће пријавити се на то име и презиме, и шта сад да радим, наравно чак сам овде своје име и презиме унатрашке регистровао, али и то сам потрошио у Бановању.

зато, срам те било, не измишљај ствари, и ти си лично овде већи радикал од мене сто пута, ко не верује нека чита твоје теме и реторику и моје коментаре.


Хвала Мићо,

на коректним одговорима, ето показали сте, да је могуће културно одговорити на незгодна питања.

моје примедбе су биле оправдане, ви сте то искористили да нам саопштите и нове детаље, да више не пушите, што је за сваку похвалу.

али видели сте Марковићу , да се овде увек појављују ДРВЕНИ адвкати и заштитници, додворавајући вам се, и мислећи да Ви нисте способни да се сами одбраните од незгодних питања, као уосталом што сте горе показали.

свако добро вам желим, као и дуг и здрав живот.


labudane,

tebe bi vjerovatno taksista izbacio napolje na prvom cosku......
govori se o 1984. i bilo je normalno zapaliti cigaretu u taksiju.


Ma da Tuzlo,

tak je bilo normalno tada pušit' u taksiju, u porodilištu, u pekari i slastičari zar ne...

mada je to bilo vreme kada je cela TUZLA jednu kozu muzla, jer su ostale KOZE bile na puš pauzi.

inače u pravu si, mene su taksisti zabranili da koristim njihove usluge dokleN god sam nepušač.


ja sam mićo

tokom svih godina komšilukovanja i druženja toliko tvojih priča s raznih strana sveta čuo, da sam mislio da ću sad da prisustvujem reprizama.

a evo već druga, a ni nju ni prvu ne znam. alal vera.

a ima nekih koje bih baš voleo da čujem ponovo. bila je neka o srpu i cekicu, davno bese, zaboravih, nadam se da ti nisi...

:)

ps. da objasnim, kad sam bio klinac, mica je bio moj komsija a bio je proputovao ceo svet. mozete li zamisliti kako sam ja gutao price iz belog sveta koji nisam poznavao ...


i

o berlinu!
;-)


meni je drug , sarajlija ,

meni je drug , sarajlija , pricao kako je za vreme olimpijade sluzio vojsku u nisu i jedva nekako preko veze smuvao da dobije odsustvo i ode do sarajeva. kaze da se zgranuo pro kad je sleteo na aerodrom jer je bio potpuno renoviran i nije ga prepoznao... inace sve prodavnice, restorani, butici pa cak i zanatlijske radnje morale su da rade do kasno u noc pa su tako vidjali po gradu obucare koji spavaju za pultom, zaposlene u prodavnici boja i lakova kako igraju sah u tri ujutru...


CocoRosie

...slusam tvoje ime:)
pozz


DeTail

:) odlicne su, zar ne?
pozdrav


Ja sam u Sarajevo za vreme

Ja sam u Sarajevo za vreme olimpijade isla vozom iz Novog Sada i da neverujete stigla za 4-5 sati! Voz je bio skockan, sa stjuardesom, moglo se jesti ako si hteo, sve cisto i novo.
A Sarjevo, je bilo predivno. Cak sam i Kirk Daglasa srela na ulici u mclaudovoj bundi(ili sl)i kaubojskim sesirom i pomislila:Neverovatno, covek hoda Sarajevom!


Ћићи пу

Фебруар беше те ‘84 века кљокнутог, када нам синдикална организација фирме организовала посету поменутим сиграма наснегу.путовали смо ноћу и то у вагону за спавање, Пулманом, званим.колегиница моја из пројектантске групе Р.по нарави весела,старија малко,распуштеница тазе, се изјаснила да ће се сама бојати ,те мрак те дрма купе, па се понудих вазда на услузи када су женске у питању да са њоме поделим тесни простор .мало се за сретног пута и попило а зарад хладноће решисмо да нераспакујемо оба лежаја него ћемосе некако на један распоредити,а он узан,сећамсе беше па се раскомоћени, да би било више места, удобно напасовасмо једно нуздруго ,а вагон ,тај несташко љуљао нас је нежно у стилу штруц . .штруц . .ћићи . . пууууу ,
одрађујући коректно свој допринос угођају непримереном за опис јавни.
Тако засарајево.
Тако натраг.
ћићи . . ћићи . .ћићи . . .пуууу
Она мене . .аја . . њу
А од дисциплина које на олимпијади пратисмо, трошним сећањем ми ево протутња. . . . боб .асу летили оним коритом .


Cherevic,

pa vi nema de nisi bijo i sta nisi radijo. ja tada bijo u vojski, na terenu na divcibarama. ali ne tamo gde je lepo na divcibarama nego de nema nista. artiljerija. racunac. sneg do pola prozora seoskog magacina praznoga. ja sa temperaturom 38 sedim ledjima uz vurunu napravljenu od bureta od dvesta litara. po ledjima toplo a napred se prsti smrzavaju. trazim na tranzistoru da cujem sta se na olimpijadi desava. dok smo sisli u valjevo gotova olimpijada.


Iz tog vremena je...

... ona anegdota kada Kirk Daglas, ulazi u jednu za drugom kafanom i pita kafedžije:

- Imate l' pregrade između pisoara u toaletima?

Jel to od tada?


Iz tog

Jeste iz tog vremena, premda je u prvobitnoj i starijoj verziji bila za Džon Vejna.


skoro tako...

ali je bilo nesvakidasnje da u pordavnici na autobuskoj stanici, u vogosci, u sred februara nadjes svez ananas (koji je tada bio, ako uopste dostupan u konzervama)...


i

Haj Bol,
hajde da dobronamernim blogerima otkrijemo o čemu se radi.
Kada sam izabran za predsednika Udruženja kompozitora Srbije, Bol je istovremeno izabrana za Izvršnog sekretara Udruženja. Sarađivali smo uspešno pune dve godine.
Pošto smo se gotovo svaki dan viđali u Udruženju, kada je bilo praznih hodova u obavezama, ponekad sam Bol pričao neke moje džezističko - muzičarske dogodovštine. Posebno joj se dopala priča iz Berlina, o doživljajima na Chek Point Charlie.
Evo Bol, dajem svečanu obavezu, da ću je jednog dana napisati za post, sa nadom, da će se i drugim blogerima dopasti.


i ne samo ta!

ako se dobro secam nju ste mi na email poslali prosle godine kad sam bila na festivalu u budimpesti, jer sam bila sveza iz posete berlinu i pisla vam kako sam shokirana gradom. onda ste mi jos jednom ispricali to o chek point charliju :-) sad sam se setila jos jedne kratke ali necu ovde ;-)

edit: moram da priznam da vam zavidim na memoriji!


BoL,

nisi mi pricala da si SOKIRANA gradom. De, pricaj...


Micina prica

ima karakteristicno Sarajevski smek. Ja i dandanas slusam neverovatne price koje odatle stizu....
....tipa, zena koja gleda u kasike i prorice sudbinu, lizanje ociju....itd, da ne trolujem
..al kao sto rekoh, sarajevski smek


Deki

Nisam znao da sam ti bio toliko interesantan.
Priča o srpu i čekiću je na čekičanju.
Hvala što si me na nju podsetio.
Možda će biti sledeća, ako me sećanja ne odvuku
na drugu stranu.


Bas sam se slatko nasmejala

uz ovu vasu pricu...taj menatlitet i dozivljavanje licnog znacaja u velikim dogadjanjima, pa velikodusno prepustanje sopstvenim manjakvostima koje jedva ceka da sumnja potvrdi samu sebe....da crknes od smeha...
Zato se divim Sasi Koenu...Boratu....kako je samo sjajno provalio mentalitet koji nije bas lako sagledati u toliko detalja.
Vi ste ovu pricu napisali u potpuno autenticnom obliku...zato se valjda ljudi malo bune oko toga sto ste hteli da kazete....:))).
Hvala za smesicu....:)))


Taska Dana

Quoting
uz ovu vasu pricu...taj menatlitet i dozivljavanje licnog znacaja u velikim dogadjanjima, pa velikodusno prepustanje sopstvenim manjakvostima koje jedva ceka da sumnja potvrdi samu sebe....da crknes od smeha...

Žao mi je, ali mi nije sasvim jasan citirani deo Vašeg komentara.


Mico,

:) samo sam htela da objasnim kako sam ja razumela ceo dogadjaj...taksista koji obavlja svoj posao u celoj organizaciji, pokusava da odradi svoj deo sto je bolje moguce...srecan sto je nasao potencijalnu gresku...velikodusno nudi resenje bez naplate....na kraju otkriva da nije bio u pravu ...sto potvrdjuje njegove sumnje u organizaciju a u isto vreme pocinje da sumnja u sopstvenu procenu reda stvari...za koji ga u osnovi bas i nije nimalo briga...al je dobra prilika da on bude u pravu...i da bez njega i bas ne moze biti sve kako treba. Opominjuci vas za cigaru jos na pocetku...zeli da vam kaze da nista niste ni bolji ni gori od njega...Uzeo je pare i prvi i drugi put a racun vam je dao tek kad se dobro izvukao na pometnji i nerazumevanju sto su vas smestili u hotel koji nije kategorija za vas...cime je pokusao da na svemu sitno ucari....objasni svoju pogresnju tvrdnju...itd...i da ipak ostanete pajtosi...jer eto sta vas je sve zajedno tu strefilo...
Ups...mozda je ovo jos konfuznije....

Izvinjavam se sto sam preduboko zvirnula a mozda i lose procenila....u svakom slucaju, ono sto nisam napisala je to da , iako smo uvek kaskali za zemljama mocnijim i organizovanijim od nase...ponekad smo i mi blistali sjajem koji ni sami nismo ocekivali.
Kamo srece da Sarajevo nikada nije dozivelo ono sto,na zalost i veliku tugu,jeste... a i svi mi ostali...


Mićo,

lepa sličica. Volim sličice.


Vuchko!

Evo josh jedan


vucko

ja jos uvek imam termometar sa likom vucka na terasi u bgd,
doneo mi bio tata sa puta.

inace, od sve muke oko uvoda (citaj: labudovog jezera), ne stigoh da kazem - lepa prica. i meni su brat i mama posle proslogodisnjeg boravka u sarajevu ispricali nekoliko podjednako toplih i zanimljivih prica o ljudima odande.
ono sto je mene uvek odusevljavalo je neka posebna, setna blagost i pomirljivost, koja je o(p)stala do danas. vidim je i u par prijatelja sarajlija ovde.


Nema problema

Slažem se u potpunosti da je Olimpijada u Sarajevu bila neverovatno iskustvo upravo u pogledu odnosa običnih i menje običnih ljudi prema ovoj manifestaciji. Nažalost, otvaranje Olimpijade gledao sam u direktnom prenosu u motelu Džep, na dan kada sam završio svoj vojni rok u dalekoj i nikad više Strumici. Nije mi bilo do odlaska u Sarajevo ili bilo gde drugde van dragom mi najlepšeg grada na svetu.

Medjutim, shvatio sam u godinama koje su sledile da je ono što karakteriše duh Sarajeva u to doba bila je čuvena izreka "nema problema". Sve što je bilo kod od gostiju poželeo bilo je propraćeno ovim odgovorom. I, prirodno, izvršenjem. Bez obzira na sve, to je nezapamćen primer gostoprimstva. Od Olimpijade u Sarajevu, mnogi više ne govore ono OK, već "nema problema". Setimo se Alfa (koji se konačno reprizira na nekoj od televizija) i njegovog "nul problemo". Mene je najviše iznenadila jedna finkinja koja je 1989. godine na nekoj skautskoj akciji u Poljskoj nosila majicu sa "hakuna matata". Iznenadjenje je bilo u tome što to znači "nema problema" nekom jeziku koji se govori u Keniji. Mi, nešto stariji, setićemo se jedne od emisija koje je radio Minimaks u kome je vesela grupa crnaca pevala upravo "hakuna matata".

Tu meru koje je Sarajevo postavilo Olimpijadom, teško će neko skoro pomeriti.

Drago mi je što sutra uveče i u subotu vodim ženu i kćerku u Sarajevo da vide i osete taj duh.


od sportskih dogadjaja,

ovaj je zasigurno bio najlepshi:):):)


Milka Babović!!!

Kajzer, hvala što si nas podsetio na ovo. :)) Jedan od najlepših slobodnih plesova na ledu of all times. Ravel je naravno pomogao. ;)


Secam se i ja

tog zaista najlepsheg sportskog dogadjaja. Bila sam tek chetvrti razred OS, ali se secam kako sam opchinjeno zurila u njihov nastup. Taj sklad i ti sinhroni pokreti ... Od tada prepoznajem Bolero (mada me svaki put potseti i na Bo Derek), a i volim umetnichko klizanje kao disciplinu.
:)


Nema problema

Hvala na zanimljivom komentaru i tačnim konstatacijama.
Sasvim slučajno se desilo, da je moj post ugledao dana
baš danas, na petnaestogodišnjicu početka rata u BIH.
Bilo - ne ponovilo se.
Želim Vam ugodan boravak u Sarajevu.


mico,

tad smo u saraj'vu navijali za Juru Franka: " Volimo Jureka vise nego bureka"


Pročitah evo sutradan

priču i komentare o gradu u kojem imam rodjake.
Proveo sam dobar dio života u tom okruženju i vidim da su vam komentari dobromanjerni. Evo ni sada ne mogu napustiti ovaj blog, a da ne kažem što vam želim reći: 1984 sam imao 21.godinu i veselo sam napustio cijelu guzvu, da bih proveo par dana kod prijatelja na sjeveru Jadrana. I danas kad posjećujem roditelje, često doživljavam slične scene. Ta neposrednost, koja ne uvažava ni minimum distance je samo turistu zanimljiva.
srdačan pozdrav


Covek

nije bio "organizajzd"

http://www.youtube.com/watch?v=d7k2ZLKHwO0&mode=related&search=

Mala sala, bez nekog znacenja.

Mico, odlicna anegdota.
Jedva cekam jos!

Olga


Olimpijada

Meni je pored svih dogodovstina sa olimpijade, a bila sam od otvaranja pa jos nedelju dana najinteresantniji bio povratak.
Vozom za Beograd a sneg veje li veje. Stajali smo na otvorenoj pruzi ko zna koliko. Naravno spavala sam veci deo. svi se smrzli osim nas u tom vagonu. Imali smo neki pozajmljeni vagon iz Bugarske a odmah po polasku nas kondukter obavestio da se lozi da bi bilo toplo i obucio, onako kolektivno, kako se to radi. Celu noc, malo, malo, neko je ustajao da lozi i mi se skuvali, kada smo oko podneva stigli u Beograd ljudi se cudili pa odkud vi? MI mislili vi necete ni stici danas.
Inace sam dosta posle olimpijade srela Slovenca koji je na spustu bio predvozac (bio tada premlad) pa smo se lepo ispricali koliki je vetar duvao na Bjelasnici. Njiih su vezivali za drvece da ih ne odnese, dok nisu doneli odluku da odloze takmicenje.
Najludje mi je tada bilo prevodjenje imena jela... boze... tufahije, bosanski lonac... ma stranca za ruku pa u kuhinju.


Molim da se

ne zaborave Kadun butići (em ih obožavam, em dušu dali za prevođenje)


Zapamti sarajevske taksiste!

Rece mi jedan simpaticni brkajlija na ilidzanskoj taksi stanici, neke davne, predolimpijske godine. Zapamtila i, evo, i dan-danas pripovedam o njima...

Ludi beogradski studentski dani... kinte za skitanje diljem Lijepe Nase Titoslavije nikad dovoljno.. Neuteziva strast putovanja „na palac“.. ko ce dalje da „dobaci“..
Posle relacije Beograd-Novi Sad, Beograd-Cacak, Beograd-Zlatibor, gotovo pitanje casti je bilo i osvajanje kilometraze Beograd-Sarajevo.

Dan se namestio k’o na razglednici, ugodno majsko sunce.. do Amerike da se otisnem, a kamoli susedne republike.
Solo zensko, mlado, pa jos plavokoso.. ko bi imao srca da mu ne stane? Biram kola; ova necu, jer imaju vise od jednog putnika, ova zato sto prebrzo jure, ova zato sto mi se ne svidja marka.. Vremena dovoljno da se „do mraka“ stigne na odrediste – studenstki dom, u kome je
bila drugarica iz zavicaja.

I tako.. iz tri voznje stignem do Ilidze. Poslednji vozac se nakratko zaustavio na pumpi da uzme gorivo, pa izadjem da kupim cokoladu i podelim s njim, u znak zahvalnost za ugodnu voznju. Nakon tog troska, ostane mi u dzepu – 6 dinara! Za ludu mladu glavu, nista
zabrinjavajuce.

Iskrcam se iz kola na ilidzanskoj taksi stanici, u nameri da pitam koji tramvaj vozi do pomenutog studentskog doma. Dijalog ovako tece:

-Uh, dijete, kako da ti objasnim.. Ides ovako, pa skrenes tamo.. pa hvatas tramvaj broj... pa posle presedas u..
-Nemam pojma ni gde treba da idem prema tramvajskoj stanici.. – gledam ga zblanuto.
-A odakle dolazis?
-Iz Beograda.
-E, pa, onda ti je bolje da te ja odvezem. Nije daleko, nece bit’ skupo.
-Ma, ne mogu. Imam samo 6 dinara. Valjda tramvajska karta nije skuplja.
-Šest dinara??!! Ajoooj? I s toliko si dosla iz Beograda?!!
-Aha – slegnem ramenima, gledajuci ga „neduzno“.
-Sacekaj tu! – „naredjuje“ mi.
Odlazi do svojih kolega.. ide od jednog do drugog. Posle nekoliko minuta se vraca i gura mi u ruke pune dve sake para:
-Evo ti! I zapamti sarajevske taksiste!

Ovom prilikom im se jos jedanput zahvaljujem, jer sam, zahvaljujuci njihovoj „donaciji“ provela 4 divna dana kod prijateljice u Sarajevu.
Bilo mi je dovoljno i za duvana i za „10 u somunu“.


Nije bas u Sarajevu

a nije bilo ni za Olimpijadu ali eto.
Sa svojim prijateljicama iz Zagreba bila sam na planinarenju na Jahorini. Spustimo se peske prema onoj drugoj strani gde put bas i nije neki. I hodajuci do autobusa svratimo u neko dvoriste da popijemo malo vode. Domacica ljubazna; sve komsije se okupile zacas.... Tri lude zenske niodkud stigle ... jedna iz Beograda a dve iz Zagreba...
Ponudi nam domacica komad domaceg hleba. A hleb mrise, svez, tek izvadjen iz furune... MI kao necemo i na kraju pristanemo na parce, koliko da probamo. A domacica nezna koliko je to malo. Drzi neodlucno noz i hleb pa preda sve to najstarijoj od nas. Kaze: "Odseci ti."
Lukavo i diplomatski Da nikoga ne uvredi.


SRPSKA INICIJATIVA

Iz pera Radoja Domanovića
List "Stradija", 1904.god.


All together now

na iTunes, pa Radio, pa Jazz, pa KMHD (može i WBGO...)... čisto da se pratimo.

Btw, Mićo, može li malo priča iz vremena kada ste vodili produkciju PGP?


All

Biće, nadam se.
Hvala na podsećanju za moguću temu.


Edo obućar i sadnja bašte

Dok sam 1998./99. živjela u Zenici, kupovala sam cipele kod Ede, koji je imao (nadam se da još ima) radnju u sarajevskoj Ferhadiji, ukoso od Katedrale. Edo je radio cipele od crne kože (to mu bio zaštitni znak), po mjeri. I danas imam još jedan par, a bome prepoznah jednom cipele njegove izrade ovdje u Njemackoj na stopalima nepoznate žene. Bio je to početak jednog zanimljivog druženja, a sve zbog dvije poklonice Edinih cipela što se prepoznaše u daljini.

Nego, Edo je, kad god bih dolazila pazariti kod njega, uvijek volio da upita šta je, eto, iz Slovenije mislim o Bosni i Bosancima? Nije vrijedilo ni što sam mu nebrojeno puta objasnila da nisam iz Dežele, nego iz Lijepe naše; on je moj bosanski (jezik) držao za neki hibrid slovenštine. I tako, rekoh, ja bih da pitam nešto. "Prolazim tako svakodnevno Bosnom, gledam porušene kuće, zarasle u korov, a pred kućama sjede ljudi, pretpostavljam vlasnici, i ... piju kafu. Pa," rekoh, "ne shvaćam što sjede u tom šutu i korovu, što malo ne raščiste, poprave kuću i oko kuće?" Na to će Edo: "Eeee, ne razumijete Vi to, tamo iz Slovenije; ljudi nemaju novaca, kako će da popravljaju?"
Ja: "Pa, naći će nekog alata, posuditi, nešto se uvijek nađe."
Edo: "Nema narod novaca za materijal i alat. Niko nema, sirotinja je to."
Ja: "A ako nema alata, neka posade bar baštu umjesto tog korova."
Edo: "Baštu? To košta, sjemenje."
Ja: "OK, ako je skupo sjemenje, neka uzmu od nekoga pelcere, pa neka sade cvijeće pred kućom. Ljepše nego tako korov, zapušteno."
Edo tu da pukne od smijeha: "Cvijeće, kažete, haha. Ma, nije to ko kod vas tamo. Ovaj narod je bio 500 godina pod Turcima."
Ja: "Pa kakve to veze ima, al kod nas u Hrvatskoj (tu se ponadah da će zapamtiti da nisam iz Slo.) one kuće srušene poslije granatiranja, ljudi izlazili odmah da popravljaju, to ih drzalo da ne upadnu u depresiju i samosažaljenje. A i bašte sade."
Edo: "Eeej, al mi smo bili 45 godina u komunizmu, nije se narod navikao raditi."
Ja: "I mi smo bili 45 godina u komunizmu, pa opet ..."
Edo: "Joj, moraću ispričati ovo svima ... da sade cvijeće, hahaha!"

I tako, kada sam poslije toga dolazila kod Ede, uvijek me pokazuje tamo prisutnima u radnji i kaže: "Evo ova gospođa, ili gospođica?, iz Hrvatske; ili ste ono bijaše iz Slovenije?; kaže - treba narod saditi cvijeće pred kućama. Hahaha!"

Tako smo Edo i ja imali svoj prijateljski ritual.

Ova Vaša pričica, Mićo, podsjetila me na mnoge slične koje sam doživjela u Bosni i zbog kojih Bosna ima posebno mjesto u mom srcu. Hvala Vam.


A

gde si stanovala dok si bila u Zenici..
pomalo poznam taj gradic, imam neke prijatelje tamo, a i bivshe ljubavi, xexexe;-)


Eto ti ga na!

Baš ti je pitanje; prijatelji, bivše ljubavi, ... I još: "gradić". Pa, dobro, naspram Amsterdama...

Na Bristu, preko puta "Džananovića". Pravi Zeničani će znati ;-)


Dunjice,

jedva pronadjoh na kojem blogu sam ti postavio ovo pitanje..
Znachi na Bristu.. Ima ovde jedan ljubitelj dzeza koji je imao kafanu na Bristu. Tip je megaloman shto se tiche dzeza, naruchuje pakete za paketima CD-a, a sad ga fura alternativni i free dzez.
Poshto si stanovala na Bristu chula si sigurno za Nesovu kafanu. On sad zhivi u A-damu, ali ja nisam neshto dobar sa njim...:-)


Kaze,

na Bristu zivjela 98/99. Od posla nisam imala vremena za kafane. Daleko sam se bolje zabavljala na privatnim dernecima u Zenici, Nemiloj, Begovom Hanu i drugdje po Bosni (rjedje).


Ću, ba, djez!

Mićo, domaćine, evo prilike (nadam se) za stručan odgovor na polu-stručno pitanije:
Elem, ja ne kapiram kako neko ko je muzički nepismen može da prati džez, a medju fanovima je priličan broj takvih? Mislim, tu ima toliko elemenata za koje je ipak potrebno dobro predznanje (tema/solo, improv, tonaliteti, bluz skale i "progresije"...itd.). Stručno mišljenje, please?


Ću,ba

Teško pitanje ste mi zadali.
Ne znam da li će vas odgovor zadovoljiti, ali kada je džez u pitanju, mislim da je možda jedini onaj D. Elingtona:
"It dont mean a thing, if it aint got that swing".
Džez je najvećim delom muzika koja svinguje.
Samu reč sving /swing/, nekome ko nije muzičar je teško objasniti.
Da bi se sving osetio nije potrebno biti muzički pismen.
A u reči sving je sadržano mnogo toga što pominjete:
tema,solo,bluz skale...
Nadam se, da ste bar delimično zadovoljni odgovorom.


Jesam...

...delimično :-) Hvala!


Direktan prenos

Unapred se izvinjavam gazdama bloga, Mići i Nikoli što ću im malko trolovati poslednje teme koje su načeli. Ovo što pišem ima veze sa džezom (makar malo), ama ne baš mnogo sa temama.

Spremam večeru, evo u 1 iza ponoći. Nezdravu, kaloričnu i sastava takvog da osobama sa stomačnim tegobama nikako ne bih trebao da prenosim kombinaciju nazovi hrane koja se našla u tanjiru večeras. Nadam se da će me ovaj atak na organizam održati budnim dovoljno, da još noćas zakucam ovaj raport na oglasnu tablu.

Rusko vozilo, putnika tri. Dolazimo na ulaz Srbskog Narodnog Pozorišta. Dočekuje nas vedri lik druga Ilije, poznatog narodu. Svi ga znaju i on sve zna (uključujući i svačiji broj telefona i jmbg). O njemu ću jednom prilikom, ne sada... Drug Mersudin (Mersudin je pseudonim dotičnog druga zbog radi zaštite lika i dela istog) nas uvodi u hol ispred scene na mala vrata. Čuj "mala vrata" – provlačili smo se i pored nekih ventilacionijeh cevi i žica i tek onda izbismo pred salu. Istreso nas drug Mersudin tamo, a mi ko isprepadane kokoške. Sabrao nas je i osokolio rečma:

- Ako vas ko pita otkud vi, recite da ste moji

Sala poluprazna, mesta ima i za prileći. Seli smo i čekamo da počme da se puni scena... Drage sestre i braćo po blogu rado bih, da sam samo mogao, direktno prenosio utiske sa večerašnjeg koncerta.

Dame i gospodo, prvi put u Novom Sadu (ukoliko nisam prespavao neki put) Roj Ers i njegov bend Ubikviti. Sastav sam pokušao da zapamtim, ali blagodati interneta su čudo tako da nije bio veliki problem saznati sastav orkestra. Ubikviti čine sledeći članovi sa pripadajućim formacijskim mestima (ukoliko su izvori tačni, ja bih rekao da jesu):

Roj Ers: vibrafon, vokal
Reford Gaskins: saksofon, klavijature, vokal
Toni Smit: gitara
Mark Adams: klavijature
Donald Niks: bas
Li Pirson: bubnjevi

Kada bih poznavao diskografiju Roja Ersa i njegov rad, mogao bih kao što to pravi znalci rade da izreferišem sve šta je ovaj narod svirao i to kao iz topa... ali ne bih da davim čitateljstvo o mojoj nepodobnosti da o ovome pišem.

Kako su samo ti ljudi uvežbani i „nabrijani“. Što bi reko moj daleki prijatelj, Ljuba: „Sve same Ajkule“. Nekako to oni prelako sviraju. Sigurno bih i ja to tako mogao, aha... da nisam ko sam, je l’. Nagledam se ponekad ja takvih muzičara. Dođu uživo ili se nađe kakav dobar snimak. U stanju su (o Bogo!) da jednu temu sviraju dvadeset minuta, da je nijednom ne ponove i da sve vreme zvuče kao da sve čitaju iz nota. Stalno se nadam da će mi neko jednom objasniti po kom principu rade tako savršeni orkestri...

Na koncert sam doveo Dirigenta, rećemo - frontmena svog malog (po usiljenom opredeljenju) bluz benda. Od samog početka svirke video sam da nešto nije u redu. Njegova kolena ne mrdaju! Ni malo... Jeste ovo za široke narodne mase, jeste veselo, ali nije seljački veselo (pričam o veselosti seljaka u glavu, ne u opanke)... ama ništa. Drug Dirigent sedi i ne mrda ni obrvom...

Na sceni ispred nas Roj Ers sa bendom izvodi pozoršni muzički performans. Dobacuje se Roj muzičkim frazama sa Gaskinsom. Ovaj odgovara! Stane pa se napravi kao da mu stomak, da prosti publika, lošo radi ter zbog toga davi ostatak benda. Smešno svima, svi veseli. Ovi ljudi sa scene samo što nisu vatru raspalili instrumentima, ama jok - i dalje kolenca dirigentska miruju. Poče me ono malo moje savesti peći:

- Kud sam ga i zvao da ide sa mnom?

A na sceni jedna od prvih koje sam prepoznao, a da je umuljana u žestoke rafale šesnajstinki – "As times goes by"... Pitalo, inače, Sema u "Kazablanci" da pređe u drugu kafanu, da radi za veće novce, ama ne da se Sem:

- Nemam ja vremena da potrošim tol'ke novce...

Nastavila bratija zatim da plete i neki klot-frket-fanki-rege, malko. Ko poručena za taj manir stiže "Waiting in Vain". Slušam ja tog Ersovog sideshowa, Gaskinsa... Bogami bi se Roj dobro znojao da mu nije njega. Ovaj čovek, iako kuburi sa kilama, đipa po sceni sa svojeg alt saksofona. Najednom je zasviro i sopran saksofon, uporedo sa altom. Ko Roland Kirk, bogati! Svira i klavijature i saksofon odjednom, peva ko anđeo... ma šta da vam pričam.

Kako program teče, dođosmo i do "Night in Tunisia". To me navelo na jednu maaalu digresiju.

Roj Ers je pre desetak ili nešto više godina svirao u Sava Centru. Radio stanica u kojoj sam tada radio, uredila mi dve novinarske akreditacije za taj koncert. Neki ispitni rok mi bio u toku i ja ne mogah otići, ali akreditacije sam dao drugu Ljubi (već obilato pominjanom) i njegovoj curi. Ljuba se vrno sa koncerta pun utisaka. Kako bi mi se nekako revanširao, napisa on par reči o tom koncertu, ne bi li se nešto o tome i čulo na radiju. Iz tog teksta sam ukrao naziv za "Night in Tunisia", kojim je Ljuba opisao izvođenje ovog standarda od strane Ersovog orkestra – "Noć kada je bombardovan Tunis". Iskoristio sam da taj naziv da bih okarakterisao Džefersonovu verziju tog standarda, ali kada sam najzad čuo kako zvuči Ersova verzija... reći ću samo da bih Džefersonovu drugačije nazvao.

Uglavnom, Roy Ers i ekipa prže li prže, odjaviše se jednom. Poustajao narod da ig prizove nazad, i oni došli, opržiše jošt jednu, a Dirigent sa hanumom ode da pripali jednu ispred sale. Kratko mi je prokomentarisao:

- Ipak više volim bluz!

Počeo ja priču o širenju vidika, alternativnih pristupa muzici... ukratko upljuvah se objašnjavajući samo da namirim savest i izgleda da sam džabe pričao.

Možda džabe i sve ovo pričam, bilo novinarskog krema u gledalištu. Oni to umeju bolje, a i znaju da pogode suštinu, a ne ko ja ovako – naširoko.


Uf, ovo "Predolimpijsko Sarajevo" me podseti na nesto:

http://www.youtube.com/watch?v=XSuP1nPGkHc

Treba samo dobro obratiti paznju na tekst!

Mungos

P.S. Na dobronamerno insistiranje mnogobrojne
blogerice Krasici, skinuo sam potpis u svom
punom i duhovitom obliku koji su vec svi primetili


Mungose,

jel' ti taj P.S....novi potpis?


:)))

P.S. Na dobronamerno insistiranje mnogobrojne
blogerice Krasici, skinuo sam potpis u svom
punom i duhovitom obliku koji su vec svi primetili...


:):):)

Ni ovaj novi nije manje duhovit i orginalan:):):)


Cut' bre, Kazezozo!

Ako Krasicka to vidi - na.ebo sam!:)))

Mungos

P.S. Na dobronamerno insistiranje mnogobrojne
blogerice Krasici, skinuo sam potpis u svom
punom i duhovitom obliku koji su vec svi primetili...


hmmm...

...sumnjash u njenu inteligenciju.. na'ebo si, garant:):):)