Autopsicografia

I ostalih ex-komunistickih naroda (kada vec govorimo o tome) je dostigla neke nove neverovatne dimenzije. Mene ne cudi da kod nas ljudi sa dozom skepse gledaju na sve pa i na umetnost (tipa Picasso je bio prevarant i lopov – ‘de si ti video da ljudi imaju kockaste glave).
Mene cudi kako do sada nismo culi da je gravitacija Jevrejsko/Masonsko/Katolicko/Lezbejska zavera protiv Srba da bi nam oteli Kosovo!

Pesnik je opsenar
koji se pretvara,
glumom boji svoj dar
i bol što ga smara

Čitanjem stiha i boli
koju pesnik slovima skrije
sopstvenom bolu se odoli
a njegovu rima pokrije

I tako sve u krug
vrti se, očarava nas time
taj beskonačni vrtlog
kome je naše srce ime

A govorio je Kis : "Boze, samo ti znas kako izgledaju moja dela na jeziku koji ne poznajem"

Bol, ma koliko ličan bio, mora u poetskom činu doseći neku univerzalniju dimenziju, i na taj način postati "poruka u boci", kroz vreme i prostor. Otuda velike metafore postaju besmrtne, dok njihovi autori već odavno nisu među živima.

Mogu samo da ponovim ono sto sam vec rekla na blogu o Kosidovskom:
Kada pisac napise knjigu koja se cita, umetnik stvori sliku kojoj se divimo, kompozitor ariju u kojoj uzivamo, koliko je zaista bitno da znamo zasto, kako, gde ?
Cesto autori spominju, da kad zavrse svoje delo, ono na neki nacin ima svoj zivot, svoju sudbinu na koju autor vise i ne moze da utice. Zar nije zbog toga usao u upotrebu pseudonim ?
Koliko smo kao konzumenti pisane reci spremni da imamo otvoren pogled prema njoj ? Da procitamo nesto razmisljajuci o tome sta smo procitali, a ne o onome ko je to napisao ? Da dozivimo DELO umesto BIOGRAFIJE autora ? Da ne napadamo DELO ako nam se ne svidja autor ? Da damo prioritet DELU, a tek potom mozemo da se zainteresujemo za to ko je to napisao. Smatram da bismo na taj nacin bili mnogo duhovno bogatiji i da bismo svoju intelektualnu kulturu uzdigli na visi nivo.

I da dodam, cak i iz losih knjiga moze nesto da se nauci, da se covek obogati. Mene oduvek nervira onaj pokusaj kriticara da nam objasni "sta je pesnik hteo da kaze" (ono sto kad je lektira u pitanju djaci koriste da se izvuku od citanja same knjige)- pa to sto je hteo rekao je, ko razume - razume, ko ne razume ili cita ponovo, ili nadje stivo koje mu vise odgovara.

Inace, pobornik sam ideje da knjiga sama nadje citaoca a ne obrnuto - sinhronicitet na delu :)

"Tu sam, evo, starac u sušnom mesecu,
Dečak mi jedan čita, dok čekam kišu.
Niti sam bio kod vrelih kapija
Ni borio se u toploj kiši
Niti sam se, do kolena u slanoj močvari, dignuta mača,
Muvama ispecan, borio."
(T.S.Eliot, Gerontion, Lalićev prevod)

Dakle, umetnička imaginacija ne poznaje granice. Priznaje samo konzistentnost nastajućeg (ili nastalog) dela.

"Mi smo šuplji ljudi
Mi smo punjeni ljudi
Jedno o drugo oslanjamo se
Glave ispunjene slamom. Vaj!
Presahli nam glasovi, što se
Šapatom zajedničkim glase
Tihi su i beznačajni
Ko vetar u suvoj travi
Il stope pacova što pretrči
U našem suvom podrumu po srči".
(Eliot, Šuplji ljudi, Lalićev prevod)

Ovo je istovremeno "i sve i ništa", makrokosmos u mikrokosmosu (i obrnuto) , prožimanje vremenskih i prostornih ravni u činu stvaranja. Može biti i Srbija, zašto da ne? Nekada i sada!

Magija i okultizam Fernanda Pessoe

Gary Lachman

Najslavniji portugalski pjesnik zanimao se za povijest okultnog, bio je opčinjen tajnim društvima i organizacijama, a i sam je imao “okultne” sposobnosti i interese. Vjerovao je u postojanje svjetova koji su uzvišeniji od našega i u postojanje bića koja ih nastanjuju, te da možemo komunicirati s njima

Gotovo sve do nedavno, rad portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe bio je malo poznat, ali u posljednjih nekoliko godina ponovo ga je otkrilo nekoliko kritičara, većinom kroz snagu raznih prijevoda njegove Livro do Desassossego ili Knjige nemira, zbirke nedovršenih, tjeskobom prožetih tekstova pronađenih u kovčegu nakon Pessoine smrti. Nepotpunost tih rukopisa načrčkanih na komadiće papira, stare kuverte, pozadine rukopisa i druga čudna mjesta – čine Pessou glavnom postmedernističkom osobnošću, a kovčeg čiji se sadržaj još katalogizira (sadržavao je oko 25.000 bilježaka) dobio je ista mistična obilježja poput naprtnjače Waltera Benjamina, koju je on nosio za svojega sudbonosnog bijega iz Vichyja u Francuskoj. Pessoina posthumna slava, kao i Benjaminova, zasniva se jednako na njegovu životu, kao i na njegovu radu. U Benjaminovu slučaju, njegov život utjelovljuje mit o židovskom intelektualcu u bijegu pred nacistima. U Pessoinom slučaju priča je manje politička; on utjelovljuje nesuvisli, slomljeni duh postmoderne, ne samo svojim djelima nego i svojom psihom.

Usamljeni djevac

Fernando Pessoa rodio se 1888. u Lisabonu i osim što je svoje djetinjstvo i ranu mladost proveo u Durbanu u sjevernoj Africi, nakon što se 1905. vratio u Lisabon nikada ga više nije napustio. Nakon što mu je otac umro od tuberkuloze kada je Fernandu bilo pet godina, majka mu se ubrzo preudala, a njezin suprug dobio je mjesto portugalskog konzula u Durbanu. Obrazujući se u engleskoj srednjoj školi, Pessoa se pokazao kao vrlo zrelo dijete i briljantan učenik, a rano školovanje usadilo je u njemu doživotnu ljubav za Englesku i njezinu književnost. Kasnije se počeo odijevati i ponašati s “britanskom suzdržanošću”, i Pickwickovi spisi, bili su mu, kako je rekao, stalno društvo. Njegovo vladanje engleskim (i francuskim) jezikom bilo je besprijekorno, ako ne i ekscentrično, a njegova prva objavljena djela bila su zbirke pjesama na engleskom. Kao što prevoditelj njegovih djela John Griffin napominje, pjesnički one imaju malu važnost i dobile su pristojne, ali ne preentuzijastične kritike u novinama The Times i Glasgow Herald. Iako je objavljivao članke i pjesme u nekoliko književnih časopisa, osim pokušaja na engleskome, jedina Pessoina knjiga objavljenja za života pojavit će se 1934., godinu dana prije njegove smrti. Mensagem (Poruka) je rastegnuta ezoterična pjesma koja zagovara povratak Dom Sebastiaoa, portugalskog Kralja Arthura, i za Portugalce prethodnika dolaska Petog Kraljevstva duha. Podupirući Pessoin prilično mističan patriotizam, knjiga je dobila utješnu nagradu na državnom natjecanju. Bilo je to kasno i pomalo dvosmisleno priznanje Pessoina genija, nešto što će, kao što to često biva, postati općepriznata stvar tek nakon pjesnikove smrti. Uzdržavajući se kao nezavisni prevoditelj korespondencije na engleskom i francuskom jeziku za nekoliko trgovačkih poduzeća, nakon samotnoga, pustinjačkog života, provedenog u kućama rođaka ili iznajmljenim sobama, Pessoa, koji je više-manje ostao djevac, umro je 1935. od akutnog hepatitisa dobivenog zbog teškog opijanja.

Umnožena osobnost

Pessoina poezija prikladno je opisana kao središnje djelo portugalskog modernizma i već samo zato zaslužuje zakašnjelo priznanje. Ali Pessoa nije pisao samo pjesme. Njegov legendarni kovčeg sadržavao je mnoštvo raznovrsnih tekstova iz filozofije, sociologije, povijesti, književne kritike, te kratke priče, drame, rasprave o astrologiji i razne autobiografske osvrte. Ali uz uobičajena djela koja napiše pisac, Pessoa je jedinstven po tome što je pisao druge pisce i pjesnike. Njih je nazivao heteronimima, stvarajući termin koji bi se razlikovao od uobičajenog pseudonima. Pessoa nije samo pisao pjesme i prozu pod drugim imenom: različiti heteronimi koje je stvorio bili su pojedinci s vlastitom prošlošću, biografijom, osobnim karakteristikama i nezamjenjivim literarnim stilom.

Ne čini se čudno da usamljeni pojedinac, koji živi sam u malim sobicama, povremeno razgovara sam sa sobom. U Pessoinu slučaju, ono što je počelo kao dječja igra razgovora s izmišljenim likovima – “nepostojeća poznanstva”, kako ih je nazivao – pretvorilo se u kasnijim godinama u opsesiju s depersonalizacijom i razdvajanjem “jastva”. Zapravo, Pessoina vlast nad samim sobom bila je tako slaba da je u jednom trenutku počeo pisati svojim bivšim učiteljima i školskim kolegama iz Durbana, predstavljajući se kao psihijatar Faustino Antunes, tražeći njihovo mišljenje o mentalnom stanju svojega pacijenta, Fernanda Pessoe, koji je ovisno o pismu, napravio samoubojstvo ili bio pod nadzorom u umobolnici. Kako nije imao pojma tko je, Pessoa se nadao da će doznati nešto o sebi od onih koji su ga poznavali.

Na samoj granici ludila

Pessoa je živio u stalnom strahu od ludila. S dvadeset godina napisao je: “Jedan od mojih duševnih problema – toliko užasan da se ne može opisati – jest strah od ludila, što je samo po sebi ludilo”. Taj strah dodatno je otežavala jednako mučna nemogućnost djelovanja. “Ja patim – na samoj granici ludila, kunem se – kao da bih mogao sve učiniti, ali sam nemoćan zbog pomanjkanja volje.” Pessoa je bio jedan od najškrtijih pisaca: njegov neiscrpni kovčeg, pun planova za stotine nedovršenih projekata, svjedoči o tome. Tu “potpuno negativnu” osobinu, kako ju je nazivao, nadopunjavao je unutarnji svijet, naizgled bez duhovne ravnoteže. U “osobnim zabilješkama” iz 1910., Pessoa je najavio: “Sada posjedujem osnovne zakone književne umjetnosti.” Ni Shakespeare ni Milton više ga nisu imali čemu naučiti. “Moj je um dosegnuo prilagodljivost i stvaralačku sposobnost koja mi omogućuje da preuzmem svaki osjećaj koji želim i da po želji uđem u bilo koje duševno stanje”. Ali to lako upravljanje unutarnjim stanjima imalo je svoju cijenu. “Jer u dosezanju onoga što je uvijek vrijedno patnje i truda, potpunosti, ni jedna knjiga nije od pomoći.”

S obzirom na neravnotežu između nemoći da nešto učini i nestabilnog pojma o sebi, ne začuđuje da je Pessoa to nadoknađivao izmišljanjem – ako je to prava riječ – alter ega koji je sasvim izravan, potpuno jednostavan i bez svijesti o sebi. U pismu uredniku Adolfu de Casaisu Monteirou, Pessoa je ispričao kako su nastali njegovi heteronimi. Godine 1912., nakon neuspjela pokušaja pisanja “poganskih pjesama”, Pessoi je ostala nejasna ideja o njihovu autoru. To nije bio on, nego Ricardo Reis, epikurejski klasičar koji je bio urbani, sofisticirani sljedbenik jednog drugog izmišljenog pjesnika, Alberta Caeiroa. Caeiro je stigao nakon što je Pessoa pokušao, opet bezuspješno, izmisliti neku vrstu pjesnika prirode. Kao što Pessoa piše: “Onoga dana kada sam napokon odustao – bilo je to 8. ožujka, 1914. – otišao sam do visokog stola i, nakon što sam uzeo list papira, počeo sam pisati, stojećki, kako pišem uvijek kada mogu. I napisao sam nešto više od trideset pjesama odjedanput, u nekoj vrsti ekstaze koju ne mogu objasniti. Bio je to pobjednički dan u mojem životu, koji se više nikada neće ponoviti. Počeo sam s naslovom – Čuvar stada. I ono što je slijedilo bilo je prikazanje nekoga u meni, kome sam dao ime Alberto Caeiro. Oprostite na besmislenosti fraze: Moj se gospodar pojavio u meni. Taj se osjećaj odmah pojavio.”

Portugalska varijanta zena

Ubrzo nakon toga došli su drugi heteronimi i pjesme: prethodno spomenuti Ricardo Reis; futurist Alvaro de Campos (obojica, kao i sam Pessoa, sljedbenici Caeiroa); Alexandar Search, Thomas Crosse i Charles Robert Anon, sve Englezi; Jean Seul, Francuz; astrolog Raphael Baldaya; Barun od Teive (poput Pessoe, nemoćan da išta završi, osim svojega života kada napravi samoubojstvo); poganin Antonio Mora; Bernardo Soares, navodni autor beskonačne Knjige nemira, i mnogi drugi. Iako se novi heteronimi i dalje pojavljuju, u glavnoj su postavi uvijek Caeiro, Reis; de Campos i Soares, a sam Pessoa povremeno se javlja. Caeiro, koji je kao pastoralni pjesnik krajnje jednostavnosti bio potpuna suprotnost Pessoi, prigrlio je filozofiju potpunog nepromišljanja - portugalsku varijantu zen satorija. “Moj misticizam nije u tome da pokušam znati / nego da živim i ne razmišljam o tome”, napisao je Pessoin gospodar, nešto što sam Pessoa nikako nije mogao učiniti. Ta zen osobina navela je katoličkog redovnika Thomasa Mertona da prevede neke Caeirine/Pessoaine stihove i pokaže ih budističkom učenjaku Daisetzu Teitaru Suzukiju.

I bez Pessoina zanimanja za okultno, koje ćemo uskoro razmotriti, njegov opis pojave Alberta Caeira dovoljan je da upozori na nešto paranormalno. “Ekstaza”, “utvara”, “gospodar”: sve te riječi navode na nešto kao posjedovanje, posredovanje i duhovne vodiče Madame Blavatsky, iako je sam Pessoa kritizirao teozofiju i čak su mu tijekom jedne seanse automatskog pisanja savjetovali da “više ne čita teozofske knjige”. (Njegov heteronim Raphael Baldaya oštro je napao Blavatskyjevu u, već očekivano, nedovršenom eseju.) Iako su u sljedećem desetljeću nadrealisti André Breton, Philippe Soupault i Robert Desnos, prakticirali automatsko pisanje – a Breton je čitao i Eliphasa Levija i druge okultne pisce – njihovo je zanimanje bilo više političko nego okultno, ili pak pjesničko, tražeći otvoren put do “potisnutog” nesvjesnog. Pessoa je, pak, barem za neko vrijeme to prakticiranje shvaćao ozbiljno, pod utjecajem svoje tete Anice, odane istraživačice okultnog, s kojom je živio od 1912. do 1914.

Astralni vid

Između 1916. i 1917., Pessoa se upustio u niz seansi automatskog pisanja, uspostavljajući kontakt s nekoliko umova: Henryjem Moreom, platonistom s Cambridgea, likom zvanim Wardour i mračnom pojavom zvanom Vuduist. Iako su biografski zanimljivi, Pessoinim automatskim zapisima – nekad postignutima upotrebom spiritističke ploče – nedostaje inspiracija koja se vidi u njegovim heteronimskim pokušajima; u većini zapisa potiče ga se da izgubi nevinost (nažalost neučinkovito) i kore njegove masturbacijske navike. “Uskoro ćeš doznati za što imaš hrabrosti – naime, za parenje s djevojkom”, obavijestio ga je Henry More. “Ti masturbatoru! Ti mazohistu! Ti muškarcu bez muževnosti!... Ti muškarcu bez muškog uda!”, rekao je drugi astralni sugovornik.

U nekim drugim prigodama te seanse proizvele su mnoštvo okultnih znakova i simbola, masonsko i kabalističko znamenje, čije je značenje mučilo Pessou. Uz automatsko pisanje, Pessoa je razvio i druge okultne vještine. U pismu svojoj teti Anici u lipnju 1916. godine, Pessoa je rekao da je, osim što je postao medij, razvio i druge paranormalne moći. Jedna od njih je bila neka vrsta telepatije. Kada je njegov veliki prijatelj Mario De Sa-Carneiro bio u Parizu, i prolazio kroz emocionalnu krizu koja je završila samoubojstvom u 26. godini – ispijanjem nekoliko bočica strihinina – Pessoa je, kako je rekao svojoj teti, osjetio Sa-Carneirovu patnju tamo, u Lisabonu, svladan iznenadnom depresijom. Ali njegov veliki doseg bio je razvoj “eteričnog vida”. “Postoje trenuci”, rekao je svojoj teti, “kada imam iznenadne navale ‘eteričnog vida’ i mogu vidjeti ‘magnetne aure’ nekih ljudi i posebno svoju vlastitu, koja se odražava u zrcalu i zrači iz mojih ruku u mraku. U jednoj od mojih najboljih eteričnih vizija... vidio sam rebra jednog čovjeka kroz njegov kaput i kožu... Moj ‘astralni vid’ još je u razvoju, ali ponekad, u noći, zatvorim oči i vidim brz niz malih i jasnih slika... vidim čudne oblike, crteže, simbole, brojeve...”.

Kontakti s Crowleyjem

Kao i Gerard de Nerval, Pessoa se zanimao za povijest okultnog i bio je opčinjen tajnim društvima i organizacijama. To se na neki način vidjelo u napadu na prijedlog Salazarove vlade da se zabrani masonstvo; u dnevnim novinama Diario de Lisboa od 4. veljače 1935., Pessoa je objavio članak s temom “tajna društva”, u kojem brani masonstvo i, samim time, druga okultna društva. U Pessoinoj okultnoj povijesti svijeta, masonstvo je bilo suvremeno utjelovljenje mističkog razdora, koje je počelo u pradavna vremena s gnosticima. Kao doživotni protivnik kršćanstva, Pessoa je vidio da se “gnostička hereza” javlja u različitim povijesnim razdobljima: pojavila se kao kabalizam u dvanaestom stoljeću u Španjolskoj, kao red malteških vitezova, kao vitezovi templari, rozenkrojceri, alkemičari i, u najskorija vremena, kao masonstvo. Rozenkrojceri su ipak možda bili njegov omiljeni ogranak stabla ezoterije.

U pjesmi Na grobu Christiana Rosencreuza Pessoa je napisao:

Bog je Čovjek drugog Boga, većeg:

Boga Adama, i On je također imao Svoj Slom;

I On je također bio stvoren,

baš kao što je On bio naš Stvoritelj,

i Za njega je umrla Istina...

Ponor, Njegov Duh, protjeruje Ga iz daleka;

Ovdje, u Svijetu Njegovo Tijelo, ne postoji.

Iako nije postojala nikakva vidljiva veza između gnostika i rozenkrojcera – vremenski ih dijeli nekoliko stoljeća – Pessoa je povezao gnostičku ideju posrnulog svijeta i njegova demijurga, sa sljedbenicima Christiana Rosecreuza iz 17. stoljeća.

Iako je Pessoa poznavao neke ljude koji su dijelili njegovo zanimanje za okultno, većinom je s drugim okultistima održavao vezu preko pisama. Od njih najpoznatiji je bio Aleister Crowley. U novija vremena, mjera do koje je Pessoa čitao Crowleyja i doslovce oblikovao svoje ideje o tajnim društvima na temelju Crowleyjevih skupina, postala je temom povijesnog istraživanja.

Pessoa je prvi put kontaktirao s Crowleyjem kada je pisao Velikom Antikristu, upozoravajući na pogrešku u natalnom horoskopu objavljenom u Crowleyjevim ozloglašenim Ispovijestima (Pessoa je bio strastveni astrolog i u jednom je trenutku razmišljao o tome da se astrologijom počne baviti profesionalno). Crowley mu je odgovorio i dva su pjesnika počela razmjenjivati pisma i rukopise; Pessoa je čak preveo Crowleyjevu Himnu panu na portugalski. U rujnu 1930., Crowley je stigao u Lisabon, s tadašnjom “bludnicom”. Par se posvađao i Crowleyjeva djevojka napustila je zemlju i ostavila poniženog Velikog Antikrista. Crowley je zatim nagovorio Pessou da mu pomogne lažirati samoubojstvo. Ostavivši očajničku ljubavnu poruku na Boca do Infernu (Ušću pakla) – opasnoj skupini stijena na obali zapadno od Lisabona – Crowley je navijestio da se ubio, skočivši u more. Pessoa je objasnio lisabonskim novinama značenje raznih magičnih znakova i simbola koji su krasili Crowleyjevu samoubilačku poruku i dodao podatak da je on uistinu sljedeći dan vidio Crowleyjev duh. Crowley je zapravo otišao iz Portugala preko Španjolske i uživao u novinskim izvješćima o svojoj smrti; napokon se pojavio nekoliko tjedana poslije na izložbi svojih slika u Berlinu. Pessoina veza s Antikristom bila je kratka, što je s obzirom na Pessoin krhki ego, vrlo vjerojatno bio pravi blagoslov.

Vjera u više svjetove

U što je Pessoa uistinu vjerovao, teško je reći. U pismu u kojem objašnjava pojavu svojih heteronima, opširno je opisao i svoje okultne ideje. “Vjerujem u postojanje svjetova koji su uzvišeniji od našega i u postojanje bića koja nastanjuju te svjetove”, napisao je, i nastavio govoreći kako vjeruje da “možemo, ovisno o stupnju svoje duhovne usklađenosti, komunicirati s višim bićima”.

Ali Bernardu Soaresu stvari nisu bile tako jasne. “Proveo sam strašne noći nagnut nad tomovima mistika i kabalista koje nikada nisam imao strpljenja pročitati osim uz prekide... Obredi i tajne rozenkrojcera, simbolika kabale i templara... sve me je to mučilo dugo”. To je dovelo do “gotovo fizičkog prezira prema tajnim stvarima... tajnim društvima, okultnim znanostima... prema težnji koju neki muškarci imaju da zahvaljujući svojem općenju s Bogovima ili Gospodarima ili Demijurzima, oni, i samo oni posjeduju velike tajne na kojima je svijet nastao”. Ali ono što je uistinu mučilo autora Knjige nemira jest to što su svi ti mistični gospodari bili tako očajni stilisti. “Kada oni pišu kako bi priopćili... svoje tajne”, rekao je, “oni svi pišu, grozno. Moju inteligenciju vrijeđa što netko može svladati Sotonu, a ne može svladati portugalski jezik”. Ali nemaju samo sotonisti krivo. “To što je netko dotaknuo Isusove noge”, govori Soares, “nije nikakva isprika za pogreške u interpunkciji”.

S engleskoga prevela Margareta Matijević.

Koji je razlog sto sam Jevandjelje, Sedam sunaca sedam meseca i Slepilo progutala, a Godinu smrti RR napadam iz drugog pokusaja? Ko je u stvari Zoze Saramago, ko Jasmina Neskovic a ko Dejan Stankovic? Gde je granica izmedju pisca i prevodioca?

čestose sludjen neizvesnom sadašnjicom ija ko & Pessoa kadgod okrećem umišljaju,što vremenski daljem od mene ,to zanimljivijem ,spasu na momenat, živčanom, te mi se u tako jednom košmarnom i vrelom avgustovskom snu nakon punog tanjira praznog hladnog pasulja lebom nadrobljenog, a piva mi ponestalo da pojedeno grundiram, ukaza kišno neko jutro, nikakvo, rodjeno za jeb, kada bi se imalo koga,te Adam,praotac naš grešni kojem se baš prijela čvorkova jaja. Uoči on na povisokom drvetu gnezdo, onako visi s kraja. U ta vremena čvorci nisu bili gedzavi kao danas, bili su ko pirgave morke, pa su im i muda bila zanosnih dimenzija. Naravno merdevine još nebehu osmišljene, a o telecelu ni govora da pozove Tvorca da mu pomogne u savladjivanju visinske razlike, nego, uzvere se Adam na drvo i taman da zgrabi čvorka zajaja, jedna nedovoljno dimenzionisana grana, kvrc i pomenuti, bezjaja, ode u sunovrat, puče oledinu i obeznani se. Utom Tvorac, iako preokupiran stvaralaštvom (svet i druge sitnice), uoči na psihomonitoru Adama kako se izležava u travi. Teletransportuje se na lokaciju, i sve ukazuje da je dijalog tekao ovako:
— Opet zabušavaš, Adame,a radne obaveze
— Ma koje crno zabušavanje, htede da kompariše Adam ali se priseti da boje još nisu izdefinisane,sjebah se s drveta,no se priseti da ni jeb kao radnja nije ustanovljen,i sav se izlomih.
— Opa, bato, saću ja date kompletiram, Adame, voleo je Tvorac da ga zove tim imenom, jer dok ga je stvarao vazda mu je na umu bila uzrečica, a da mu dam nos, a da mu dam uši, a da mu dam...
Elem, zavuče Tvorac ruku u Adama i stručno konstatova samo jedno skrljano rebro, te izvadi krhotine i baci ih u travu.
— Diži se, Adame, opet si okej.
— Svaka čast,servilno će Adam,nego da te zamolim, kad si već tu, napravi mi nekog koće da mi priprema hranu, da se oko toga ne drndam, te da ažurno mogu da realizujem radne obaveze.
— Biće problema čim vas bude više,ukaza Tvorac.
— Ma ne brigešaj,sunu Adam,ja ću se lako prilagoditi toj osobi, a ako se baš bude drčila,u momentu se priseti prave reči,kresnuću je.
— Dobro, na Tvoj rizik i zajedničku posledicu,reče Tvorac pa se na trenutak zamisli i nastavi
— Izgledaće kao i ti, no sa malim spoljnim razlikama,pa se umomentu priseti novih termina ,imaće dve sise da imaš za šta da se držiš, kad te, recimo, na ledjima nosi preko vode, a imaće i rupu medju nogama da mi ne govori kao ti zaboli me krivak, kad joj budem zadao neki posao, a ja baš sve čujem, nego da odradimo posao, dodaj mi iz trave parče tih tvojih odbačenih kostiju.
Dohvati Adam komad i pruži ga Tvorcu. Učini ovaj sebi znan gest i ... gle čuda.
— Evo,reče Tvorac,tražio si, dobio si.
To evo, nakon množine vekova, jotovanja i palatalizacija posta i osta . . . Eva.
Nastavak opisa dogadjanja koja potom uslediše, mislim, bio bi umor za čitaoce jer je isprepletani redosled kasnijih zbivanja daleko komplikovaniji nego što bi skromna maštovitost mene pregrešnog umela da tekstom dočara.

da. tako nastaju pseudo-umetnicka dela kojih su pune nase knjizare i galerije. I koja su aktuelna koliko i lanjski sneg. Foliranje, pozerstvo i laz su uvek vidljivi na umetnickom delu, koliko god autor pokusavao to da sakrije.
Mislim da nisi dobro interpretirao pesmu koju si nam postovao. Cini mi se da je u pitanju kritika upucena umetnicima, a ne objasnjenje kako nastaje trajna umetnost. Ili je covek jednostavno cinik, ili razocaran u minuli rad...

Po toj analogiji, okej je sto nas politicari lazu i kradu dokle god je cilj opravdan.

Istina i iskrenost jesu moralna potka umetnika, pocetna tacka i smisao njegovog rada, a ne neke 'vrednosti' koje on treba da sklopi kao lego kockice u zaveri protiv publike (pozitivizam i makijavelizam u umetnosti, fuj). Vrednosti mi formiramo i interpretiramo na osnovu onoga sto je izvrnuo iz svoje duse, sami.

Izvaaaanredan prevod, ja to zovem "kreativan" ili "autorski", prenosi duh i smisao, a ne k'o ovi prevodi koje sve cesce vidim (i nemam strpljenja da citam, uvek je kabasto) koji zvuce kao da je neko ukljucio kompjuter pa ga pustio da prevede i onda malo ispolirao.

Dobar primer vrhunskog "autorskog" prevoda, da ilustrujem o cemu pricam, je "Poslednje skretanje za Bruklin" H. Selbija.
Zaboravila sam ime prev. evo gledam po polici, mislim da mi je neko "pozajmio" tu knjigu.
Ali znace neko ovde.

Olga

...projekta na kome radim već duže vreme i koji ima radni naslov "Male tajne":

Tekst koji je pred vama i jeste i nije hronika. Oslanja se na stvarne događaje i ličnosti koji pripadaju jednom burnom periodu istorije Beograda ali se, istovremeno, ne libi da ta zbivanja prekraja, izmešta iz vremena u kome su se odigrali a da osobe koje su u njima uzele učešća menja, kombinuje njihove osobine ili ih, jednostavno, izmišlja. U ovoj „lažnoj“ hronici događaji i lica su povremeno stvarni ali su u dobrom delu i krivotvoreni, sa njima se često postupa prilično proizvoljno ili su, po logici pripovedanja, do te mere promenjeni da se ovaj spis, kažem, nikako ne može smatrati dokumentom koji bi mogao poslužiti za neku upotrebnu namenu.
Ono što ćete pročitati, dakle, ne pokušava da se predstavi kao istina. Bar ne u činjeničnom, povesnom pogledu. Ako u ovoj priči nešto može biti uzeto zdravo za gotovo onda je to samo neka vrsta osnovnog osećanja koje je autor imao dok je od svojih bliskih slušao priče o događajima koji su ovde opisani. Ili, još bolje, ono što jamačno nije promenjeno jeste niz uspomena, pre bi se reklo parčadi uspomena koje je pisac ovih redova poneo iz svog detinjstva. Na njih se oslanjao, one su mu bile glavni orijentir kada je rešio da zabeleži smešu istina i laži, dokumenata i izmišljotina, stvarnih događaja i proizvoda mašte koja se ovoga trenutka nalazi pred vama, noseći jedan prilično sumnjiv podnaslov - hronika.
Pošto će čitalac koji je dobro obavešten često nailaziti na prava imena i poznate događaje, da bi se odmah zatim suočio sa likovima koje ne prepoznaje i sa sumnjivim okolnosti u kojima se oni navodno nalaze, za rešenje ovog problema predlažem jednostavni recept. Sve što je prepoznatljivo i što je u odnosu na poznate činjenice ostalo nepromenjeno može se smatrati sporednim, za našu priču nebitnim. Ljudi koji se ovde pominju pod svojim pravim imenima i događaji koji su potkrepljeni dokumentima služe samo kao milje koji će ovome štivu dati neku vrstu prividne verodostojnosti. Oni su dekor. Ono što je za ovu hroniku od prvorazrednog značaja je, po zakonima koje nalaže ozbiljno pripovedanje, svakako - izmišljeno.