Sinoć, između dve predstave na Sterijinom pozorju, sretoh dvoje prijatelja, za koje mi je u glavi zauvek vezana fraza "mladi bračni par". I, setih se vremena kad taj mladić nije imao sedu kosu...
DAMA SA PETROVARADINSKE AUTOBUSKE STANICE
U godinama kad mi je jutarnje buđenje bilo samo susret sa novim danom, stvarnost je počinjala na medjugradskoj autobuskoj stanici u Petrovaradinu.
Uobičajeno nepredvidiv raspored prolazaka autobusa primoravao je na raniji dolazak. Nakon izvesnog vremena, počela sam da uočavam ponavljanja i pravilnost
Otišla Slovenija, otišla Hrvatska, tiho se izvukla iz "zagrljaja" Makedonija; raspala se/ujedinila/otišla i Bosna, otišla Crna Gora, a, nakon svega - otišlo je i Kosovo. A nije da nas nije koštalo. Celo to "odlaženje" koštalo je i "nas" i "njih" i ljudi, i sudbina.
Od svih "konstitutivnih" delova SFRJ, koji su, po Ustavu iz 1974. godine, imali pravo na "samoopredeljenje do ocepljenja" - ostala je samo Vojvodina. I to u momentu kad postaje moderno "odeljivati se" (paralelno s tim, postalo je, valjda, moderno i "ne dati nekome da ode").
Nije da nemam pametnija posla,
Nije problem kad je đavo crn, već kad je anđeo siv, ili još gore -kariran.
U vreme počivšeg Miloševića bilo mi je normalno da on, i ljudi oko njega, rade loše, besmislene, štetne i glupe stvari, jer su bili upravo to - zlo sa kojim se treba izboriti/crna strana stvranosti koja preti da nas uvuče u sebe i poništi. Kao što mi je bilo normalno da se mi (neki drugi i drugačiji ljudi) borimo protiv njih, baš zato što su takvi. I bilo je za očekivanje da ćemo se uvek razlikovati - belo i crno; dobro i zlo; pametno i glupo; vaspitano i nevaspitano...
Jula
Ako predsednik moje države, Republike Srbije, kaže: "Ni jedan Srbin ne priznaje genocid u Srebrenici, pa ni ja", za mene to može da znači nekoliko stvari (od kojih se neke međusobno isključuju, a neke i ne): a) ja nisam Srbin, jer sam Srpkinja, odnosno - predsednik Nikolić Srpkinje ne priznaje za Srbe, b) ima bar jedan Srbin (doduše ženskog pola) koji priznaje genocid u Srebrenici, a predsednik Nikolić to ne zna, pa mu treba javiti (što ovom prilikom i činim), c) predsednik Nikolić ne priznaje kao Srbina nikoga ko priznaje genocid u Srebrenici, što znači da ja, uprkos činjenici
Dragi prijatelji, računajući da je ovih prolećnih dana najprijatnije ćutati i nešto čituckati, šaljem Vam ovu priču, od pre par godina. Nadam se da će Vam prijati.
AKO DERETE KENGURA, PA KOŽA ZAPINJE, KRENITE OD REPA
Krenemo, tako, jednog predvečerja, moj čovek i ja, da prošetamo kejom, do Štranda. Toplo, početak juna. Dunav se lenjavi, klinci trčkaraju, mlađarija se ljubi po klupama, mesec odskočio pa sija... Razgovor krene pa zamre, valjda nesposoban da konkuriše Dunavu i od mraka posivelim krošnjama drveća.
Koračamo i mahinalno čitamo
Pre neki dan, dobila sam (zaslužene!) kritike zbog sasvim neprimerene neaktivnosti na Blogu.
Naravno, bilo mi je neprijatno (mada su razlozi za nejavljanje bili sasvim realni). Osećala sam se kao dete koje je nedeljama kenjkalo što "samo ono od sve dece u komšiluku" nema bicikl, a kad ga je (konačno) dobilo, ostavlja bicikl da čami i skuplja prašinu u nekom hodniku/garaži/šupi, umesto da ga vozi ...
E, u to ime, rešila sam da se opravdam/izvinim/zamolim za oproštaj/pokažem da me ima/kažem da vas sve na blogu volim (mislim ozbiljno, mada priznajem da je neke ljude
Četvrtak je, a ja sam čeljade od reči:
PRIČA O BOSANCIMA I MAGIJI
U vreme pre nego što su ratovi postali naša stvarnost, a pokisle kolone izbeglica naša svakodnevica, Bosna je za mene bila Sarajevo, a Sarajevo - Baš Čaršija, jutarnja kafa sa rahatlukom u Morića hanu, jedan stan sa više slika Mersada Berbera neko stolica, "Bijelo dugme", kasarna na Lukavici sa mojim zbunjeno osmehnutim bratom na kapiji, hotel "Nacional" u kome je moja porodica odsedala od vremena pre "onog rata", bakarni tanjiri, brzometna razmena viceva o Lalama i Bosancima
Otvoreno, mada pomalo blogovski virtuelno, pismo Nenadu Čanku
Nenade,
pišem ti, evo, računajući, nekako, da imam prava na to.
To pravo mi, pre svega ostalog, daju sećanja. A knjiga mojih sećanja, u kojima ima i tebe, prilična je.
I, vidiš, Nenade, u ime tih sećanja...na antiratne proteste iz ranih devedesetih (sećaš se, kako nas je malo bilo pred Većem, a još manje pred komandom garnizona?), Somborsku gradsku kuću (jel' se beše zvao Odred "šoškoćanin", onih koji su sa oružjem na gotovs i neverovatnom drekom stajali
Četvrtak je, i ja i dalje držim reč. Po dogovoru: dok Vi čitate, ja ću pisati (ni četvrtka dalje!).
Današnji četvrtk je tako hladan, vlažan, siv i mrzovoljan, da bi jedanaesta Božja zapovest mogla da glasi "Kad osvane tako turoban i besmislen dan, čovek mora da pokuša da ga preokrene u nešto normalno, ili bar osmehnuto". Poštujući tu, i neke druge (takođe izmišljene Božje zapovesti), poklanjam Vam ovu priču, tipujući na to da Vam izmami makar jedan (polu)osmeh:
Ako hoćete stabilan brak - pazite šta kupujete na
Beograđani umeju da kažu za nekoga ko je (po njihovim merilima) suviše ljubazan i popustljiv - "Il' je peder, il' je Novosađanin". Novosađanima to ne bude smešno, ali se po pravilu osmehnu. Da pokažu da su razumeli. I da ne zameraju.
... Svojevremeno, pre tridesetak godina, jedne srede predveče, spakovala sam stvari, otkazala stan, zakačila momku oproštajnu poruku za dovratak, u mislima se oprostila od Knez Mihajlove i Voždovca... I krenula...
Na beogradskoj autobuskoj stanici tih godina je iznad svakog šaltera stajala crna rebrasta „informaciona" tabla na kojoj