Kad je početkom lipnja/juna došlo do optužujućih izjava između hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića i premijera Republike Srpske Milorada Dodika, suzdržavao sam se da ih komentiram, da ne bih dodao još ulja na vatru u toj napetoj situaciji. No, sad više nema takve opasnosti, pa ću si dopustiti reći ponešto o toj epizodi, kao i o stanju srpsko-hrvatskih odnosa u ovom trenutku. Pritom se neću toliko baviti Bosnom i Hercegovinom (to ostavljam za neku drugu priliku), nego prije svega samom Hrvatskom i njenim odnosima sa Srbijom u ovom trenutku i u neposrednoj budućnosti. 

Kao

Jučerašnji Novi list (iz Rijeke) objavio je - povodom 20. godišnjice pada Berlinskog zida - intervju sa mnom (autor: Tihomir Ponoš). Prenosim ga ovdje - bez uvodnog teksta, dakle samo pitanja i odgovore.  Naslov je "Nakon 1989. živimo u bankokraciji".

Prije 20 godina Europom je prohujala slobodarska ideja liberalne demokracije, a tri godine kasnije Fukuyama je objavio svoju ideju kraja povijesti upravo u liberalnoj demokraciji. Na neki je način liberalna demokracija doista trijumfirala, jer nikad toliko ljudi barem formalno nije živjelo u njoj.

Za sve zemlje istočnog Jadrana (i/ili zapadnog Balkana), 2008. će biti značajna godina. Slovenija će 1. siječnja postati prva nekoć socijalistička zemlja koja će predsjedavati Europskom Unijom. Slovensko predsjedavanje bit će u  polugodištu u kojem će se pokušati riješiti i kosovsko pitanje – iako to pitanje, zapravo, nema konačnog rješenja, jer svako ‘rješenje' stvara nove probleme. Slovenija je već najavila da će raditi na daljnjoj europeizaciji Balkana. Poput Austrije i Grčke, i Slovenija sebe vidi kao mogućeg 'sponzora' post-jugoslavenskih

(Dnevničke bilješke, 3. dio)

Drugi dan napada na SR Jugoslaviju. Jučer je poginulo deset, a ranjeno 36 ljudi. Zračne uzbune bile su i jutros, i popodne, i cijelu noć - a noćas su se napadi obnovili. Sinoć je gađano 40 ciljeva, a mnogi su i pogođeni. Slike iz Srbije pokazuju da je pogođena tvornica Crvena zastava u Kragujevcu, aerodromi Batajnica i Danilovgrad, pa milicijska akademija u Novom Sadu, tvornica plastike u Prištini i dr.

Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose sa SAD, Britanijom, Njemačkom i Francuskom. Vuk Drašković je izjavio za BBC da se odnosi

Nedavno sam – baš na B92 – vidio vijest pod naslovom: “Britanija menja stav prema Kosovu”. Ne znam bi li se to moglo nazvati promjenom ili ne, ali, navodno, Britanija se sada protivi jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova, i inzistira na sporazumnom (ili barem: skoro pa sporazumnom) rješenju koje ne bi vodilo daljnjem zaoštravanju između (kako to službeni London sad zove) “Beograda” i “Prištine”.

Ne bih se iznenadio. Prvo, svaka normalna zemlja u ovako osjetljivim pitanjima preferira sporazum, i nastoji obeshrabriti one koji ne vode

Protesti koji u Grčkoj traju već nekoliko dana imaju širi značaj, a i pouke koje bi se mogle ticati i drugih zemalja Evropske Unije, kao i zemalja u grčkom susjedstvu.

Iako je povod bilo ubojstvo jednog mladića, dugotrajnost i upornost grčkih protesta pokazuje da se radi o širem nezadovoljstvu općim stanjem u grčkom društvu i politici. Protesti su usmjereni protiv vlasti za koju mnogi u Grčkoj drže da je suviše arogantna, i da već dugo ne predstavlja narod. Grčka je u tom smislu možda samo radikalan - ali vjerojatno nije i jedini - slučaj. U njoj je već godinama vlast

Prije nekoliko dana, Hrvatska je postala (nestalna) članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Radi se o zemlji u kojoj je sve do prije deset godina, UN imao izravnu upravljačku ulogu (u Istočnoj Slavoniji), te koja je i dalje (povremeno) objekt kritičkih izvještaja Haškog suda (ICTY). Ona je u Vijeće sigurnosti izabrana u konkurenciji s Češkom – koja je po svemu (prije svega po mirnom razdruživanju i uspješnoj tranziciji i konsolidaciji)  bila neka vrsta (pozitivnog) „antipoda“ zemljama nekadašnje Jugoslavije. Kako je Hrvatskoj to uspjelo?  

Glavni je razlog

Sutra će biti točno deset godina od početka napada NATO-a na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju - prije svega na Srbiju. Vjerojatno svatko od nas ima neke uspomene na te dane i događaje. Možda je ovo dobra prilika da čujemo te uspomene i/ili da s ove desetogodišnje udaljenosti pokušamo analizirati sam sukob, njegove razloge i posljedice.

Da bih potakao to iznošenje privatnih uspomena ili analiza, danas objavljujem izvatke iz svog privatnog dnevnika iz 1999. godine. Nisam još siguran da li će to biti samo "jednodnevni eksperiment" ili ću ga nastaviti u sljedećih nekoliko

Hapšenje Radovana Karadžića velika je šansa za (demokratsku) Srbiju – možda najveća koju je sebi stvorila u posljednje dvije decenije. Ona je nikako ne bi smjela propustiti.  

Prvo, tim hapšenjem sadašnja vlast u Srbiji na potpuno eksplicitan način potvrđuje da je voljna učiniti korak dalje u (sad već prilično dugotrajnom procesu) udaljavanja od tragične politike iz devedesetih, koja je zemlju vodila u izolaciju i koja je – u krajnjoj liniji – uzrokovala bolno nazadovanje u odnosu na druge u istočnoj Evropi. Radovan Karadžić je bio uteg na nogama srpske politike

Prije točno godinu dana (24. februara 2008.), na ovom sam mjestu objavio tekst pod naslovom „Rješenje za Kosovo". Danas ga objavljujem ponovno - taj isti tekst - želeći da se sada, u smirenijim okolnostima, ponovno povede rasprava o mogućim rješenjima problema koji mnogima izgleda kao da nema rješenja. Meni se, ipak, i danas (kao i prije godinu dana) čini da ga ima - i da je postizanje tog rješenja više nego ikad pitanje volje onih koji odlučuju u Beogradu, Prištini, Tirani i u međunarodnim organizacijama.

Nadam se da neće zvučati pretenciozno ako kažem