(Dnevničke bilješke, 3. dio)

Drugi dan napada na SR Jugoslaviju. Jučer je poginulo deset, a ranjeno 36 ljudi. Zračne uzbune bile su i jutros, i popodne, i cijelu noć - a noćas su se napadi obnovili. Sinoć je gađano 40 ciljeva, a mnogi su i pogođeni. Slike iz Srbije pokazuju da je pogođena tvornica Crvena zastava u Kragujevcu, aerodromi Batajnica i Danilovgrad, pa milicijska akademija u Novom Sadu, tvornica plastike u Prištini i dr.

Jugoslavija je prekinula diplomatske odnose sa SAD, Britanijom, Njemačkom i Francuskom. Vuk Drašković je izjavio za BBC da se odnosi

(Dnevničke bilješke, 2. dio)

NATO snage su iz zraka, s podmornica, i sa brodova danas počele bombardiranje ciljeva u SR Jugoslaviji. Napad je počeo u 7 navečer, a prvi val bombardiranja trajao je dva sata. Pogođeno je oko 20 ciljeva: Policijska akademija u Novom Sadu, aerodromi u Batajnici i Danilovgradu (Crna Gora), nekoliko kasarni oko Prištine, te neke oko Niša, kao i pogoni Crvene zastave u Kragujevcu. Drugi je val počeo oko ponoći i još traje (sada je 00.45). Jugoslavija je proglasila ratno stanje. Prošle je noći uhapšen Veran Matić, i zatvoren B92. Sad

(Drugi dio intervjua s Anthonyem Giddensom. Razgovarao Dejan Jović, 10. juna 1999.)

Etnički nacionalisti tvrde da su višenacionalne države nužno nestabilne i nedemokratske. Mislite li da je to točno?

U onom smislu u kome je ovo pitanje postavljeno, ja vjerujem da su sve države na svijetu danas višenacionalne ili - da budemo precizniji - multikulturalne.

Na kraju ove godine, koja je - uz ostalo - bila i sedamdeseta godišnjica (za Čehe, Slovake ali i sve druge) važne 1938., dajem prostor gostu-autoru Miroslavu Krleži. On je ljubazno donirao svoj esej o samoodređenju, napisan 1943. godine. Aktualan, sasvim. Dakle, evo što piše gospodin Krleža (tek neznatno skraćen):

Samoodređenje

O „Samoodređenju naroda

Gost-autor na ovom blogu danas je moj prijatelj i kolega dr Dejan Djokić, docent za modernu i savremenu istoriju na Goldsmiths College-u, Univerziteta u Londonu, autor knjige "Elusive Compromise: A History of Interwar Yugoslavia" (objavljene 2007.), i urednik knjige "Yugoslavism: Histories of a Failed Idea" (2003). Njegovim tekstom na ovom blogu, nas dvojica želimo prisjetiti na Vaneta Ivanovića, koji je umro prije točno deset godina.

Deset godina od smrti Vaneta Ivanovića (1913-1999)

Dejan Djokić

Vane Ivanović je umro 4. aprila 1999. Nekoliko

U svom ranijem tekstu na ovom blogu, bio sam prilično pesimističan u pogledu posljedica koje bi eventualno priznavanje Kosova kao nezavisne države moglo imati za političke prilike u regiji, te šire – za samu Evropu.  

Nažalost, nisam manje pesimističan i kad se radi o posljedicama za unutrašnjepolitičke prilike u samoj Srbiji. Priznanje Kosova, naime, već je u ovih nekoliko dana toliko osnažilo poziciju srpskog nacionalizma, da je on gotovo automatski postao dominantni javni diskurs – kome će se i u budućnosti biti sve teže suprotstaviti. Srpski nacionalizam, koji

Dnevničke bilješke, 5. dio

8. travnja 1999 (četvrtak)

Prije četiri dana, 4. 4., u London je umro Vane Ivanović. Znao sam da je bolestan, ali me je ta vijest ipak nekako iznenadila i veoma rastužila. Poslao sam cvijeće i telegram. Dejan kaže da u zadnja dva tjedna nije bio pri svijesti, pa nije ni znao što se događa. Njegova se smrt poklapa s krajem Jugoslavije, kao što se i rođenje, nekako, poklapalo s njenim nastankom. Dobro se sjećam ručkova s njim. Bio je otvoren, duhovit, inspirativan, vrlo tolerantan. Bio mi je jako drag.

Bombardiranje Srbije

  Dnevničke bilješke, 6. dio

19. travnja 1999 (ponedjeljak)

Telefonski razgovor s Tomom. On misli da je bombardiranje bilo moralno opravdano, jer se nešto moralo učiniti da se zaustavi etničko čišćenje na Kosovu. Istodobno, kritizira način na koji je sve to izvedeno, a naročito Amerikance. Oni su, kaže, vojno potpuno inferiorni Englezima i mnogim drugima. „Dao bih se okladiti, kad sam čuo da je pao avion, da je taj avion američki". Isto se odnosi i na gađanje izbjegličke kolone. Tom kaže da je u golfskom ratu više Britanaca stradalo od „prijateljske

Današnja vijest - da je ruski predsjednik Dimitrij Medvedev poslao u parlamentarnu proceduru zakon kojim se mandat ruskog predsjednika produžuje sa četiri na šest godina - pokazuje (možda više od bilo čega drugog) namjere ruskog vladajućeg dvojca: da na vlasti ostanu dugo, dugo. Za taj prijedlog sam čuo na jednoj konferenciji u Nottinghamu, još u lipnju ove godine. Ugledni (i očigledno vrlo dobro obaviješteni i vrlo talentirani) kolega, profesor ruskih studija, rekao je da je Medvedevljevo predsjednikovanje Rusijom zapravo samo kratki (pa makar bio i četverogodišnji)

Karizmatičnost i relativna mladost Baracka Obame samo su neki od razloga za oduševljenje kojim je liberalna Amerika dočekala njegovu pobjedu. Zabrinutost zbog ekonomske i financijske krize također je imala utjecaja. Pažljiva analiza trendova podrške njegovoj kandidaturi pokazuje, naime, da je on učvrstio svoju premoć upravo u trenutku kad je javnost bila najviše zabrinuta zbog ekonomske (a time i svake druge) budućnosti Sjedinjenih Država. Treći je mogući razlog - osjećaj da se radi o "historijskom", a ne "običnom" izboru. Demokratski je kandidat probudio volju za glas(ov)anjem