Danas popodne mi je stiglo sledeće pismo od Bojane Mirosavljević, mame male Zoje, devojčice koja boluje od Batenove bolesti:
Moram Vas opet zamoliti za pomoć i podršku.
Nije da se nije dalo naslutiti da će se dogoditi nešto, u najmanju ruku nepredviđeno, a prilično izvesno barem neprijatno, ako ne i potpuno zastrašujuće. Znaci su se ređali jedan za drugim. Delovalo je da su sasvim nasumični, bez ikakve vidljive uzročno-posledične veze, ali, za malo pažljivijeg i u takve stvari verziranijeg posmatrača sigurno ne bi bilo nedoumice.
1.
Dugo se nismo videle. Nekako, vreme nam se neprestano iskradalo, bežalo nam, pretvaralo se u neka silna i neodložna moranja, ili je jednostavno bivalo toliko neprijatno sivo i vlažno da nismo dobijale inspiraciju da se pri datim okolnostima probijamo jedna ka drugoj u prepunim i uz to i krajnje nepouzdanim gradskim autobusima, ma koliko bile željne druženja.
Ne bih volela da budem pogrešno shvaćena. Jednostavno, peglanje mi je prvo na listi najomraženijih poslova. Mislim, u čemu je štos? Rublje svojski istretirano najrazličitijim antibakterijskim sredstvima, pošteno promuljano kroz one haj-tek monstrume što umeju da peru na sto poznatih načina i još isto toliko nepoznatih, dodatno se maltretira vrućim komadom metala. Čega radi, pitanje je sad?
To je jednostavno tako. Nekog pravila nema. Dešavaju se odlasci i dolasci sasvim neplanirano, uglavnom iznebuha, ničim najavljeni. Neki radosni, neki tužni, a neki tek onako, jedva vredni pažnje.
Navikne se čovek, pre ili kasnije. I postane zahvalan na malim iznenađenjima koja nije umeo ni da nasluti.
( I još jedna lepa vest!!! / LINK / )
************************************************
- Tuk, tuk, tuk...
Stiže mi poruka na mobilni. Konstatujem činjenicu krajičkom svesti u raskoraku između vađenja afričke varijante biskupskog kolača u narodu poznatijeg kao komisbrot iz rerne, dopola gotovog sosa za špagete a la bolognese, pune sudopere i luka koji poprima onu finu zlaćanu boju ( učeni šefovi kuhinja sa iks Mišlenovih zvezdica bi rekli karamelizuje se ) obećavajući ukusnu varijantu sarmica od zelja na brži način ( princip: red zelja, red fila, pa dok ima... ). Na kućnom meniju je, naravno, vreme za zeleno: čorbice od koprive, blitve i zelja, pite koprivnjače i zeljanice, salate od maslačka i sremuša, spanać...
Reč ima Mala Mama ( link ):
Na žalost, evo još jedne neprijatne teme, još jednog primera nečijeg nedostatka sluha za potrebe osoba sa teškoćama u razvoju.
Reč ima Mala Mama:
Na žalost, lepih vesti nema. Izgleda da je ponovo došlo vreme za dizanje galame.
Prepuštam reč Maloj Mami:
Eto, a za sve je kriva ona dama Šonagon što je u desetom veku živela na dvoru japanske carice Sadako i dugo vreme prekraćivala pisanjem. Jer, imala sam naslov, imala sam čitavu priču o drvetima raznih vrsta, lepo skockanu i sređenu, danima po mislima pretumbavanu - samo na papir da je bacim, kada sam počela da čitam njene dnevničke beleške pod imenom ,,Zapisi pred san''.