razocarenja prevazilazilazim naravno ali zelju za normalnim,lepim,skromnim stvarima ne;pa to je valjda i normalno,bar bi trebalo...zelim da zivim,zelim,hocu;i zasto ljudi imaju poriv da tumace tudje zelje i stremljenja,meni licno se odmaze onako svojski,sve neke prepreke,sve neka sranja,saplitanja,podjebavanja...koji kurac je to,stvarno mi nije jasno;a koje su moje zelje sem zelja vezanih za zdravlje koje se podrazumevaju,pa;za moj pojam razumne i normalne,to je malo srece,ljubavi,kazem malo,pa da zato sto mi je uglavnom to u zivotu bilo nedosanjano;i
U zemlji Srbiji je najbolje biti primitivan jer ovde nista nema veze sa zdravim razumom`covek mora da nauci da gazi preko svih svojih principa;jednostavno mora da se prilagodjava jer u suprotnom puca.upravo tim prilagodjavanjem covek gazi sve svoje gore pomenute principe;i uklapa se u ovdasnju zabokrecinu;ako se vodi mislju da se sve to kosi sa njegovim moralom,stavom’to ne valja zato sto je psiha sve,i ona u takvim momentima prva strada; nazalost, u otadzbini, sve mora na silu na misice; sve to je neverovatno, i to zaista deprimira; ali, to je tako, i to je tesko da ce se promeniti;
po ko zna koji put ocekuje nas vruca jesen,da li cemo docekati da najzad cekamo hladnu,tesko;glad,egzistencijalna kriza,neizvesnost,ljudi u bunilu,moralno sivilo,pad kriterijuma;danas je 24.avg.09.i sve deluje toliko utopisticki da to ubija apsolutno svaku svetlost koja se vise ni stidljivo ne pomalja;kazu da posle kise dolazi sunce,ali,..u nasem slucaju to ne'pije vodu'kad ce to sunce vec jednom,majku mu,da sine u oktobru,novembru,da se ogrejemo i mi malo pred hladnu zimu,ali praksa demantuje pravilo,nece biti da je bas tako,nece jbg.nazalost;ono sunce od pre skoro deceniju odmah su prekrili
neke stvari u zivotu ipak dodju,sto bi se reklo kad tad;prosto se dese,dodju same kad najmanje ocekujemo;i sta onda,sta sad,sta tad da radimo sa njima,nostalgija se tad sama namece kroz pitanje sto se sve to nije desilo kad je trebalo;a kada je to trebalo,valjda na pocetku kad smo bili mladi,nevini,bezbrizni,ushiceni,neslomljeni...nisu te stvari dosle tad mada smo mislili tada da jesu,bili smo neiskvareni,nismo u zanosu budjenja zivota ni znali drugacije,prosto nismo,hitali smo otvorenih usta pravo u ralje zivota,ne znajuci da su to zapravo kandze poput hobotnice,koje nas grabe cvrsto i