Nekim čudom privučena, pronađoh jutros bilježnicu s tatinim bilješkama, započetu 18.11.1991. Dan kada su on i mama napustili Osijek i stigli u sigurnost svog prvog zagrebačkog utočišta.
(Tata svakodnevno piše dnevnik, najčešće redak ili dva, od svog 15. rođendana 6.aprila 1941., pa do dana današnjega.)
Drage blogerice, dragi blogeri,
trebam vašu pomoć!
Ne vjerujem da ću naći kompetentniji pool eksperata za ovu temu (ne, nije problem u pitanju, nego stvaranje neke vrste kolekcije), od šarolikog društva blogerskog. Mnogo puta sam naišla na prave bisere našeg jezičkog izraza ovdje na Blogu, ali sam propustila šansu da ih vrijedno skupljam. Zato sada ovaj vapaj za pomoć.
Evo ovako:
u potrazi sam za izrekama, uzrečicama, jezičkim
Ono što me uvijek privlačilo su bili primjeri pojedinaca i grupa koji se opiru mainstreamu, predrasudama, mehanizmima potčinjavanja. Primjeri onih koji ozbiljno dovode u pitanje koncepte i slike koje nosimo u svojim glavama. Otuda i ovaj post koji govori o jednom, ali ne i jedinom, primjeru pro-akcije, odbijanja preuzimanja gotovo predodređene uloge žrtve i „donjega".
„Kada slušam tako nekog kako daje opšte i uopštene sudove (crno ili belo) o zemljama ili narodima, ja ni jednog trenutka ne mislim o tačnosti ili netačnosti tih sudova, jer to zaista ne vredi, nego se pitam kako je stalo sa razumom i moralom toga koji te sudove daje.“
Ivo Andrić, Znakovi pored puta
Da li nam je susjed prijatelj ili neprijatelj?
Ovo je bilo inicijalno pitanje za nastanak Antologije proznih uradaka dvadeset i jednog autora i autorica s područja jugoistočne Evrope (kakvog li nemaštovitog, ali
Mi smo normalni, drugi su nenormalni. Zašto Oni moraju biti tako neiskreni, netočni, nepouzdani, nedisciplinirani, ljigavi, lijeni, korumpirani, licemjerni, uobraženi, operirani od humora, hladni, nedokučivi? Zašto jednostavno ne mogu biti kao mi? (Richard Lewis)
or: Is there life before death?
U situaciji uzavrelih emocija, riječi koje pozljeđuju, nadmetanjima u anti-protivnosti i mom osobnom osjećaju nedostatka orijentacije kamo i dokle, obhrvala su me sjećanja na jednog malog, ali veoma važnog pratioca vlastitog odrastanja.
Taj mali, bezazleni stanovnik šume, simbol generacijskog pamćenja onih koji - baš kao što za sebe reče istočno-njemački dramatičar Thomas Oberender - dva života imaju, ali jednu biografiju.
Ježurka Ježić!
prvi dio
drugi
„Čovjek je tek onda zaboravljen, kada mu je ime zaboravljeno." (Gunter Demnig)
© Jochen Staadt
Mesingane pločice se nalaze na trotoaru ispred kuće, posljednjeg dobrovoljno izabranog prebivališta. S tog mjesta put je najčešće vodio u prisilna prebivališta, poznatija kao koncentracioni logori ili logori smrti. Ovo kamenje s mesinganom pločicom, na kojoj uz „Ovdje je živio/la" stoji ime osobe, njen datum rođenja i