Kad moj Prestolonaslednik hoće da objasni mlađima koliko im je mama matora, on kaže: „Ma, ona se igrala na kompu još dok se priključivao na TV!"
Jesam, a komp se zvao Sinkler Spectrum, naravno.
Volim da krenem, što bi rekli na engleskom, „Down the memory lane"
Da se prisetim nekih sretnijih i mirnijih vremena kad mi je glavna glavobolja u životu bila - KAKO naterati Torina da siđe s onog prokletog bureta i da prestane da peva???
Ups!
Ne bih ja, majke mi, al’ obveze majčinstva i potomak predtinejdžerskog uzrasta, kombinovani sa onih par dana što mi je avijacija budila uspomene na 1999. zujeći mi nad zgradom, i eto...
Otišla sam da gledam Ušče 2011.
Jer je Biberče zahtevao da OBAVEZNO pođe i mama.
E, sad, ako očekujete opise naoružanja i tako to – džaba ste čitali.
Mislim bilo je tu svega i svačega – i nekih pušaka, i minobacača i, kako je pisalo na tabli, „standardno artiljerijsko oružje“ u narodu poznatije kao TOP, i svašta nešto oklopno i isto tako svašta nešto sa raketama. Pa razni kamioni, pa avioni, na zemlji, a naravno i u vazduhu, pa helikopteri, pa padobranci, pa K9 jedinica, sa nemačkim ovčrima, naravno, pa ronioici, pa planinari, pa oprema za jedne i druge i treće i...
Danas je rođendan Nelsona Mendele.
Puni 93 godine.
Širom JAR rođendan ovog, inače skromnog čoveka slavi se kao nacionalni praznik.
Vidim da se ovo što se juče dogodilo u Oslu ovde, kanda, nikog ne tiče.
Ne znam za ostale, ali deca koja su poginula na ostrvu (poslednja brojka 84), vršnjaci su moje dece...
Strašno
EDIT: 25.7.
Trenutna brojka je 86 a još petoro se traži..
EDIT 2:
U medjuvremenu je objavljeno da nije 86 nego 68! Nažalost, ne osećam se ni malo bolje - i JEDNO ubijeno dete je previše!
To je već sušna sezona. Doduše, još se tu i tamo nazire pomalo zeleniša, ali Kalahari se pretvara u ono što smo učili u školi - drugu najveću pustinju na svetu. Pesak, palme i tako to.
Naravno, kad se preselite u novi grad, neumitno sledi upoznavanje s istim. Pronalaženje prodavnica, doktora i, razume se, upis dece u novu školu.
„Nema problema", rekao je moj šef, JH, „Možeš da ih upišeš u istu školu u kojoj je moja ćerka. To ti je tu, s druge strane reke."
Na ovom mestu, je li, dolazimo do onog čuvenog nesporazumevanja koje se uvek pojavi kad se negde doselite i komunicirate sa „domorocima", t.j. osobama koje tu već neko vreme žive.
„Tu, blizu", obično se nalazi kojih par do desetinu kilometara od tačke na kojoj ste u tom trenutku, a toponimi, koji su poznavaocima potpuno uobičajeni, za vas su, naravno, totalna nepoznanica.
Kao što je, u ovom slučaju, bila gorepomenuta reka.
Bila je to jedna od onih situacija kakve samo život ume da priredi.
Godina '99. Bombardovanje taman završeno, mi se uveliko pakujemo da krenemo za Bocvanu i u pripremama za put krenem da se pozdravim sa društvom iz Radija.
Siđem, kao i uvek, na stanici pred "Lipom" kad, dugo neviđen prizor - stoji čovek i prodaje knjige. (Ko se ne seća, prodavci knjiga, izuzimajući polovne, devedesetih su bili skoro istrebljena vrsta).
Naravno da sam prišla da vidim šta se nudi i tu primetim tri sa krajnje neobičnim koricama. Simpatične, šarene - Boja magije, Svetlost čudesnog i Jednakost rituala.
Princeza mi je, opet, zaglavila bolnicu...
Leži, a gde bi drugde, na Zemunskoj pedijatriji.
Pa rekoh, da malo izvestim "sa terena"
Daklem, posle frke sa slikanjem, situacija je sledeća:
U njenoj sobi broj kreveta smanjen sa osam na šest.
Tek kad sam im objasnila da pričam o školi ekstremnih sportova, razvedrili su se.
Doduše, neki stariji u početku su bili u fazonu „Šta ću ja tamo, to je, valjda, za klince", ali par dana u mini skejt parku na Čuburi brzo ih je razuverilo...I tako, mi se već drugu nedelju družimo sa strpljivim momcima i devojkama iz JC&co, koje sam, doduše, molila da mi budu gosti, da napišu svoj blogić o očekivanjima i napretku škole, ali, nažalost, poslali su mi samo neku vrstu zvaničnog obaveštenja, no, kakvo je takvo je, evo šta oni kažu:
Moj gost je blogokolega appendix:
Poslednjih dana i nedelja, ovde na blogu, uglavnom smo mogli da čitamo političke teme,
ekonomska predvidjanja, spasavali evro, pozivali se na raznorazne bojkote. Nemam ništa protiv takvih tekstova, ali me oni manje zanimaju.
Doduše, bilo je blogova iz domena kulture i umetnosti, ali, uvek su nekako manjkali.
Prvo da se izvinim svima koji su nestrpljivo čekali nastavak sage zvane „Inkluzija u praksi" - imali smo mesec dana respiratornih infekcija (uključujući dva bronhitisa i jednu upalu pluća), pa nisam postizavala da piskaram, osim da povremeno ostavim poneki komentar.