Da se izrazim jednom od popularnijih fraza svojih kolega, nisam debitant na velikim takmičenjima... Ne žalim se, ne hvalim se, samo konstatujem.
Manje iznenađenja doživljavam na putovanjima nego ranije. Polazak iz Beograda je uobičajen, diskretno kašnjenje sa aerodroma, anketa na temu šta bi valjalo poboljšati na istom, eh, šta bi, sletanje u Beč, tri sata čekanja na sledeći let i poletanje. Ništa neuobičajeno.
Let od Beča do Pekinga traje nešto više od deset sati, nisam nikada ranije leteo duže ’u komadu’, personal ljubazan, sitniji problemi više zabavni
Malo vremena provodim u hotelskoj sobi, ali, kao i uvek kada sam van matice, obavezno ’vrtim kanale’ i pokušavam da gledam televiziju, bar malo.
Uostalom, i kada sam u Beogradu desi mi se da se izigram daljinskim upravljačem i, poražen, odustanem. Ili negde stanem.
Ovde na šest ili sedam kanala idu događaji sa Olimpijskih igara, a od 62 kanala u hotelskoj ponudi, čak dva su satelitski i nisu na kineskom jeziku, HBO i CNN.
Nema B92.
Nema ni jednog od dva kanala državne televizije. Srpske. Medijski javni servis azijske Kine solidno je zastupljen.
Vozim se prilično redovno taksijem. I u Beogradu i u gradovima u koje me put nanese. Skoro da se smatram ekspertom za pitanja javnog prevoza na bazi privatluka ali su iskustva iz Pekinga neprocenjiva.
Asocijacije su, ako ne grešim, tri. Ili tri velike, svejedno. Nazovimo ih crvenom, plavom i zelenom. Razlike zanemarljive, slična vozila, srednje klase, uglavnom, relativno čista, ne baš prijatnog mirisa. Ili neuobičajenog, možda je prihvatljivija formulacija.
Taksisti su uniformisani, košulja žuta na oker, jedna od onih boja za koje sam siguran da ima ime ali ga ne znam,