Milan Nikolić
Kad Marko Karadžić raspoluti kokos na Kostariki i napoji pregladnele starlete, srce prosečnog građanina Srbije je puno. Umotan u ambasador ćebe ispred tv ekrana u sobi koja će se zagrejati tek posle ponoći, on oseća da mu se vraća ono najvrednije. Ponovo se nada, ponovo, više konfuzno i stidljivo nego samouvereno i odlučno, razmišlja o sopstvenim sposobnostima, o onome što može da uradi sam bez obzira na okolnosti. Istina, lekovitije, nego kada Boris prisloni tri prsta na znak ganc novog Fiata. Jer, to je tek mogućnost i može, kao mnoge do sada, biti prokockana ili ostvarena na sreću i dobit odabranih. Ovaj prizor iz divljine koja paradoksalno nudi više šansi nego savremena Srbija poseduje taj neki robinzonski, stvaralački impuls stvarajući gotovo idealnu sliku slobodnog čoveka koji može sve, baš sve da počne iz početka.
Milan Nikolić
I kada se čini da svi jesu, televizija nas nije zaboravila. Programske šeme nacionalnih tv stanica potpuno su bazirane na živim ljudima. U zavisnosti od karaktera formata, traga se za autentičnim željama i neodosanjanim snovima, strahovima i dramatičnim ispovestima, velikim lomovima i istinskim užasom.
Televiziji ste potrebni tamo gde ste tanki, najdraži u onome čega se stidite,
Milan Nikolić
Vladimir Putin u sredu stiže u Beograd, meteorolozi, ukoliko im se može verovati, najavljuju da će baš taj dan biti dan konačne pobede proleća i smirivanja nepredvidljivih martovskih čudi. Utisak je da smo ovog marta, 2011., cementirali ili, u maniru zemunskih retora, overili sopstvenu nemogućnost da izađemo iz kruga podela, kruga otvorenog neprijateljstva i prezira koji gajimo jedni prema drugima, a povodom velikih reči, iluzija i vizija koje nam rade o glavi još od ranih devedesetih. Ne možemo da se dogovorimo ni oko tako elementarne stvari kao
Milan Nikolić
Došao sam kod profesora Ratka Božovića da razgovaramo o njegovim novim knjigama. Ima ih dve. I jedna i druga su zbornici. Prva, Šapa u ruci, donosi priče profesorovih savremenika, kolega, prijatelja, bliskih ljudi koji su opisivali odnose sa svojim najvernijim prijateljima – psima. Druga, Moje simpatije, zapravo je profesorov zapis o ličnostima koje su prolazile kroz njegov život ostavljajući upečatljiv trag za sobom. Motiva više nego dovoljno, da nas usmere ka velikim dilemama vremena, da večitu ljudsku dramu problematizuju u aktuelnim okolnostima, u dominantnom kontekstu koji je nemoguće prevazići.
Milan Nikolić
Čitavo jutro sve društvene mreže koje koristim zatrpane su montažama srpske i hrvatske zastave ukopljene u jedan ram. Moguće je da je ljudima stvarno dosta. Moguće je da više ne mora niko da bude ubijen da bi došlo do nekakve katarze. Moguće je da ljudi više ne mogu i ne žele a ćute o gluposti koja proizvodi nasilje. Ali ne bih o tome. Godina je žestoko počela. Početak se može sažeti u nekoliko dobro poznatih reči. Prva reč je histerija. Odjekuje sa svih frekvencija, iz krugova obe Srbije, o njoj se filozofira među elitom i od nje se skapava na ulici. I proizvođačima i konzumentima histerije je dosta onoga što su stvorili i onoga što prežvakavaju od jutra do mraka. Reklo bi se histerije je previše i đavolu i đakonu ali niko da odustane.
Milan Nikolić
nastavak razgovora sa Jelenom Bogavac
"Drama je dama. Tekst hoće/mora da se oslobodi od pradavno postavljenih uzusa. Drama je tekst predstave ili zapis duše. Njegov oblik je plutajući i amorfan, dramsko je ameboidno a život dramatičan. Ma kako zapisan. Drama nije rob osamnaestovekovne definicije. Ona je živa, zdrava, debela i vesela. Drama je ženskog roda – preživeće. Teška joj je sudba, varljiva, klizava i nedokučiva."
Šta u kontekstu savremenosti smatrate hrabrim gestom u pozorištu?
Baviti se pozorištem danas u Srbiji je skup hobi, dokazuje istrajnost sna, žilavost želje i sklonost melodrami: Ako je ovo melodrama i ako je o meni – onda ću napraviti predstavu, bez obzira na budžet.
Milan Nikolić
Histerija je počela već tokom vikenda. Danas dostiže vrhunac. Da li je o posledica površnosti ili sujete, mada njih dve obično zajedno kreću u pljačku – ne znam. Ljudi, jednostavno računaju na to da ih savršeno poznajete i da, samim tim, savršeno znate šta im treba.
Šta misle...
Šta bi želeli da kažu...
Kako se osećaju...
Kako bi trebalo da “deluju” na druge...
Nama ne treba heroj. Mi ga već imamo. Nije svemoćan, ali nije ni sasvim nejak. Tvrdi da je razmišljao da izađe pred nas, svoje podanike, i da nas obavesti da živimo u drugačijem svetu. Zbog toga, siguran da herojima treba verovati, nikako ne mogu da shvatim zašto uporno