Milan Nikolić
Nemam nikakvu dilemu oko toga da se Đilasova majka zgrozila dok je gledala KCN televiziju. Ja, koji uopšte nemam decu, a kamoli decu na tako odgovornim funkcijama, pretrnem svaki put. Zapravo, nije mi dovoljna jedna reč da obuhvatim sve te ekscesne čulne senzacije koje variraju zavisno od toga da li sam naleteo na neki spot Crnog ili Lepog (muzički ekskluzivci ove kuće koja, kako je Pink davno naložio, poseduje i sopstveni “records”) ili na Svetske stvaraoce na srpskom kauču (da, dobro ste čuli), autorsku emisiju dr Mile Alečković ili na Šampanjac sa Jasminom Anom (ne, ne halucinirate, tako se zove emisija), te na šatorski šou Prslook Again ili svečanu, patriotski osvešćenu Otadžbinu.
Da se buniš – nema vajde. Da psuješ – slab ti domet makar se popeo na Avalu. Da očajavaš – to ti ne gine. Sprdnja je najpametnije rešenje. Posebno posle Utiska nedelje, Upitnika, Da kako da ne možda i tako dalje. Osim ukoliko još uvek, ničim izazvano, ozbiljno shvataš te emisije. Em smeh lekovit, em mentalna gimnastika više nego korisna. I, katarza ne gine. Tako su tviteraši noćas, najsmislenije moguće, odgovorili na emisiju Utisak nedelje, za ovu priliku prekrštenu u Lepotica i Đilas.
Milan Nikolić
Čitavo jutro sve društvene mreže koje koristim zatrpane su montažama srpske i hrvatske zastave ukopljene u jedan ram. Moguće je da je ljudima stvarno dosta. Moguće je da više ne mora niko da bude ubijen da bi došlo do nekakve katarze. Moguće je da ljudi više ne mogu i ne žele a ćute o gluposti koja proizvodi nasilje. Ali ne bih o tome. Godina je žestoko počela. Početak se može sažeti u nekoliko dobro poznatih reči. Prva reč je histerija. Odjekuje sa svih frekvencija, iz krugova obe Srbije, o njoj se filozofira među elitom i od nje se skapava na ulici. I proizvođačima i konzumentima histerije je dosta onoga što su stvorili i onoga što prežvakavaju od jutra do mraka. Reklo bi se histerije je previše i đavolu i đakonu ali niko da odustane.
Milan Nikolić
Zločinci iz biblioteke su opasni tek kada su ukoričeni, u tvrdom povezu. Kad im se, posle smrti rezimira veličina i okriva značaj. Zbog toga je izloženost njihovih dela nekome bitna. Ovi, koji su za života otkriveni, odavno su se rasporedili po partijama, ideološki su kristalno jasni. I posećuju samo svoju kućnu biblioteku.
I sam naslov mi je nejasan, a potom i sve ostalo. Ne razumem pitanje - “Zašto Srbija, a ne Evropska unija”? Jasnije bi bilo recimo – zašto Srbija na istoku, a ne u EU, ili zašto Srbija tu gde je, a ne u EU?
Milan Nikolić
Danima merkam izveštaj Centra za proučavanje kulturnog razvitka Republike Srbije koji mi je sav u grafikonima i ilustracijama, te obilato podmazan fotografijama i analizama, sleteo na e-mail. I samo ime centra poziva na polemiku, nekako mi se čini da je predmet proučavanja ono jedino što im nedostaje. Kad bi bar pronašli pravi antonim za razvitak, pa bio to oficijelnim stilom nazadak ili onako ljudski, ljutito – propadanje, sunovrat, strmoglavljivanje, stvari bi imale više smisla. Čak i kad su od Republike.Ipak, pored brojnih kontradiktornosti o “kulturnim praksama” mene, vas i nas, brojni nalazi u ovom izveštaju su izuzetno zabavni.
Milan Nikolić
Izdržati sva kašnjenja zarađenih para.Istrpeti hohštaplersko vađenje na sveopštu krizu.
Napraviti se glup i poverovati u sva laganja pravo u oči.
Loviti mogućnosti za dodatne poslove.
Ostani dostojantven uprkos očiglednom ponižavanju.
Verovati u sopstvene vrednosti uprkos pocenjivanju.
Izbeći sve audio/vizuelne zamke predizborne kampanje.
Vešto ih izbegavati uvežbanim rukovanjem daljinskim upravljačem.
Milan Nikolić
Sjajno
Zabavno
Zastrašujuće
Dosadno
Dokle više
Kreativno
Dno dna
Konačno
Ovo su ponuđene opcije kojima čitaoci na jednom portalu mogu da ocene tekstove i vesti koje čitaju pa samim tim i izveštaj o novoj ideji države da popovima dodeli penzije. Ja bih rekao – Kreativno. Tamo gde je sve što može biti tagovano pojmom politika postalo toliko besmisleno, destruktivno i tragično interesantno je posmatrati da li u užasu, jadu, ludilu, ruganju, propadanju, može da
Milan Nikolić
Rivalstvo dve komercijalne televizije čija imena počinju na isto slovo, P naravno, sve više liči na dominantne sadržaje njihovih programa. I u tim sadržajima se slažu kao i u ovom slovu P. Razlike su u nijansama, tek toliko koliko se razlikuju Turci i Latinoamerikanci. I njihove ljubavne stranpututice, filozofska i uopšte misaona lutanja, intimne zgode i nezgode. Razlika je samo u ambalaži. Da konkretizujemo, na Prvoj televiziji znaju da podese svetlo, urede studio, efektno odomaće neku franšizu, postave kadar, naprave špicu. Na Pinku to nikada nisu naučili.
"A ti dervišino moja, kadija postao, sudiš li, sudiš...Čovek dođe na vlast sa namerom da promeni svet, a promeni sebe...Svet ostane isti a valjalo bi ga iz temelja mijenjati. Samo strah ga drži ovakvijem."
Sreli smo se nekoliko puta. Samo smo jednom "službeno" razgovarali. Tada je, na neko moje pitanje o politici, citirao ove redove iz Selimovićevog romana. I objasnio mi zašto Beograd za njega arhipelag, skupina živopisnih ostrva.