/Zbog problema sa sporom konekcijom, poslednje fotografije nisu mogle da se učitaju u punoj rezoluciji./
13. septembar
Pošto sam islikala Cape Soya, sebe i bicikl ispred spomenika najsevernijoj tački kopnenog Japana, krećem na jug. Za promenu, vetar me ne udara čeono, već je skoro leđni. Predeli su sasvim drugačiji nego sa strane Japanskog mora. Ovde je sve nekako pitomije, možda bi prava reč bila – blaže. Blaže su boje, blaže linije, blaži vetrovi. Čini mi se da se nikada nisam ktorljala kroz lepše predele.
Krenula tako jedna Ciklo-Crvenkapa u posetu rodnim mestima svojih roditelja, a sve sama, na dva točka, kroz šume i preko planina. Na vuka nije naišla, samo na dobre ljude koji su joj pomogli da se posle šest dana živa i zdrava dokotrlja svojoj kući.
*
Tog leta po glavi mi se uporno motala ideja o samostalnoj turi na biciklu. Povod koji sam pronašla – da posetim mesta rođenja mojih roditelja – za moje bližnje je bio samo dobar pokušaj izgovora u koji ni sekundu nisu poverovali. „Uhvatili su te pundravci pa tražiš opravdanje“, razotkrili
Dok sam bila u Srbiji i u susedstvu, nisam stizala da pišem. Svakoga dana sam putovala,
uglavnom biciklom a kasnije malo i autobusom, gotovo svake večeri sam imala tribine,
a pre i nakon njih susrete sa starim i novim prijateljima. Na kraju dana, kada bismo se moji
domaćini i ja razdvojili, umesto na spavanje, sedala sam za kompjuter i odgovarala: na mejlove,
poruke, davala intrevjue... Tako se za tri meseca skupilo materijala i materijala za najmanje
jedan podebeli roman. Koji ću možda napisati, jednog dana. A nakupilo se i teškog umora.
Za tri meseca na Balkanu fizički i psihički sam se iscrpela više nego za tri godine pedalirajući
kojekuda po svetu.
Na početku putovanja biciklom oko sveta, moj partner Brajan i ja odlučili smo da prepedalamo Karpate. Krenuli smo krajem jula iz Bratislave, gde počinju Mali Karpati, i vozimo od severozapada prema jugoistoku prateći masiv kroz Slovačku, Poljsku, Ukrajinu, Rumuniju, sve do poslednjih obronaka Južnih Karpata u Srbiji.
24. jun
Izgledalo je da mi kondukter neće dozvoliti da unesem bicikl u autobus čak ni ako ga budem rasklopila, ali potegla sam sve adute iz kacige.
- Ali, ovaj, znate, ja idem na put oko sveta biciklom i zato
Od Kuala Lumpura do Melake, gde sam rezervisala smeštaj, ima između 160 i 200 km. Ovo 'između' zavisi od toga kako ste uspeli da se iščupate iz mreže bulevara, nadvožnjaka, podvožnjaka, zaobilaznica i svih ostalih saobraćajnih zamki u gradu koji napuštate, a potom to ponovili i u drugom, neuporedivo manjem, kroz koji obavezno morate da prođete ako izbegavate autoput. Moja ideja da bih možda mogla da u jednom danu stignem do Melake istopila se već tokom prvog sata iskobeljavanja iz maležanske prestonice.
Pa dobro, neću da se nerviram. Večeras ću se opet malo pomučiti i pitatati nekog da postavim šator u njegovom dvorištu.
27. septembar
Žurim da uđem u Kinu jer im sutra (ili prekosutra - nisam sigurna a ne bih da rizikujem) počinje nacionalni praznik i narednih deset dana granice će biti zatvorene. Kada ništa ne praznuju, zatvorene su samo vikendima, ali me ne bi začudilo da ih je nemoguće preći i regularnim danima, u vreme pauze za ručak. Živo me zanima šta bi se desilo u slučaju da neko urgentno mora da izađe iz zemlje, iz zdravstevnih razloga, recimo. (Kasnije će mi neki Kinezi objasniti da su njima vize potrebne za celi svet te da je stoga nemoguće da neko preko noći odluči da izađe iz zemlje.)
*
Smeštaj u Ringo's Foyer Guest house rezervisala sam preko jednog sajta. Bio je najjeftiniji u Melaki, sa cenom od 5$ za krevet u zajedničkoj sobi. Rezervisala sam za četiri dana, smatrajući da je to dovoljno za obilazak Melake - grada koji su svi hvalili kao biser zapadne obale Malezije.
Iako Melaka nije ni približno velika ni razuđena kao KL, trebalo mi je više od dva sata da nađem svoj hostel. Ima neke nelogičnosti u načinu na koji Maležani projektuju i označavaju svoje puteve, zaobilaznice, podvožnjake. Razgovor sa mnogim zapadnim cikloputnicima uverio me je da nisam jedina koja se obavezno gubi u svakom maležanskom gradu. Naprosto, imaju drugačiju logiku koja je nama neshvatljiva.
9-23. juli 2012
I -- Tamo gde se rodio Čehov
Šolohovljev Tihi Don sam čitala davno, još u gimnazijskim danima, i teško da bih sad bila u stanju da se prisetim bilo čega osim okosnice glavne radnje, ali zbog te knjige prati me osećaj nečeg veoma velikog i važnog u vezi sa Rostovom na Donu. Sve mi se čini da tamo treba, da naprosto mora da mi se desi nešto sasvim posebno.
20. oktobar
Prošla barikade (sanitarni koridor) i ušla u Araukanija regiju. Malo me ozbiljnije ispitivali, ali su me ipak pustili. Temuko neizvestan, jer samo što ga ne zatvore. Videćemo... Bitno da napredujem polako ali sigurno ka severu. Yeah!
Na screenshotu: isprekidana linija označava granicu dve regije.
(Zbog duzine teksta, fotografije su morale da izostanu jer forma B92 bloga dozvoljava samo odredjeni broj karaktera u jednom postu. Fotografije su ovde)
Posao: živeti na pedalama
Krećem nazad u Luang Prabang, ovog puta Rutom 13, najvažnijom i najvećom laoškom magistralom. Zahvaljujući njoj, Laos je pre nekoliko godina iz jedne od najsiromašnijih i najzaostalijih država Azije počeo da izrasta u turistički atraktivnu zemlju, što povratno utiče na ubrzani razvoj celokupne privrede. Vozeći savršeno glatkim asfaltom, razmišljam o tome koliko jedan običan put menja živote ljudi oko njega.