*

Posebnom stazom za motorcikliste i bicikliste koja počinje odmah nakon maležanskog graničnog prelaza, ulazim u ostrvski grad-državu - Singapur. Duž staze nalaze se desetine šaltera granične policije, pa uprkos stotinama motora koji pristižu svakog minuta, ni u jednom redu nema više od tri-četiri dvotočkaša. Sve je tako organizovano da vozači ne silaze sa njih, osim što moraju da skinu kacige kada predaju pasoš ili identifikacionu kartu.

 

Plan-za-2013.jpg

 

Pošto sam ja, je l' da, jedan seriozni cikloputnik, napravila sam orijentacioni plan vožnje za sledeću godinu. On, tj. plan, zavisiće naravno od viza i još koječega (a rekla bih, najviše od novca), ali s ponosom ističem da sam ovog leta javno napisala kako nameravam da za Novu godinu budem u Laosu -- i evo me zaista tu.

Elem, bilo bi fenomenalno, neverovatno, nezaboravno... ako bi

 


Ili -- kako me i nakon dve i po godine u južnoj Aziji ona opet iznenađuje pokazujući mi koliko zapravo malo znam o tamošnjim ljudima. Priča o stanovnicima Sumatre koji me istovremeno izluđuju svojim ponašanjem i dovode do suza svojim dirljivim pričama i postupcima. 1-azija1.jpg

*

Šok nakon Singapura bio je očekivan, ali ni približno u toj meri u kojoj me sustiže odmah po prelasku na ostrvo Batam, koje pripada Indoneziji. (A još ne znam da je ono pod najjačim uticajem svojih severnih super-razvijenih suseda i samim tim najmanje 'indonežansko' od svih indonežanskih ostrva.) Prva slika je - prljavština. Prvi utisak - gužva i buka. Siromaštvo me zaskače iz svake sklepane drvene kućice sa koje visi natpis sa zvučnim imenom nekog svetskog brenda, najčešće - mobilnih telefona ili kola. Statusni simboli kao magični ćilimi koji će srećne vlasnike poneti daleko od surove stvarnosti.

 

Iz raznih razloga, mesecima nisam postavila nijedan blog, ali nameravam da to nadoknadim, pošto se u međuvremenu sabralo mnogo novih utisaka i događaja. Planiram da napišem nekoliko tekstova u kojima ću stići do sadašnjeg trenutka, a onda nadalje opet sinhronizovano putovati i pisati o tome :)

Prvi blog govori o tome kako sam došla baš u Hanoj i kod koga sam se tu smestila, kao i o mojim početnim utiscima o Hanojcima/Vijetnamcima i upoznavanju stvarnog života u već osamdeset godina dugom komunističkom režimu... 

 

IMG_0846-300x225.jpgKada putniku na biciklu pomenete Euro Velo 6, njegova prva asocijacija biće Dunav. Iako ova biciklistička ruta, koja počinje na Atlantskom okeanu, vodi pored nekoliko reka, više od polovine njene celokupne dužine prati tok Dunava, skoro od njegovog samog izvora do Crnog mora. Na tom putu, tamo gde Dunav na mapi ćurliče praveći se važan što je

 

Svakog dana oko dvanaest, volonterke Dženi, Kler i ja, kao i svi ostali stanovnici u velikoj Tanginoj kući, okupljali smo se na zajedničkom ručku. Izostali bi samo oni koji su imali časove u to vreme. Kuvala je najčešće Tang, a ako je ona bila prezauzeta ili odsutna nekim poslom, zamenjivala ju je Huong, kojoj je pomagala Ngen. Tang je volela da kuva, ali osim te ljubavi, u načinu na koji je preuzimala kuvarsku palicu od druge dve žene čim bi se vratila kući, ili čim bi završila sa intervjuima koji je u radnoj sobi često davala stranim novinarima preko Skajpa, bilo je više od toga. Osim ponosa što dobro kuva – a zaista je bila nenadmašna – bilo je tu nekog samonametnutog moranja, kao obaveza koju je morala da ispuni kao domaćica te kuće.

Za mene je, u toj njenoj revnosti, najbolje bilo oslikano ono o čemu mi je pričala o vijetnamskim ženama i modelu ponašanja kome su učene. Od njih se očekivalo da u kući budu domaćice i majke, a izvan doma, ako su bile zaposlene – poslovne žene. U svim njihovim obavezama, u ulogama koje su preuzimale tokom jednog radnog dana, morale su da budu doterane, ženstvene a, najbitnije, stalno osmehnute i tihe. Na ulicama je bilo veoma teško videti neurednu ženu, čak i kada su izlazile samo u kupovinu. Vijetnamska moda nametnula je stil koji je postao prepoznatljiv i koji nisam srela nigde osim u ovoj zemlji: haljinice kao za devojčice, koje su mi ličile na tinejdžerske školske unifrome, samo što su ove bile u raznim bojama i sa otvorenijim izrezima oko vrata, sa kratkim rukavima ili bez njih. Preko toga, u svežijim danima, oblačile bi strukirane blejzere, ili jaknice sa sitnim cvetnim desenom.

 

Nadam se da je u redu da ovde podelim pitanje koje sam postavila na Fejsbuku, na grupi Put oko sveta biciklom.

Znam da blogeri ne vole da otvaraju linkove, ali molim one koji prate moje putovanje da ipak kliknu na ovaj i odgovore na anketu. Ovo je tekst ankete:

Najverovatnije ću na jesen sama štampati knjigu, ali pre nego što se upustim u to, trebalo bi da znam sledeće:

Da

 

1-11. jun 2013.

DSCF9207.JPG

Kmerski albatros

Sedim u prijemnoj sobi neuglednog hostela u Sihanoukvilu. Mesto je nadaleko poznato po plažama koje izgledaju kao na razglednicama iz tropa. Ali u junu nije sezona i jedva da ima turista. U ovom hostelu, ja sam jedini gost.

Izašla sam iz moje sobe u ovu 'zajedničku' zbog velikog ventilatora na plafonu. Ne znam zašto su u ovom delu sveta odustali

 

Urumci, 7-10. oktobar

Učitelji engleskog

Zavidim svima kojima je engleski jezik maternji jer u inostranstvu uvek mogu da rade kao učitelji. To nije nimalo lak posao, ali predstavlja sigurno parče hleba bezmalo svugde na zemaljskoj kugli. Pa ukoliko neki Englez, Amerikanac ili Australijac žele da putuju a nemaju dovoljno sredstava, mogu da polažu testove za učitelja i da vrlo brzo dobiju zaposlenje. Radni staž učitelja obično počinju u azijskim zemljama ali već nakon dve godine mogu da iza beru drugi grad ili drugu zemlju – i tako na svakih nekoliko godina, dok im ne dosadi ili dok ne odluče da se negde skrase.

 

Snezana Radojicic

Snezana Radojicic
Datum rоđenja:  10.11.1967 Pol:  Ženski Član od:  09.05.2011 VIP izbora:  108 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana