Pošto u subotu odlazim a imam neko posuđe koje sam kupila zbog boravka ovde, na FB grupi za hanojske ekspate oglasila sam selidbenu rasprodaju. I, javi se jedan mladić da kupi rice cooker – to je za ovaj deo sveta verovatno najgenijalniji izum 20. veka.

Dolazi jutros fin momak oko 35 godina. I onako usput, dok testiramo kuvalo, pita me šta sam radila u Hanoju. U jednoj rečenici kažem mu da putujem biciklom godinama a ovde sam pravila pauzu da bih napisala novu knjigu. To izaziva već očekivano oduševljenje. Zatim i ja njega upitam isto – šta radi ovde.

„Predajem engleski. Došao sam pre godinu dana kada se moj otac ubio, a ja sam prsao: ostavio sam posao u korporaciji i napustio ženu. Hteo sam sve da promenim, da radim nešto korisno i plemenito. Moj otac je bio vijetnamski veteran i zato sam izabrao da dođem ovde da pokušam da popravim ono što je on uradio. On je bio artiljerac i nikad nije imao sukob prsa u prsa, ali na svim fotografijama koje je čuvao bile su stotine mrtvih Vijetnamaca po tlu, svi pokošeni. Znaš da je ubijeno preko tri miliona ljudi, od kojih je preko dva miliona civila? Poginulo je oko pedeset hiljada američkih vojnika. Ali istina je da ih je mnogo više nastradalo kasnije, najviše zbog samoubistava.“

 

Nakon šest meseci udarničkog rada – svaki dan, po ceo dan, bez vikenda i odmora, a i bolovanja – uspela sam da završim novi rukopis, putopisni roman Nomad 1. Neki od vas pratili su odlomke koje sam povremeno objavljivala, ali svejedno, evo ukratko o knjizi:

Zbog preobilja materijala a i sklonosti epskom pripovedanju, ispostavilo se da je bolje da umesto jedne knjige od možda i hiljadu stranica, napišem nekoliko manjih od po dvesta. Tako sam došla na ideju o svojevrsnoj putopisnoj ediciji sa naslovom NOMAD -- Knjiga 1, Knjiga 2... Prema okvirnom planu, da bih stigla do trenutka sadašenjeg, moraću da ispišem desetak nastavaka. Dobra strana je to što će svaki moći da se čita kao celina za sebe, nezavisno od ostalih, mada će tek svi zajedno -- u nekoj projektovanoj budućnosti -- dati kompletnu sliku o ovom mom, sada već epskom putovanju.

 
2016-03-07 08:39:18
Literatura| Putovanja| Život

Nova knjiga i tribine

Snezana Radojicic RSS / 07.03.2016. u 09:39

Krajem aprila izlazi moj novi novi putopisni roman “Nomad”, a u maju dolazim u Srbiju (već sam kupila kartu) i ostaću do kraja juna. Planiram tribine i druženja, a biće i nekih zajedničkih bicikliranja.

Za sada sam načelno ugovorila večeri u sledećim gradovima u Srbiji:
Beograd, Novi Sad, Čačak, Sombor, Kraljevo, Kragujevac, Šabac, Loznica, Smederevo, Niš, Bor, Pančevo, Senta, Sremska Mitrovica, Šid, Osečina, a čekam odgovor za Suboticu, Užice i Kovačicu.

Republika Srpska:

Brčko, Istočno Sarajevo 

 

U Hrvatskoj su ovi gradovi na listi:

Osijek, Zagreb, Šibenik (Festival putnika), Cres, Mali Lošinj, Umag (ili Poreč)

U Crnoj Gori:
Podgorica, Bar, Nikšić

Ima još slobodnih termina, pa ako neko želi da organizujemo tribinu u njegovom gradu, neka mi se javi porukom.

 

Za Ivana sam saznala na vrlo neobičan način. Bila je 2013. i ja sam stigla u Bangkok, gde sam imala ugovoren besplatni smeštaj preko liste Warmshowers. Ugostila me je vlasnica privatne škole koja uopšte nije biciklistkinja, mada je posle našeg druženja kupila bicikl i u svojoj šezdeset i nekoj počela da vozi. Već prilikom susreta, rekla mi je da sam je zbunila, pošto je mislila da je reč o muškarcu koji putuje oko sveta. Na Warmshowers nije ni gledala moje fotke, a pošto joj samo moje ime ne znači ništa da bi znala o kom rodu je reč, to je zaključila da samo mušarac može pedalati okolo sam. Grohotom se smejala kad je otkrila svoju zabunu. I tada mi je rekla kako smo mi svi iz Srbije neobični.

"Koji mi? Poznajete još nekog iz Srbije?"

"Ima jedan vaš, isto biciklista, pitao me je za smeštaj. Njega sam odbila jer sam već imala goste. A i pola ga nisam razumela, govori engleski mnogo brzo."

Sad je na mene bio red da se začudim. U tada malom i manje-više poznatom svetu srpskih cikloputnika, znalo se ko je gde putovao na dalje destinacije. Ni meni ni rijateljima koji su pravili duge ture, a koje sam odmah pitala, nije bilo poznato da je neko vozio čak u Tajlandu.

 

Svakog dana oko dvanaest, volonterke Dženi, Kler i ja, kao i svi ostali stanovnici u velikoj Tanginoj kući, okupljali smo se na zajedničkom ručku. Izostali bi samo oni koji su imali časove u to vreme. Kuvala je najčešće Tang, a ako je ona bila prezauzeta ili odsutna nekim poslom, zamenjivala ju je Huong, kojoj je pomagala Ngen. Tang je volela da kuva, ali osim te ljubavi, u načinu na koji je preuzimala kuvarsku palicu od druge dve žene čim bi se vratila kući, ili čim bi završila sa intervjuima koji je u radnoj sobi često davala stranim novinarima preko Skajpa, bilo je više od toga. Osim ponosa što dobro kuva – a zaista je bila nenadmašna – bilo je tu nekog samonametnutog moranja, kao obaveza koju je morala da ispuni kao domaćica te kuće.

Za mene je, u toj njenoj revnosti, najbolje bilo oslikano ono o čemu mi je pričala o vijetnamskim ženama i modelu ponašanja kome su učene. Od njih se očekivalo da u kući budu domaćice i majke, a izvan doma, ako su bile zaposlene – poslovne žene. U svim njihovim obavezama, u ulogama koje su preuzimale tokom jednog radnog dana, morale su da budu doterane, ženstvene a, najbitnije, stalno osmehnute i tihe. Na ulicama je bilo veoma teško videti neurednu ženu, čak i kada su izlazile samo u kupovinu. Vijetnamska moda nametnula je stil koji je postao prepoznatljiv i koji nisam srela nigde osim u ovoj zemlji: haljinice kao za devojčice, koje su mi ličile na tinejdžerske školske unifrome, samo što su ove bile u raznim bojama i sa otvorenijim izrezima oko vrata, sa kratkim rukavima ili bez njih. Preko toga, u svežijim danima, oblačile bi strukirane blejzere, ili jaknice sa sitnim cvetnim desenom.

 

'Provetravanje mozga' na šestodnevnoj turici (uskoro ću napisati blog o tome) nije mi značilo samo kao pauza od pisanja, već mi je pomoglo i da najzad odlučim kuda dalje. Ovo je prilično precizan plan, ukoliko me i vi koji me pratite budete podržali sa svoje strane, kupujući moje naredne knjige – jer na taj način se finansiram.

2016. Februar-mart – Hanoj, Vijetnam, rad na rukopisu nove knjige.
2016. April-maj – nastavak pedalanja: Halong Baj (Vijetnam), Naning (Kina), Makao i Hong Kong. U Makaou apliciram za tajvansku vizu. Ako ima naših koji žive na Tajvanu, molim da mi se jave, jer će mi možda biti potrebna pomoć za dobijanje vize (pozivno pismo).
2016. Maj – izlazak nove knjige, sa naslovom „Nomad“ (I), te prodaja preko logističke podrške kod kuće. Najverovatnije neće biti kupovine u pretprodaji, pošto je prošli put ispao priličan haos. Neću dolaziti radi promocije.
2016. jun – Tajvan
2016. Jul-avgust-septembar – Japan
2016. Oktobar – Južna Koreja
2016/17. Novembar-decembar- januar (i možda februar) – Japan: volontiranje i pisanje nove knjige (rezervna kombinacija: odlazak na Filipine radi pisanja nove knjige).
2017. (Februar) mart-april-maj – objavljivanje drugog nastavka putopisnog romana "Nomad" (II), dolazak u Srbiju, promocije u regionu. Apliciranje za australijsku i novozelandsku vizu.
2017. Jun-jul-avgust...(pa koliko bude trebalo i moglo da se produžava) – Australija i Novi Zeland
2018. Latinska Amerika

 

Iz raznih razloga, mesecima nisam postavila nijedan blog, ali nameravam da to nadoknadim, pošto se u međuvremenu sabralo mnogo novih utisaka i događaja. Planiram da napišem nekoliko tekstova u kojima ću stići do sadašnjeg trenutka, a onda nadalje opet sinhronizovano putovati i pisati o tome :)

Prvi blog govori o tome kako sam došla baš u Hanoj i kod koga sam se tu smestila, kao i o mojim početnim utiscima o Hanojcima/Vijetnamcima i upoznavanju stvarnog života u već osamdeset godina dugom komunističkom režimu... 

 
2016-01-28 19:44:19
Literatura| Putovanja| Život

Darovi i uzdarja

Snezana Radojicic RSS / 28.01.2016. u 20:44
Na samom ulazu u selo, iz kuće iza žičane ograde, jedna žena upravo je izašla da nahrani kokoši. Grabeći priliku, požurila sam da je upitam za dozvolu da kampujem na placu preko puta. Ostaci nekoliko kamenih zidova pružili bi mi dovoljan zaklon od vetra iz kojeg god pravca da noćas udari.

Umesto potvrde koja je u Turskoj uvek dolazila brzo i lako, bez suvišnih pitanja i dugih objašnjavanja, žena je odmahnula rukom, što je moglo da znači mnogo toga, ali je meni ponajviše ličilo na odbijanje, i žurno ušla u kuću. Brže nego što sam stigla da se začudim zbog toga, na prozoru koji je gledao prema ulici pojavio se njen muž. Vratila sam osmeh i ponovila isto pantomimički bogato pitanje, opisujući rukama oblik šatora i upirući prstom u ćošak koji su pravila dva zida naspram njihovog dvorišta. U nekom od tih pokreta mora da je bilo nešto neprimereno za ovdašnje pojmove, jer se čovek bez reči sklonio sa prozora, žustro ga zatvorivši za sobom.
 
2015-12-16 11:00:34
Literatura| Putovanja

Preko Himalaja i Gobija

Snezana Radojicic RSS / 16.12.2015. u 12:00

Putopis Preko Himalaja i Gobija biće u prodaji u svim knjižarama Delfi (Laguna) od 18. decembra i moći će da se kupi na manifestaciji Noć knjige.
Cena knjige je 499 dinara, a može se naručiti i iz inostranstva, preko Laguninog sajta. Za sve informacije, kliknite OVDE.

 
2015-11-29 07:24:22
Literatura| Putovanja| Život

Moj obračun sa njima

Snezana Radojicic RSS / 29.11.2015. u 08:24

Magistralni put kojim se kotrljam kreće od Marmarisa na Tirkiznoj obali i vodi uz more do Mersina, koji Turci nazivaju Biserom Mediterana, odakle potom zadire u kopno, zavlačeći se sve dublje na istok, preko kurdskog Mardina pa južno oko Ljubičaste planine, gde ulazi u Iran. Ispijajući jutarnju kafu, pratim na mapi žutu liniju sa oznakom De-četristo, kojom je iscrtan. Već danima žalim što neću moći da njime vozim sve vreme, jer iako planiram u Iran, ta ruta nije bezbedna za samu ženu. Duž obale, koja je turistički razvijena, stanovništvo je uglavnom naviklo na zapadnjake i zapadnjački pogled na svet, po kome su muškarci i žene izjednačeni u slobodama, pa tako čak i mlade devojke putuju same. Ali kad se samo malo udalji od Mediterana, posebno na istoku Turske, putnica postaje izložena neodobravajućim pogledima meštana zato što narušava vekovne običaje, uznemiruje maštu muškaraca i u manje stabilnih priroda može da probudi mračne strasti.

 

Snezana Radojicic

Snezana Radojicic
Datum rоđenja:  10.11.1967 Pol:  Ženski Član od:  09.05.2011 VIP izbora:  108 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana