Crno more
Kakvo je Crno more, je l' stvarno crno?, pita me moj prijatelj.
Jeste, crno je baš-baš. I da ga nikada nisi video uživo a da ti neko pokaže fotografije Jadranskog, Sredozemnog i Crnog mora, prva dva bi verovatno teško razlikovao ali oko potonjeg ne bi imao dileme.
Potražila sam na Interenetu odgovor na pitanje kako je Crno more dobilo taj naziv. I na Vikipedijinim
srcu Anadolije
Dom(aćini) u Kajseriju
1-3. april
Istuširala sam se, spremila klopu i udobno se zavalila u fotelju ispred prozora četvoro-sobnog stana u centru Kajserija, s kojeg se pruža panoramski pogled na ceo grad i u pozadini planinu Ercijan koja se visoko izdiže iza poslednjih krovova. Na stočiću ispred mene pun tanjir makarona, do njega Efes od pola litre, a kroz sobu se lomi glas Ele Ficdžerald sa ce-de plejera.
Kapadokijska dobrodošlica
23. mart
Kako putnik zna da je ušao u Kapadokiju?
Najpre po mnoštvu vulkanskog kamenja koje se nalazi svuda oko puta. Njive, bašte, šumarci -- sve je prepuno crnih, povećih komada stena.
Drugi pokazatelj je osetno zahlađenje. Kapadokija se naime nalazi na dve do tri stotine metara višem platou od Centralne Anadolije. I ne samo što je na planinama s moje desne strane i dalje debeli sloj snežnog pokrivača -- snega još uvek ima svuda na vrhovima preko dve hiljade metara -- nego što je vazduh britak, pa mi se čini da je još hladnije nego što zaista jeste.
Kad Turci gosta do'vate
U Karamanu
Za sve su 'krivi' Bojan i Fu. Preuzevši brigu za mene dok sam u Turskoj, nisu hteli ništa da prepuste slučaju. Kako sam isplanirala da ću pedalati kroz južnu Anatloiju prema Kapadokiji, Bojan se setio da ima poznanika u Karamanu i predložio mi da ga priupita za moj smeštaj. Naravno, krov nad glavom je uvek dobrodošao, posebno kad je hladno, a ovde je ponovo stigao hladan talas iz Sibira.
Omer Zemljanin
23. februar
Moj domaćin u Antaliji - Omer, ima šezdeset pet godina i penzionisani je arhitekta. Kontaktirala sam ga preko Warm Showers liste (za traženje besplatnog smeštaja za bicikliste) i odmah mi je odgovorio potvrdno. Očekivala sam da ima neke veze sa bicikliranjem, ali ispostavilo se da je poslednji put seo na dvotočkaša pre četrdeset godina. Otkuda onda on na 'našoj' listi?
Efes
Nema Turčina koji se neće ozariti na pomen Efesa i ponosno vam reći: “Guzel!” I s punim pravom. Ovo mesto je toliko veliko, a ostataci antičke kulture su toliko dobo očuvani, da ćete ostati udivljeni sve i da o arheološkim nalazištima iz Starog sveta mislite samo kao o gomili kamenja.
Češmir
1. februar
U Češmiru je vetar neuporedivo slabiji, a sija i sunce, pa nam se vreme čini gotovo prolećnim iako je svega sedam stepeni. Raskravljeni, obilazimo češmirski zamak i arheološki muzej. Brbljivi vodič, pravi Turčin i izgledom i po tome što se obraća isključivo Brajanu dok mene potpuno ignoriše, više je raspoložen da mog saputnika podučava turskom jeziku nego da nam ispriča nešto o češmirskoj istoriji. Srećom, tu su štampani vodiči a i objašnjenja uz muzejske eksponate veoma su iscrpna.
Srbi, narod najgostoljubiviji
Kako nam je samo trebao odmor! Od početka novembra pedalali smo gotovo svakodnevno u stalnoj trci sa zimom od koje smo bežali ka jugu. Tu i tamo, sustigla bi nas sa noćnim temperaturama ispod nule, ali dani su uglavnom ostajali dosta topli, pogotovu kada bi sunce ogrejalo. Ali kada smo zagazili u januar, sustigao nas je talas veoma hladnog vremena.
Skituljko na plaži
Po principu verovatnoće, bilo je samo pitanje vremena kada će nam se desiti da nas neko pokrade. Jer, kada spavaš na otvorenom i sve što ti treba za život nosiš u četiri plus torbe, pre ili kasnije neminovno je da budeš žrtva nečijih dugih prstiju.
A pomenuta “plus” torba je za cikloturistu zapravo najbitnija. To je ona ručna torbica koja se montira na volan bicikla i nikada se ne ostavlja na njemu, makar se od svog dvotočkaša udaljavali samo par koraka.
Božić Bato, pokloni mi siguran smeštaj
Strah možda nije prava reč koja opisuje kako se osećam nakon događaja s noćnim posetiocem. Pre bih rekla da od te noći nosim osećaj tegobe koja me pritiska po ceo dan. Kvari mi užitak u vožnji, uživanje u predelima, prepuštanje ostalim doživljajima. Kako mrak počne da se primiče, tako se tegoba pojačava a turobne misli stanu da me ophrvavaju. Naporno mi je da se brinem povazdan, toliko je naporno, uz sve ostale brige skopčane s ovakvim putovanjem, da se stalno preispitujem gde je ta granica kada ću reći: ma ne mogu više s tim da se nosim. S takvim mislima ukrcala sam se na feri za Igumanicu. Dva i po sata na moru, dva i po sata nebicikliranja, dva i po sata drugačije neaktivnosti nego u proteklih pet meseci. Dovoljno vremena da o svemu dobro razmislim.