Tokom života učimo različite oblike kretanja. Puzimo, ustajemo, padamo, trčimo, skačemo… Ta kretanja, iako sve vreme kontrolisana CNSom, vremenom postanu navika i izvode se praktično nesvesno. Učimo ih oponašanjem, gledamo druge kako nešto rade i to ponavljamo s tim da naše telo to ne radi na identičan način kao uzor koji posmatramo, već se prilagođava sopstvenoj anatomskoj strukturi, ali i emocionalnom stanju. Naviknuti obrazci kretanja postaju tako deo našeg svakodnevnog života, bez obzira jesu li optimalni ili ne, a često nisu.
Pogleda uprtog negde između koša i odbrambenog igrača koji ga čeka u odbrambenom stavu, rašinerih ruku, dok u reketu sevaju laktovi u borbi za prostor, naizgled ležerno tapše loptom negde u visini desnog kuka. Najednom, zamahuje čitavim telom kao da će loptu baciti negde desno, preko tribina, dok mu pogled fiksira neku tačku negde dole, u visini nečijih patika, iskoračije levom nogom i celo telo okreće u pravcu bacanja, slika se zamrzava, svi zastaju i gledaju imaginarnu putanju lopte - negde desno, možda van terena. U tom zamrznutom trenutku sledi sasvim neočekivan pas o zemlju, negde levo, kroz sredinu reketa i šumu nogu. Lopta udara u pod i zamrznuti kadar kreće, ovaj put ubrzano. Niotkud, utrčava igrač, po levom boku, lopta mu sama ulazi u ruke, skače i …. i veša se o obruč uz ovacije čitave hale.
Nije mi lako da razumem sve one koji ushićeno pričaju o Srbiji kao sportskoj (vele)sili.
Nit manje zemlje, nit više šampiona.
Da li su oni srpski brend? Naravno da ne.
Konačno sam shvatio.
Fudbal se u Srbiji igra zbog navijača.
Bukvalno.
Jad i beda. Užas. Dno dna.
Što se mene tiče, derbi je završen.
Sport je izmišljen zbog Srba.
Ukoliko ga Srbi nisu izmislili, samo još nema dovoljno dokaza. Da pojasnim, u vreme kada je nastajao moderni sport, Srbija se još borila za nezavisnost; nisu postojala sportska borilišta, a da ne govorimo o organizovanim takmičenjima, ali prosto ne mogu da zamislim da se Srbi nisu oduvek tamičili među sobom, makar ko će dalje da pljune.
Iskreno sam se obradovao uspehu koji smo postigli na nedavnom dvoranskom prvenstvu Evrope u atletici. Ne samo zbog toga što sam i sam bio atletičar, već i zbog činjenice da, imati atletske šampione znači imati sposobnu, zdravu i jaku populaciju. Nadao sam se da Ivana, Emir, Asmir, Jelača, Mihail... nisu usamljeni i da za njima dolaze nove generacije buducih šampiona.