Težina telegrama od dvadeset i jednog grama raspršila je i poslednju nadu da ću te sresti u centru. Nebo je bilo crno poput ovce, vunasto i suvo. Jak pritisak nabijao je ljude prema tlu. Zlu ne trebalo da ovo potraje, ali nekako su mnogi sada prave veličine. Grehota je za one koji inače sami sebe unižavaju svakog dana, oni jedva da se vide. Ostali su veličine kokera, kroketa ili krekera. Ovčar bez dlake po telu (ima je samo po glavi) podigao je pogled. Vidi se da bi u nekom drugom svetu bio kralj životinja. U nekom drugom svetu svi bi svetleli, svi bi puštali krila i leteli. Svi bi bili svetleći zmajevi. Zmajevi noći. Zmajevi očaja. Krajevi grada bili bi gnezda. Na vrhu najvišeg nebodera u centru živeo bi kralj zmajeva kome čak ni onaj ovčarski pas ne bi bio strašan (u onom njegovom svetu koji priziva pogledom - ili je to samo vapaj za hranom). Kralj zmajeva, zmaj od papira koji ne može da leti. Ne, to nije ispresavijani telegram, bože me oprosti, to je origami zmaj. Zgužvam ga jednom rukom u centar piksle gde spavaju pepeo i strah. Strah, da ako već mogu da pogubim kralja zmajeva kao opušak cigarete, a nikada nijednu nisam stvarno spalio, kakav je kralj mog sveta?
Bila je godina konja. Beba je rođena na obali okeana, u restoranu roditelja. Dobio je ime Noace. Prvo je naučio da pliva a tek kasnije je prohodao. Kada je napunio tri godine dobio je svoju prvu dasku za surf. Jedno vreme je samo plutao na njoj i koristio je kao marker dok je učio da roni. Sa sedam godina je krenuo u školu. Počeo je da uči slova i brojeve a već je znao da seče talase. Više vremena je bio na okeanu, nego u klupi. Tokom dana, računajući i snove, duže je bio u vodi, nego na suvom. Činilo se da se na dasci odmara, spava i sanja. Uhvati talas koji se lomi preko njega, uđe u vodenu cev i nestane. U zavisnosti od veličine talasa, posle nekoliko sekundi pojavi se iza vodenog zida, ozarena lica, mlađi nego što je bio malopre.
Još kao jelensko tele bio je, najblaže rečeno, čudan. Nije se držao majke, jurio je s divljim svinjama i preskakao potoke kao kakav konj preponaš. Dizao je nogu i pišao na so za lizanje koja je ostavljana po šumi, zašta je neretko dobijao batine od drugih irvasa. Kada je malo stasao i ojačao, dobio butove i prve paroške na rogovima, upoznao se i sa Deda Mrazom. I to preko optičkog nišana. Nije mu video lice, samo cev puške za omamljivanje životinja, koja ga je gledala svojim napunjenim crnim okom. Prva ga je strelica promašila i on je brisnuo. Kasnije je saznao da se Deda Mraz na putu kući, dobrano pripit, strmeknuo reklamnim sankama u jendek. Ostao je nepovređen i nastavio pešaka, teturavim korakom ka svojoj toploj kolibi. Irvas ga je pratio do kuće i saznao gde živi. Ta mu je informacija pomogla nekoliko meseci kasnije kada je došao Deda Mrazu na trem i zakucao kopitom na vrata.
- Ko je?
- Irvas od jesenas, sreli smo se u šumi. Izađi, imam nešto za tebe.
- Dođi u decembru, sada nije sezona novogodišnjih praznika.
ZVUCI TIŠINE
IV
Uzela sam bolovanje. Sve što sam radila je spavala i mislila o njemu. Kačila sam se za sećanje na život među jastucima na njegovom kauču. Svakodnevni život koji smo nekad imali, osećaj doma, koji mi se nikada nije desio ni pre ni posle na taj način. Pesme o tišini koje odlaze u fade. Gonjena jebenim genima o samoodržanju morala sam da budem sebična. Da ne kažem glupa, ispala sam neuka.
Strast i netrpeljivost, dođu i prođu. Nekada potraju duže. Mnogi glumci igraju u takvoj predstavi, samovoljno.
Da li da budem kao oni ili da budem sama?
Drugačiji ugao posmatranja bi učinio da progledam.
ZVUCI TIŠINE
III
Vozim se da imam know how iako nikad nisam bila u sličnoj situaciji. Imam čudno poverenje u tebe, to je verovatno intuicija. Opet mi nedostaje snimak, video tutorial, kako se ovo rešava. Mora da je neko nekad upao u sličnu podelu. Možda sazvežđa da konsultujem? Siguran put da skliznem u vradžbine. Moglo bi da bude opasno, sama u autu sa nepoznatim muškarcem, jedva da smo nešto pričali sinoć. Tek da smo samo plesali kako sam predlagala. Zaintrigirao si me pričom o sinopsisu mog romana, gde me čeka zamka, koji su mogući ishodi… Ako upadnem u nju tokom pisanja i ne izvučem se, to će biti naša mala tajna. Sva tri dana u zamku, od kad si me sustigao na jednom od hodnika, da mi skreneš pažnju na sebe, postali su naša mala tajna. Verujem ti iz meni neobjašnjivog razloga. Niko neće znati da se ovo među nama desilo. Ni sama ne verujem, zato ti pišem ova pisma.
ZVUCI TIŠINE
II
Kroz hodnike zamka, oborene plafone i minijaturne prozore, tama, stara prijateljica, traži me, hoće da popričamo. Videla sam tvoj e-mail i odgovorila odmah. Pokupim te za pet minuta i idemo napolje ali imam conference call, tako da smo limitirani. Izašli smo na sunce. Menjam naočare, tvoje sunčane su ti još uvek okačene o kragnu. Silazimo ka jezeru gde su svi koji su došli autom parkirani. Uz brdo se muči biciklista koji ima ekstremno dugačku bradu i fluorescentne bisage. Poslednji put se obrijao kad je krenuo na ovaj cikloput, pre deset godina, kažem. Mogla bi brada da mu se upetlja u prednji točak, i da tako okonča, nastavljaš. Smejemo se do suza. Oko nas je tišina.