Ne znam tačno da li je trač ili istina, ali stalno mi se čini da postojim, to, kad mi se čini, to je čist činizam, čitam strip Tarzana iz '81, šimpanza u meni hoće da se počeška po lobanji, staklenoj, u kojoj je žička pregorela, idem niz Žičku, idem niz Užičku, udišem čist kiseonik, ovuda ne sme da prođe smrdljiva mašina, marširam, valjam se, ukočen sam kao Marina, kao Milena, nisam svilen, a buba jesam, lenja, pita me drvoseča sa grane za crvenu Bubu u dvorištu, kažem '71, radi ali se ne vozi, dekadu sam mlađi a sudbina mi je kontradiktorna, ne radim ali se vozim, vozim se u nekim pričama u kojima mi se sve nešto čini, činija supe me sačeka na stolu, slova plutaju bezbrižna pa ih progutam, kao strah, koji odagnam novim sankanjem niz zamišljenu Čukaričku padinu, Bežanijsku kosu, spuštam se u bobu, merim sve u bobu, video sam u šarenom magazinu Bobu, i Brenu, sa brenerom,

 
2019-01-07 20:55:56
Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

11 DANA (1/11)

horheakimov RSS / 07.01.2019. u 21:55

dan prvi

            Iz čiste radoznalosti odlučila sam da ne jedem. Već nekoliko meseci razmišljam o tome da svoj organizam ostavim bez hrane, ali nikako da odredim broj dana, i nikako da počnem. Na posletku, uzimajući u obzir sve što sam naučila na medicinskom fakultetu, izračunala sam da bi za prvi put optimalno bilo jedanaest dana. Evo šta se desilo.

manija plesanja

            Postoje pouzdani podaci da je manija plesanja, oblik masovne histerije, gde su vidljivi simptomi, nastali bez jasnog uzroka, delovali na ljude u okolini koji su imali priliku da ih dožive, kao forma socijalnog uticaja nastala još u devetom veku nove ere. Prema arhivama srednje-evropskih tajnih biblioteka, onaj koji je hteo da izvrši uticaj na svoje okruženje počinjao bi s plesom, najčešće u blizini bogomolje a o nekom važnijem datumu u crkvenom kalendaru. Svedočenja savremenika, zabeležena nevidljivim mastilom govore, o tome da je osoba bila u stanju da satima, a nekada i danima pleše. Koreografija je bila nejasna i neponovljiva a pojedinci su bili u stanju da gladuju (pili bi samo vodu) i da padaju u veći ili manji trans tokom igre, dovodeći sebe do srčanog udara ili lomeći sopstvena rebra. Pored ovih manijaka su derviši delovali kao deca na vrtešci. Najgore od svega je bilo što su ljudi, slabi i lakomisleni, povodljivi, (često i gladni, što nije bez značaja) uzimali učešće i uglavnom kao hipnotisani plesali za kolovođom. Mnogi od njih loše uhranjeni i potpuno van kondicije padali bi u nesvest a neki su i umirali u roku od nekoliko sati. Nažalost kako bi koja osoba pala mrtva barem dvadeset drugih bi bilo uvučeno u maniju. Najpoznatiji primer, koji nije bilo moguće sakriti od javnosti, zbog samih razmera događaja, odigrao se na reci Mezi, kada je kaluđer, koji je na Uskrs 1428. godine napustio manastir Revejnstajn-Vičen započeo svoj ludački ples. Priča kaže da je plesao bez prekida 11 dana šireći epidemiju kroz naselja, skupljajući kliku koja ga je pratila i neprestano plesala. Prema nekim navodima, u momentu najveće brojnosti, bilo ih je preko dve stotine. To je bio najobimniji do tada zabeležen događaj ovakvog kolektivnog histeričnog poremećaja. Kolovođa je predvodio grupu udarajući nogama o tlo i vrteći se u krug sve do mosta. U jednom momentu svi sledbenici su bili iznad vode, verovatno u stanju dubokog transa, a kada je most počeo da se ruši, vođa je iznenada prestao da pleše, i potpuno pribran sam doskočio na obalu.

 

Cirkus odlazi iz grada a ja da glumim klovna, ma jedite bre govna… pisalo je na zidu koji je prvo prekrečen, pa srušen, nedugo zatim raznesen, ciglu po ciglu, pretvoren u prah (i pepeo) i počišćen sa lica zemlje/ulice tako da je ostala samo prazna poljana. Ovo mesto, ova poljana, uvek je bila prekrivena šatorom, skrojenim od tako masivnog materijala da je bilo dana kada ne da nisu dopirale impresije iz spoljašnje sredine nego se ni Sunce nije uspevalo probiti. Probisveti jebeni. Cirkus uistinu nije otišao iz grada, ali svake godine, budite sigurni jedan grad će otići van neprozirne, kataraktične zavese spuštene na ovo pusto mesto. Sočivo kroz koje se prelama pogled na cirkus degenerativno propada. Istina je da čak i kada se ode malo ko zaista i napusti ovo mesto. Senka šatora nadvija se nad glavom ma gde glava bila.

 

pitanje evroatlanskih integracija?

Jebe se psu da li ćemo u NATO ili u neutralce ako ima krov nad glavom.

Čak i ako mu srušite kućicu on će vas i dalje voleti, dok god ga ne izbacite na ulicu.

pitanje Kosmeta?

Jebe se psu za Kosmet ako imate volje da ga izvedete u šetnju.

Kretanje je neophodno svakom psu, slobodno kretanje i sloboda kretanja bez lanca, svaki pas mora da ima svoju teritoriju.

Čak i ako taj reon bude manji od pola basket terena vaš pas će vas i dalje voleti ako se s njim malo poigrate, bićete srećniji.

 
2019-05-21 21:50:06
Društvo| Gost autor| Literatura

Škola za izuzetne pojedince

horheakimov RSS / 21.05.2019. u 22:50

gošća autorka: Aleksandra Aksentijević

tekst u celosti prenesen sa portala bookvica 

 

 Nameru Svetlane Slapšak da napiše roman o političkoj dimenziji ljubavi, naročito telesne ljubavi, možemo smatrati samo delimično uspešnom. Njena je priča uzbudljiva i privlačna, a detalji i putopisni opisi antičkih spomenika i grčkih pejzaža efektan su i uspeo vodič na književno putovanje. Ono što neizbežno razočarava jeste to što kao samosvesna, izgrađena i nesumnjivo feministička autorka, Svetlana Slapšak daje jedan u konačnici ipak stereotipan prikaz ljubavnog odnosa, koji se neizbežno završava heteronormativnim životom u dvoje, u egzilu, daleko od umirućih socijalizama i njihovih kasnijih posledica.

 

Svetlana Slapšak, Škola za delikatne ljubavnike (Laguna, 2018)

 

 

Odnese me vetar, pa me lako baci
tako da svako može da me zgazi
ponekad se osetim ko papir
bazalni metabolizam održavam na kafi
dok je crno ne mogu da zaspim
ponekad se osetim ko vampir
utrčim u džunglu
kad me čovek prati
ponekad se osetim ko tapir


 

Gde sam bio petog oktobra i zašto nisam bio na ulici? Dobro pitanje, gde sam bio? Bio sam u Avala filmu. Ne, ne glumim, svega mi, pa ono gore se urušavalo još onda. Šta sam radio? Glodao sam letve. Šta je smešno u tome? Istina je, glodao sam letve. Tačnije, radio sam na glodalici. Prost posao. Uzmeš fleksi letvicu sa gomile, gurneš jedan kraj u usta mašine, ona joj oglođe uglove. Izvadiš. Okreneš. Gurneš drugi kraj. Izvadiš. Nabiješ neku plastiku. Zvekneš je čekićem. Kakve letve? Moj rođak je dobio posao da isporuči hrpu kreveta za pandurski smeštaj u Makišu. Pravio sam krevete za policiju. Jebote, bio sam kolaboracionista. Da, sada kada se, s mukom setim svega, ramovi od armaturne žice, napukle fleksi letvice – dušeke nisam video – kakav je to bio krš, takvo nešto samo režim na samrti može da odobri. Moj rođak je prevarant, zato mu je i uspelo da dobije taj posao. Verovatno je dao jadno nisku ponudu (zato je zakidao na plati). Tako nekada malo glođem, pa se smorim i ostavim sve. Izađem iz napuštenog studija Avala filma, gde je bila sklepana radionica, i pustim korak po kompleksu. Dešavalo mi se da se izgubim. Na kraju se organizuje potera i pronađu me, naribaju me i vrate za glodalicu. I popodne petog sam se zagubio? Biće da jesam. Izašao sam da provetrim nozdrve od mirisa radionice. Hvatao sam krivine dok se nisam našao ispred oronulog studija. Ako me sećanje ne vara na ulazu je pisalo Košuta? Koštunica? Kokoš? Kokoška, studio Kokoška. Iza zatvorenih vrata je dopirao glas. Tu me je radoznalost zavela. Zamalo nisam ugazio u mrtvu mačku dok sam prilazio. Preskočio sam nekoliko stepenika i došao do vrata. Naslonio sam glavu na topli crni lim i načuljio uši.

 

 

Gospodin Levi se prvi put maskirao sa pet godina. Našao je parče crepa na plaži koje je umočio u vodu i išarao se po licu. Kada je takav ušao u hotelski restoran jauci prisutnih delovali su kao da se izmasakrirao. Na školskim priredbama je bio gusar, nindža, dirigent i fudbaler. U gimnaziji se krio iza lika pank bubnjara, od šminke noseći samo krejon.

Svoj prvi novac je zaradio u zoo-vrtu Big Blue Bay noseći na sebi veliku kutiju Snooply kokica. Kostim je bio tako dizajniran da su ruke i noge bile njegove a oversize kutija i ukočene plastične kokice su mu stajale iznad glave. Prozore za oči imao je u oba slova O u natpisu. Kasnije te godine gospodin Levi je bio prvo ulični pa onda i cirkuski klovn a dve glavne zavrzlame su mu bile plišana pesnica koja izleće iz šešira i džep koji prska vodu. Kada je radio sa decom nije nosio šešir. Nosio je slojeve šminke, šareni kombinezon i crveni sunđerasti nos. Do kraja iste godine oprobao se i kao Deda Mraz, spavajući preko noći na jastuku koji je preko dana opasivao oko sebe. Gospodin Levi je živeo kao u bajci. Bio je Popaj i Petar Pan. Bio je jak i mlad. Bio je i sakriven iza radio talasa zabavljajući zaslužne. Duboko u moru sebe razbijan je o litice nevidljivog rastapanja, degeneracije. Ni gram negacije.

 

Veliki je petak. Završio sam prvu smenu i pošto je vreme izuzetno kao put onog pijanca koji se automobilom zakucao u drugi automobil, legao sam u svoj, naš, ako ću pošteno, kaučuk, da čitam. Dakle, veliki je bedak već danima iako je proleće i zato sam, možda, uzeo da razmatram pad Avale, na koju se još nisam biciklovom ispentrao ove sezone - do sada barem devetnaest ispentravanja. Dosada, kažem.

 

Izuzetno ne podnosim zadrte i ograničene, zadrte koji trte ograničene, varničenje, vatromete i petarde, šut za tri poena Ratka Varde, Tantum Verde, verande i gluperde, kao i glupandere, ne podnosim komplet plišane trenerke i mede u tonu, ronilačka odela i skafandere, bandere u A, TENT B, dalekovode iznad krovova, zapušene odvode i oluke, pomen rovova, bruke, jauke, muke i okuke, ljude univerzalne struke, univerzalni lepak i samolepljive pauke koji su namereni da nekog uplaše osim ako su zalepljeni na unutrašnjem dnu čaše, tako da se ne vide od pića

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana