ZVUCI TIŠINE
 
                                                        V
 
 
Prošlost me nekada zagrli svojim ćebe mekanim rukama i na silu me posadi na kauč. Sakrije me u ostatku dana, mračnih dana koji se gomilaju krajem godine. Vazduh vani seče kao ledeni nož. Pomisao je još gora iz toplog, nazovi, doma. Da imam podno grejanje vrlo rado bih promenila ugao posmatranja. Da imam podno grejanje mogla bih da gledam u budućnost. Neke stvari te iznenade kao led koji se uhvati preko noći. U izostanku sunca i boja, ceo moj svet se završava na četinaru koji vidim sa prozora. Nijanse tame kreiraju iluzije, izbledeli dani te kao nešto uče. Kiša pada, pa se maskira u sneg. Vode je previše a života sve manje. Prošlost me nekada uzme u zagrljaj toliko da odlazim u fade.
 
 
 

                                 
                                   PROGLAŠENJE ZAVISNOSTI
                                             
                                                        I
 

Ona će uskoro da odnese i poslednje svoje stvari tako da će se stvoriti uslovi za nas. Ali daj mi još danas, ništa se neće desiti prvi dan. Ono što ćemo da pokušamo biće veće od prostog zbira nas dvoje. I dok govorim gubim pojam o sebi, gledam kako bledim. Samo me sada nije strah. Ne plašim se da nestajem, samo menjam stanje. Kao ono naše polje, nikada ga nismo videli u jesen, kad uvene, ili u zimu kada promeni boju ali oboje znamo šta mu se desilo. Isto kao što smo bezbrižni šta će se desiti sledećeg proleća. Neke budućnosti su sasvim izvesne. Kad sagori košmar ostane pepeo. Kad sagori san u pepelu može da se prepozna i zlatna prašina.
 
 
 

Još kao jelensko tele bio je, najblaže rečeno, čudan. Nije se držao majke, jurio je s divljim svinjama i preskakao potoke kao kakav konj preponaš. Dizao je nogu i pišao na so za lizanje koja je ostavljana po šumi, zašta je neretko dobijao batine od drugih irvasa. Kada je malo stasao i ojačao, dobio butove i prve paroške na rogovima, upoznao se i sa Deda Mrazom. I to preko optičkog nišana. Nije mu video lice, samo cev puške za omamljivanje životinja, koja ga je gledala svojim napunjenim crnim okom. Prva ga je strelica promašila i on je brisnuo. Kasnije je saznao da se Deda Mraz na putu kući, dobrano pripit, strmeknuo reklamnim sankama u jendek. Ostao je nepovređen i nastavio pešaka, teturavim korakom ka svojoj toploj kolibi. Irvas ga je pratio do kuće i saznao gde živi. Ta mu je informacija pomogla nekoliko meseci kasnije kada je došao Deda Mrazu na trem i zakucao kopitom na vrata.

- Ko je?

- Irvas od jesenas, sreli smo se u šumi. Izađi, imam nešto za tebe.

- Dođi u decembru, sada nije sezona novogodišnjih praznika.

 

 

 

Težina telegrama od dvadeset i jednog grama raspršila je i poslednju nadu da ću te sresti u centru. Nebo je bilo crno poput ovce, vunasto i suvo. Jak pritisak nabijao je ljude prema tlu. Zlu ne trebalo da ovo potraje, ali nekako su mnogi sada prave veličine. Grehota je za one koji inače sami sebe unižavaju svakog dana, oni jedva da se vide. Ostali su veličine kokera, kroketa ili krekera. Ovčar bez dlake po telu (ima je samo po glavi) podigao je pogled. Vidi se da bi u nekom drugom svetu bio kralj životinja. U nekom drugom svetu svi bi svetleli, svi bi puštali krila i leteli. Svi bi bili svetleći zmajevi. Zmajevi noći. Zmajevi očaja. Krajevi grada bili bi gnezda. Na vrhu najvišeg nebodera u centru živeo bi kralj zmajeva kome čak ni onaj ovčarski pas ne bi bio strašan (u onom njegovom svetu koji priziva pogledom - ili je to samo vapaj za hranom). Kralj zmajeva, zmaj od papira koji ne može da leti. Ne, to nije ispresavijani telegram, bože me oprosti, to je origami zmaj. Zgužvam ga jednom rukom u centar piksle gde spavaju pepeo i strah. Strah, da ako već mogu da pogubim kralja zmajeva kao opušak cigarete, a nikada nijednu nisam stvarno spalio, kakav je kralj mog sveta?

 

 

 

Odslušao sam poruku na sekretarici: Čaj kod mene i čitanje poezije, toplo se obuci…

Nakon što sam namirio psa, dohvatio sam jednog Šilera s police i krenuo u posetu. Jesam se toplo obukao, iako je kalendarski još uvek bilo leto, ali septembar zna da bude varljiv. Došao sam u dogovoreno vreme. Zatekao sam odškrinuta vrata.

 

 

KADA JE OVO PROČITAO, GROF OD MONTE KRISTA JE USTAO I OTIŠAO DA SE OBESI

 

 Vendi je toliko jecala da joj je dijafragma pritiskala srce. Klečala je u snegu ispred ulaza u lavirint i nije mogla da se pomeri. Pokušavala je da smogne snage da dozove svog sina. Potpuno nemoćna, pala je u sneg, a tople suze dubile su rupice kroz naslagane pahulje. Tragovi stopala vodili su do njene glave. Bili su to tragovi goluždravog, ali snažnog mladića, po snežnoj mećavi obučenog samo u nakupljenu togu, presečenu jakim opasačem. Pojava koja je ulivala strahopoštovanje, nešto što njen Deni nikada neće imati. Pružila je ruku prema gotovo božanskom biću, čije lice je ostajalo u senci zamagljenih hotelskih svetala, kao prema spasonosnom isijanju, ali je izgubila svest. Mladić je iskoračio prema njoj i tada je postalo jasno da je sirova snaga i neuništivost tela bila nenadano izostala na licu. Potpuno zbunjen i očigledno nepripremljen, pogotovo kada je reč o vremenskim uslovima, mladić se osvrnuo oko sebe pre nego što je dotakao končić na rukavu nepomične žene. Nije bilo nigde nikog. 

 

 

 

 

            Imao sam davno jednog prijatelja koji je sebe zvao Milorad Rodik i više od pola svog života ručavao po restoranima. Živeo je sam u malom stanu u centru grada koji je nasledio od tetke. Radio je kao savetnik u državnoj službi i za to bio dobro plaćen. Nije imao velikih briga u životu osim jedne, koju je odlučio da u potpunosti iskoreni. Bio je to povremeni gubitak kratkoročnog pamćenja.

 

 

            Nakon doručka u hotelu odlučio sam da prošetam po okolini. Sledeće predavanje na kongresu biće tek u tri sata. Direktor ionako neće doći pre dva. Imaću dovoljno vremena.

            Na mapi ispred hotela video sam da postoje desetine kilometara uređenih staza. Sve su bile prilično slične, možda je samo na jednoj bio ucrtan nekakav most. Krenuo sam tamo. Volim mostove.

Posle otprilike sat hodanja; preko dva brežuljka i kroz dve udoline izašao sam iz male šume pravo na most.

Razočarao sam se.

 

 

 
                             
                                PROGLAŠENJE ZAVISNOSTI
                                             
                                                        II
 
 Pre je bila tišina. A iza nje se šunjala panika. Nebo je poput ćebeta po kom može da se crta prstima. Naši prsti se sada sreću na tim linijama. Naše misli paraju tišinu, smeh doprinosi. Namere plutaju po sobi, prozori su otvoreni u leto, odškrinuti u proleće i jesen, zimu da ne spominjemo. 
 
Devojčice i dečaci su porasli i crtaju noćima po zidovima ulica na periferiji oba grada. Protestuju protiv usamljenosti. Imamo paket pred nama koji treba poslati preko okeana, svojevrsnu poruku u boci. Trebaće nam brod. Umotavamo sigurnost u šuškavi papir i opraštamo se od nje. Pomirili smo se. Sigurnost može samo da pluta.
 
 

 

gošća autorka:Slavka Vlalukin

tekst u celosti prenesen sa portala bookvica 

 

Unutar svakog pripovednog toka, autorka prepliće prošlost i sadašnjost svojih junaka, i tako priču dece iz porodice Gold vezuje u univerzalni narativ koji pokušava da pronikne u suštinu života i otkrije koliko su naše odluke uslovljene našim željama, a koliki uticaj imaju slučajnost, sudbina i očekivanja koja nam stvaraju porodica, klasa, nacionalni i etnički identiteti.

Kloi Bendžamin, Besmrtnici  (Booka, 2018)

 

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  9 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana