Sve što je okruživalo Iliju Sokolovića podsećalo je na izlet, na ekskurziju. Mesec dana ranije prijavio se kao dobrovoljac, jer je i većina drugova iz razreda išla. Država se raspadala, nije bilo termina za matursku ekskurziju i ovaj bi pohod sa hercegovačkih vrleti na Dubrovnik mogao biti nadoknada za propušteno. Jedino nije bilo ženskinja koje su mahom na maturskoj htele dati, kada se dobrano napiju. Istina i rakije je bilo manje, ali je bilo. Pa ipak bilo je tih priča o video rekorderima, televizorima, mini linijama koji se mogu nositi kući. Bilo je i zlata i novaca, doduše rezervisanih za neke veće zveri, novaca od kojih se mogla otvoriti videoteka u Trebinju ili čak kafana u Neumu. Stari mu je od kada zna za sebe obećavao da će ga voditi u Neum, na more. Devetnaest punih a još nije video more.
Sve što je okruživalo Miliju Orlovića bilo je more. Istina nikada nije izašao kroz Gibraltar kapiju iz Sredozemnog dvorišta, ali znao je imali razlike između Sicilije i Sardinije, Monaka i Marseja, Soluna i Tesalonikija…
Gospodin Mulligan, član avio-kluba Krila neba, upravo je dovršio poslednje slovo na novoj ceduljici koja će od večeras stajati na ulaznim vratima njegovog stana. Živeo je sam. Zatvorio je i zaključao vrata, naslonio kišobran na dovratak i s obe ruke smestio ceduljicu na za to predviđeno mesto. Malo više se namučio nego prošli put. Uzeo je kišobran i krenuo u pozorište.
Ja sam marginalan lik.
Igrač iz razvojne lige, koji može da uspe samo usled tuđeg neuspeha. Samo ako mu se posreći tuđa nesreća. Prika koji dobija priliku tek kada se neko povredi ili se takmičenje završi i svi glavni igrači odu na odmor. Kada više nikome nije bitno. Na mom dresu piše LANJSKI.
Na samom početku prvog semestra, na jednom od uvodnih predavanja iz anatomije, Vanja je došao do iznenađujućeg otkrića. Radilo se o tome da je podbuli, sa ogromnim podvaljkom, docent, koji je odavno trebalo da se reši tog zvanja i pomeri se jednu stepenicu više u akademskoj hijerarhiji, uprkos tome što su svi, i stariji studenti i saradnici u nastavi i profesori, mislili da je užasno naporan i dosadan, počeo smrtno da ga vuče u san. Istog momenta kada bi ušao, čak i u prazan amfiteatar, Vanja je bivao s jedne strane mentalno smlaćen, sa druge opijen mirisom spavanja (konkretno to je bila mešavina mirisa mazuta koji je goreo u fakultetskoj kotlarnici, mirisa iznova i iznova prženog ulja iz menze koja se nalazila u zgradi i mirisa omekšivača za bebinu odeću koji je puštao uvek rašireni veš unuke jedne od pomoćnih radnica, koja je živela u rupi ispod kaskadne učionice još od ’81, čija je ćerka pobegla sa detetom od muža nasilnika). Kada bi se na opisanu olfaktornu omamu dodao audio-vizuelni docent i krenuo o kostima gornjih ekstremiteta, Vanja bi momentalno padao u san. Isprva ga je bilo sramota, povlačio bi se u redove koji su se bližili plafonu, uredno bi pred sebe otvarao anatomsku svesku i beležio makar naslov a onda bi preko istog pomoćnog udžbenika prekrstio ruke i glavu namestio tako da iz žablje perspektive odaje utisak kao da je svestan.
ZVUCI TIŠINE
II
Kroz hodnike zamka, oborene plafone i minijaturne prozore, tama, stara prijateljica, traži me, hoće da popričamo. Videla sam tvoj e-mail i odgovorila odmah. Pokupim te za pet minuta i idemo napolje ali imam conference call, tako da smo limitirani. Izašli smo na sunce. Menjam naočare, tvoje sunčane su ti još uvek okačene o kragnu. Silazimo ka jezeru gde su svi koji su došli autom parkirani. Uz brdo se muči biciklista koji ima ekstremno dugačku bradu i fluorescentne bisage. Poslednji put se obrijao kad je krenuo na ovaj cikloput, pre deset godina, kažem. Mogla bi brada da mu se upetlja u prednji točak, i da tako okonča, nastavljaš. Smejemo se do suza. Oko nas je tišina.
ZVUCI TIŠINE
III
Vozim se da imam know how iako nikad nisam bila u sličnoj situaciji. Imam čudno poverenje u tebe, to je verovatno intuicija. Opet mi nedostaje snimak, video tutorial, kako se ovo rešava. Mora da je neko nekad upao u sličnu podelu. Možda sazvežđa da konsultujem? Siguran put da skliznem u vradžbine. Moglo bi da bude opasno, sama u autu sa nepoznatim muškarcem, jedva da smo nešto pričali sinoć. Tek da smo samo plesali kako sam predlagala. Zaintrigirao si me pričom o sinopsisu mog romana, gde me čeka zamka, koji su mogući ishodi… Ako upadnem u nju tokom pisanja i ne izvučem se, to će biti naša mala tajna. Sva tri dana u zamku, od kad si me sustigao na jednom od hodnika, da mi skreneš pažnju na sebe, postali su naša mala tajna. Verujem ti iz meni neobjašnjivog razloga. Niko neće znati da se ovo među nama desilo. Ni sama ne verujem, zato ti pišem ova pisma.
ZVUCI TIŠINE
IV
Uzela sam bolovanje. Sve što sam radila je spavala i mislila o njemu. Kačila sam se za sećanje na život među jastucima na njegovom kauču. Svakodnevni život koji smo nekad imali, osećaj doma, koji mi se nikada nije desio ni pre ni posle na taj način. Pesme o tišini koje odlaze u fade. Gonjena jebenim genima o samoodržanju morala sam da budem sebična. Da ne kažem glupa, ispala sam neuka.
Strast i netrpeljivost, dođu i prođu. Nekada potraju duže. Mnogi glumci igraju u takvoj predstavi, samovoljno.
Da li da budem kao oni ili da budem sama?
Drugačiji ugao posmatranja bi učinio da progledam.