2022-04-12 23:00:58
Literatura| Satira| Umetnost

STRADIJAVIRUS

horheakimov RSS / 13.04.2022. u 00:00

Knjiga je konačno izašla...

1649803045865.jpg

Izbegavanje vakcine protiv stradijavirusa izaziva složene poremećaje u razvoju žlezda sa unutrašnjim lučenjem i hormonski disbalans. 

 

Kučence je švrljalo levo-desno kao da je sve u redu, bez pretpostavke o sopstvenoj sudbini. A sudbina psa spašenog tek nešto više od tri meseca ranije bila je nepredvidiva.

            Nešto što je isprva izgledalo kao obična senka krenulo je korak dva prema nama do podnožja zemljanog uzvišenja. Obratilo se psu na nekom jeziku koji nisam razumeo. Usled sledećeg približavanja od korak dva glasovi su postali jasniji ali meni i dalje nerazumljivi. Međutim senka je dobila oblik i sada je bilo jasno da je to devojka koja čeka ponoćni autobus za nigde. Zatvorio sam usta i počeo da dišem samo na nos što vrlo retko radim. Utišao sam sebe.

 

 

Trebalo mi je vazduha da bih viknuo da se gušim ali nisam, niko to ne bi čuo. Otvorio sam prozor i napravio jedan duboki udisaj. Bio je isprekidan bolom širenja grudnog koša. Sve stvari kada trule imaju tendenciju da se skupljaju. Napolju je padala kiša i smrdela je trulež sa ulice. Možda su mačke udavile pacova i ostavile ga pored đubreta ili su psi udavili mačku i ostavili je pored pacova. Ne znam više ni sam, zaudaralo je pa sam odmah zatvorio prozor. Natrag u sobu iz koje nisam izašao ceo dan.  Kretanje po zamišljenoj liniji, kuhinja - fiziološka potreba, soba - fiziološka potreba, kupatilo - fiziološka potreba. Fiziologija sporog umiranja ista je kao i fiziologija brzog življenja, moraš jesti, moraš spavati, moraš ići u WC. Ne moraš raditi. Tu počinje patofiziologija. Ne znam kako ne mogu da dišem kada već ništa ne radim. Da li je do zatvorenog prostora? Nije. Vazduh mi nedostaje i kada sam na vazduhu. Retko izlazim ovih nedelja. Deprimira me svakodnevnica, kako ona suncem osvetljena tako i ona neonska. Sve teže dišem vani. Dobijam napade i ne mogu da se odbranim.

 

 

Šta treba da bude neka bude, ja sam svinja od čoveka, a svinje jedu ljude... Šta treba da bude neka bude...  Čuo se uživo glas koji je pevušio odnekud iz prostorije koja je najviše ličila na dobro uređen obor, ili možda čak na dnevnu sobu sa uglom za svinje. Iz druge prostorije dopirao je i zvuk radio aparata. Čule su se i svinje. Smrdelo je na krv, izmet i leševe. Četiri debele svinje su, iza sklepane ograde, kidale leš koji je čovek iz traktora istovario pred njih.

 

 

Oblaci su se, nošeni jedva osetnim vetrom, gomilali iznad doline koja je ostajala u senci. Međutim, kada je čovek u sedištu oseća se i najblaži maestral. Drvored pred biciklistom razdvajao je poslednje dve njive na samom početku uspona na brdo. Između dva reda stabala nalazio se asfaltni put. Nekoliko kilometara unazad, na jednoj mrtvoj krivini, odvajao se od glavnog druma, a ovde, pred sam ulazak u šumu, prestajao je i nastavljao se u zemljani. Oštra kamena kosina probijala se iz guste šume listopadnih stabala. Nedostupni vrh te stene štrčao je u visinu, kao kakav đavolji rog, spreman da probode i samo nebo, ako mu se dovoljno približi.

 

 

VREMENA DIVLJAJU

 

Možda shvatim zašto

možda samo napravim retorički kompromis

jer dosta mi je nasilja

dosta mi je tiranije

jebeš strane

hoću do Zane

hoću do Tirane

 

Možda je sve ovo jedna velika konfuzija

iluzija, kontuzija

vremena divljaju

tirani su birani

hoću u velikom broju

da odemo u Kroju

na vrh kule da pobodemo zavesu

 

 

 

 

ZALAZAK SUNCA IZNAD BEŽANIJSKOG GROBLJA

 

Retko biran, dalek put

zaboravio sam kako zvuče talasi

kojima se prepuštaš

ne čekaj me

 

Drugačiji svet leži iza žice, zida, rešetki

provlači se do mene, uvlači se u oglav

kao maestral

ne čekaj me

 

Zaboravio sam svoj gnev, pomiren

odlazim bez vetra pod krilom, kasom

ne čekaj me

nestajem

 

Postoji mesto, koje prizivam

gde su dani duži, gde me tama neće naći

 

Sve u meni vuče me daleko odavde

sve što želim ni vreme ne može da ispuni

propadam kroz atmosferu

gubim se

 

Zbogom prijatelji

 

 

EGIPATSKA KNJIGA POLUMRTVIH

 

Sam pravim svoju istoriju, pakao u koji sam pao

Nil u koji sam stao sa betonskim cipelama tradicije

i olovnim ordenjem mrtvih i zaboravljenih

nazdravljam bolesnim i isceđenim

gorko i ljuto, nikad nećemo prevazići žuč

 

 

ako imamo samo čekić, svaki problem podseća na ekser 

jebana ikebana 

            Ostavimo Ego, svakako ometajući faktor, po strani na čas. Recimo da se kreativnost širi poput zaraze i da jedne na stvaranje noviteta nagone noviteti nekih drugih. Mentalni procesi koji iznedre apstraktni objekat sastavljen od ideja (pada mi na pamet već spomenuti Pink Floyd i njihovi čekići, deset hiljada čekića/mozgova od kojih svaki može da skuca deset hiljada eksera/ideja)  jedinstveni su za ljudsku životinju, životinju koja se od srodnih životinja razlikuje po proizvodnji i kondenzaciji ideja.

            Ono što joj/nam to omogućava je jezik.

 

 

poslednje putovanje

            Odlazim na cestu. Ne znam gde i na koliko dugo, verovatno koliko izdrži ovaj Koral 45. Prvi pas krajputaš koji mi se nasmeje i bude hteo da se vozi sa mnom, dobro je došao. Nakrcao sam auto, imam hrane i pića. Vreme je da napustim ovaj prostor. Plavo nebo gubi od crvenog sunca. Retrovizor hvata zalazak. Noć ulazi kroz spušten prozor. Dovoljno sam star da me više nije strah. Puštam sebe da se napijem zvezda. Stajem da kupim sladoled. Odlazim niz drum. Zagledam se u mrak i osetim kako mi se sladoled sliva niz ruku.

            Nisam nestao, ostaje mi jedino da se utopim.

 

 

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana