…ako ima Boga, u paklu gorećeš...
 
Ali Boga nema.
 
 
- Moramo prestati da se srećemo po uskim prolazima na Breginom brdu – rekao sam Nataliji, na koju sam slučajno naleteo u pasažu koji spaja Rožajsku i Puškinovu, između visokih zidova nalik na one u tipičnom kosovskom/albanskom selu, a ne elitnom delu glavnog grada.
- Ovo je jedini uski prolaz na ovom brdu koje nikako ne može biti Bregino, on ima samo dve vile, onu u kojoj obitava i onu u koju ti dolaziš – odgovorila mi je s osmehom.
 
 
 

tri pesme iz distokične zbirke

 

 

kopitari, pitanja i odgovori (zapravo bez odgovora)

            Moja kobila i moj magarac su lipsali da bi me doneli do ovde. Zato sam prestao da jedem sisare. Ruke su mi krvave bez razloga, ali da li bi trebalo da budu?

 

 
Rat protiv rata se odvija, i jedni i drugi će izgubiti. Gledam ih kako odlaze miljama daleko od mene da tamo nauče kako se umire. Ulice Vašingtona i Kapitol Hil su okupirani. Nebo je poprimilo nijansu pepela. Nestajem kroz vrata u Đavoljoj kuhinji. Demoni se komešaju. Neko mora da izgubi, život ili sve ostalo. Učim kako se umire.

Plaćam dolar i šezdeset tri centa za Koka-kolu i cigarete bez filtera. Izlazim bez pozdrava. Na Osmoj aveniji vlada mir dok ne počne pauza za ručak. Prosjak propoveda sa trotoara. Niko ga ne sluša. Pitam se, da li me je ikada zaveo neki pisac koga sam čitao. Sve je to sranje, nikoga nije briga. Toplo je i tužno. Leto se završava. Sve laži koje sam sebi govorio bile su moje želje. Pristajem da umrem sada ako ću se vratiti potpuno drugačiji.
 
 
 
 

poslednji trzaj Kosta Konkordije
 

Nekada sam voleo jutra, bez obzira na posao, to je bio znak da sam preživeo još jednu noć. Postavio bih sebi zdrav doručak na simsu prozora, pošto već nemam terasu, i gledao biljčice koje se uspravljaju na suncu. U poslednje tri godine budim se napet, sva je mekoća isparila iz mene, ukočen sam kao da imam giht.
 
 

tri pesme iz distokične zbirke

 

 

home, sweet home

            Ako želiš da potraješ, moraš se u potpunosti prepustiti. Lezi u svoju kolotečinu i pusti je da te plavi. Budi praktičan. Naduvaj dušek. Naravno da na početku davi, ali ako želiš da se otarasiš bola moraš da pretrpiš. Na svaki drugi način, pa, narušićeš svoje zdravlje. Imaš posao, sledi porodica. Nađi ženu, nađi majku svoje dece.

 

 

 

gošća autorka: Aleksandra Aksentijević 

 

Pisanje kratke priče u američkom kontekstu neretko podrazumeva posustajanje pod teretom žanra. Nasuprot realističnosti i jasnom i ekonomičnom izrazu s jedne, stoje fantastične i horor priče, koje obično podrazumevaju sopstvene pripovedne univerzume, ali i izazov ugađanja specifičnoj i zahtevnoj publici koja prati ove žanrove, s druge strane. Karmen Marija Mačado, mlada američka autorka čija je prva zbirka iz 2017. godine Njeno telo i druge žurke nedavno objavljena u izdanju Štrika, ne libi se da se pišući kratku priču osloni na bogatu tradiciju horora, fantastike i gotskog romana, istovremeno kreirajući drugačiji, eklektični stil pisanja, atipičan za žanrovsku prozu.

 

drugarice/bivše devojke

            Imao sam jednu drugaricu/bivšu devojku koja mi je govorila: ovo nije seks, ovo je ekstremna empatija. Mi se naravno nikada nismo stvarno upoznali zato još uvek mislim na nju, ko je ona. Više se ne srećemo, nikada joj nisam pisao, niti je nazvao. Valjda nije tako jednostavno.

 

 

Mi smo priredili ovaj cirkus za vas, gubavci, treslo se sa razglasa, radili smo naporno prethodnih godina u vašu korist, govnari, zar hoćete da nam rušite dvorac od peska, hoćete da nas uništite, sav naš trud, ma teraj te se bre u kurac, kurac, kurac… Eho bi se gubio posle tri repeticije. I kao sa onih sezonskih tura koje bi s proleća ili s jeseni prolazile kroz komšiluk i nudile čišćenje dvorišta, podruma i šupa, odvoženje nepotrebnih stvari, i sada se traka, posle kratke pauze, nastavljala sa MI SMO. Tek bi posle sedam osam ponavljanja monotoniju razbila neočekivana digresija, da, volim ovo, dobar ritam imamo, svi su dobrodošli, pa naravno, svi ste dobrodošli, sve vas volimo, lepo je, zabava, život, mladost, budućnost, skroz smo za to… I kao da je policijski čas iza ugla ili bliže, kada bi kombi sa ledeno-jezivom poslasticom naišao, svi bi u komšiluku ubrzano nestajali s ulice, gmizali u svoja dvorišta, podrume, šupe. Klinci bi istrčavali iz žbunja spuštenih gaća i gledali kako da ispare neprimetno preko glavne ulice.

 

 

horheakimov

horheakimov
Datum rоđenja:  19.07.1981 Pol:  Muški Član od:  14.03.2012 VIP izbora:  10 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana