Danas sam sa drugarima razgovarao o tome koliko je potrebno love mesecno da bi covek omogucio sebi luksuzan zivot ali bez nekih dodatnih perverzija (Pikasove slike i sl.)
O, kakvo divno vece.
O, kakvi divni ljudi.
Saznadoh neke tajne koje su me mucile kao pitanja (kako bi Bekim Fehmiju izgovorio prelepo ovo "pitanja" sa produzenim "iii") vec godinama. Vece je bilo mirno, a vino ... kao vino. Uradilo je svoje.
Ostade ta jedna noc, zabelezena negde u nekom intergalaktickom systemu (ovo "y" je namerno) i neka pesma ...
Ako nemate strpljenja da pogledate celu emisiju, najljubaznije bih vas zamolio da se suzdrzite komentarisanja.
Kako definisati osecaj kada vam je pun qurac svega ali morate to da progutate zbog onih koje volite?
Kada se okrenuo video je Ivanu kako izazovno sedi na sofi sa zapaljenom cigaretom i gleda kroz prozor sobe dok joj lice menja boju u ritmu velike svetlece reklame.
Noćas sam sanjao čudan san. Kao neki oktobarski sumrak i ja krećem iz bloka 70 busom 68 ka Karaburmi, ustvari do Zelenog Venca pa onda kao hvatam 16-icu. Krajnja destinacija stanica kod bioskopa Slavica. U snu jos nije izgradjen onaj deo gde su sada zgrade i kineske radnje, nego je još uvek ona pešcara koju treba preći kada se ide ka tramvajskim šinama. I onda vidim da sam zaboravio nešto na pola puta i treba da se vratim. Zalećem se i kao da lebdim iznad zemlje vraćam se nazad velikom brzinom u pravcu solitera u Jurija Gagarina 114. Tamo kao ima nekakva velika mreža (kod one telefonske