Pre nego što pročitate ovaj moj post, prvi u serijalu "Moj sukob s pameću", poslušate ovu melodiju i za trenutak se prepustite sećanjima i svim onim lepim stvarima. Novi zakon o nostalgiji je još u pripremi, pa ćemo večeras po starom zakonu uživati.
Dakle, da počnem:
Vanredno izdanje: "Alo presidente" popio šamar
Čavez je sve lepo spakovao: radni dan se sa osam smanjuje na šest časova, a usput se predsednički mandat sa šest povećava na sedam godina, uz mogućnost neograničenog reizbora. Međutim Venecuelanci su rekli ne.
Kako može neko ko je učestvovao u izbornoj krađi danas da bude predsednik skupštine? Kako može neko ko je učestvovao u protestima protiv te krađe '96. danas da pravi video igre i da se ne potresa zbog izbora nekog ko je učestvovao u krađi za predsednika parlamenta? Odgovore na ova i još mnoga druga pitanja možete naći u ovom, četvrtom i pretposlednjem nastavku serijala "Moj sukob s pameću". Zašto pretposlednjem? Zato što sledeće nedelje dolazi Jul, pa ću pre toga uspeti da napišem samo još jedan, peti i poslednji nastavak serijala.
Nismo još gotovi, mada je tako izgledalo. Ne samo što nismo još gotovi, nego smo u međuvremenu i poludeli. Dokaz? Blogovanje na B92 Blogu.
Kako je Vojislav Koštunica zeznuo Srbiju, pa svoju stranku, pa sebe
Vojislav Koštunica je 2000 došao na vlast, a da ni sam nije znao kako. Kombinacija demokrate i nacionaliste je bila trik koji je radio protiv Miloševića, to je bio Koštunicin unique selling point na izborima koji su se održavali svega godinu i po dana nakon NATO agresije. Mada je bilo ljudi koji su smatrali da će Miloševića pobediti i Nikola Šećeroski, ako iza njega stanu sve stranke, rasprostranjeno mišljenje tog leta 2000. bilo je da je Koštunica dobar kandidat, jer će Milošević teško od njega da napravi izdajnika. Bilo kako bilo, behu izbori, Koštunica pobedi, Milošević pokrade glasove, narod obori Miloševića i kao nusprodukt petog oktobra Koštunica postade predsednik SRJ.
Ne znam za vas, ali ja sam čovek vizionar, ja volim da planiram sve po nekoliko godina unapred. Svi već znate iz prethodnog posta šta se sve planiralo još dok je Milošević bio na vlasti i kako se sve to izjalovilo i ko je za sve to kriv. Ali ne treba posustajati, već na vreme planirati ko će preuzeti vlast za četiri godine kada budu sledeći izbori.
Kao što svi već očekuju, uskoro će biti formirana vlada pomirenja na levici. Mnogo je pisano o sukobu na levici, a nedovoljno o pomirenju na levici. Zato par redaka o tome, a potom i o alternativi, odnosno o desnici.
Napravio sam mali test, evo kako: odem na Google News i ukucam ime zemlje, a onda ubležim koji mi se link prvi pojavi i tako redom. Rezultati su više nego zanimljivi. Evo recimo, ukucao sam "Serbia" i pojavilo mi se "USA to meet Serbia in volleyball quarters". Dosadno. Onda sam ukucao "Georgia" i dobio "Russian forces slow to withdraw from Georgia". Zanimljivo. Lepo je videti da polako postajemo dosadna zemlja. Doduše kad se malo skroluje dobije se link "Serbia Faces 'Tough Kosovo Battle' at UN", ali uskoro će morati malo više da se skroluje, pa posle ni skrolovanje neće da pomogne.
Since Kosovo declared independence Belgrade has become a warzone. Radicals are burning and looting, and ordinary people are confused - five days ago they were concerned with Kosovo, today they are concerned with the possibility that drunken hooligans may smash their heads with rocks. Kosovo is far away, radicals are just around the corner, breaking windows and setting buildings on fire.
The Belgrade riots are a symptom of a failed political movement. Nationalism has nothing to offer, no strategy, no plan, no political vision. Unlike Gazimestan in 1989, where Milosevic faced a crowd much bigger, crowd consisted of people that were calm and determined, Kostunica today faced people without a clue. Unlike Milosevic who promised war and revenge, Kostunica has nothing to promise, nothing to offer. He can only complain.
Šta da kažem, ne znam da li sam pobedio ili sam izgubio. Kada sam napisao onaj post u januaru nisam ni slutio da će do ovoga doći. Pre toga nisam se na ovom blogu bavio srpskom politikom, ali sam nakon tog posta, malo po malo, počeo da otkrivam svoje pravo lice, na užas posetilaca ovog bloga.
Evo kako je teklo prestrojavanje birača od 2003, do danas. Prvo da pogledamo period kohabitacije:
2003: DS - 12%, DSS - 18%
2007: DS - 22%, DSS - 16%
Dakle kohabitacija je oduzela Koštunici dva procenta, a dodala Tadiću čitavih deset. No da pogledamo fazu dva - period koalicije:
2007: G17+DS - 29%, DSS - 16%
2008: G17+DS - 37%, DSS - 10% (prema Medijum Galupu)
Dakle za DSS pad od 6%, a za G17+DS porast od novih osam procenata. Drugim rečima, stvari su više nego očigledne - kohabitacija je dala rezultate (+12% relativno). Dala je i koalicija (+14% relativno). Da li je vreme da se pređe u fazu konfrontacije?