U svetu u kome vecina svakodnevno "prodaje veru za veceru" (najvise mi Srbi), gde se grupe i bendovi ponovo okupljaju posle milion godina da bi zaradili neku crkavicu (dobro, svako mora da jede i da skoluje decu), prodajuci sopstvena velika, ponekad i kapitalna umetnicka dela kao na buvljaku, moram da odreagujem na nadolazecu izlozbu jednog veoma talentovanog umetnika, bivseg gitaristu koji ovih dana otvara samostalnu izlozbu u jednom od "centara" kulture i umetnosti britanske drzave, pregradju Manchester-a, Oldham-u.
Naime, covek koji je na omotima svoje grupe parafrazirao Jackson Pollocka
Iako junska ostrvska izborna desavanja (koja nisu cak ni pobeda) ne mogu da se porede sa onim radosnim majskim desavanjima na vozdovackom krovu i subsekventnim duplim krunisanjem, ipak nam je tek kolektivna epifanija (i dvosatni neprekidni singalong sa 90,000 ljudi do promuklosti) u ovo vrelo, subotnje, londonsko vece pokazala da je najlepsa potvrda koliko je zaista tanka linija izmedju agonije i ekstaze ona kada vam se odbacena nada neocekivano, gotovo podlo, prisunja i ne ubije vas, nego vam dozvoli da docekate jos jedno jutro u iluziji da cete jednog dana moci organski da je podnesete...
Postoji puno grupacija u Srbiji, na politickom, kriminalnom, ekonomskom, nacionalnom, verskom, i kom god hocete planu, ciji su se interesi poklopili pre 6 godina, a sto je rezultiralo egzekucijom premijera Srbije Zorana Djindjica. Poznata je uloga Kostunice i njegovih poltrona, poznato je sta su pricali i radili Seselj i radikali, poznato je sta je radio zemunski klan, poznato je kako su se ponasali mediji. Nije poznato sta su radile "Sluzbe", ali se i to moze prepoznati iz ponasanja mnogih navedenih.
Mnogi su ga mrzeli, mnogima je bio trn u oku, i pre i posle petooktobarskih
... osim svog genija...
Rece jednom jedan irski pisac i pesnik, a usput promrmlja i jos ponesto...
Malo sam se umorio od dnevno-politickih objasnjavanja (ali ne skroz, bice jos) tako da je ovaj blog relativno logican. Takodje, lista muzickih junaka i junakinja o kojima treba ostaviti po neku crticu ni priblizno nije stiklirana u potpunosti, pa je i to razlog da se pojavi ovo novo pisanije na tu temu...
Grupa mladica koja se pojavljuje malo vise poznata sirim narodnim masama tamo negde '91/92 godine nije, na prvi pogled, ostavila neki veliki legat. Bili su preteca britpop pokretu, ali su se negde u toj Blur/Oasis guzvi malo bili izgubili, i srecom na njih su malo manje obracali paznju tako da su uspeli da urade ono sto su, pretpostavljam, hteli, a ne ono na sta su ih mediji primoravali.
Pa eto, posle nekoliko meseci opet pravim jedan mini blogic. Imao sam ideja za par tekstica, nekih cak i vezanih za nedavnu promenu posla (zbog koje sad nemam toliko blog-slobodnog vremena), ali ipak sam odlucio da samo stavim nastavak na prethodno muzicki-inspirisano pisanije...
Elem, ovaj album je izasao negde 2002. Puno su ga pustali na BBC Radio 1 radiju tog proleca i leta, NME ih je kratko hvalio kao "nove nade", spasioce britanske muzicke scene (a kome nisu pripisivali taj epitet?), i na kraju se sve zavrsilo odlaskom na koncert negde u jesen iste godine u jedan mali