Evo jedne svetske servisne informacije - i sa dubokom ličnom nadom moje malenkosti kao iskrenog globaliste da će takvih vesti biti sve više. U senci drugih događaja i iščekivanja u i oko Ujedinjenih nacija, bez ikakve pažnje - a šta bi ko drugo mogao i očekivati? - u našim politiko-centričnim i uz časne izuzetke anti-naučnim medijima prošla je i sledeća vest: 62. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je u četvrtak, 20. decembra 2007. godine, proglasila 2009. godinu Međunarodnom godinom astronomije. Rezoluciju je, iz očiglednih razloga, predložila Italija, a čitavu inicijativu su prethodno podržali Međunarodna astronomska unija (MAU, najvažnija stručna organizacija u oblasti astronomije i srodnih nauka) i UNESCO koji je još 2005. godine doneo deklaraciju o svetskoj godini astronomije.
Ne, ovaj tekst se ne odnosi na sinoćnju fudbalsku utakmicu - mada svaka čast španskom timu na tome! sjajan rezultat - i plasman u finale Evropskog prvenstva. Još manje se odnosi na "dosledan stav Španije u nepriznavanju lažnesamoproklamovaneblablatrućtruć države Kosovo" što bi rekli neki naši politikanti. Ova kratka beleška (koja zaslužuje detaljniju elaboraciju za koju će biti vremena i prilike) odnosi se na vest od prekjuče, 25. juna 2008, da je Kortes pred donošenjem istorijske odluke o davanju prava životinjskim vrstama evoluciono bliskim čoveku, što je prvi slučaj u istoriji da se u primeni univerzalnih etičkih načela otišlo dalje od tradicionalnog antropocentrizma. Za sad su skupštinski odbori podržali nacrt takvog zakona, a očekuje se da će vrlo uskoro biti usvojen i proglašen u oba doma španskog parlamenta. Evo početka te lepe vesti (nadam se da prevod nije neophodan, ako zatreba prevešću; naši su je mediji elegantno ignorisali):
MADRID (Reuters) - Spain's parliament voiced its support on Wednesday for the rights of great apes to life and freedom in what will apparently be the first time any national legislature has called for such rights for non-humans.
Bez obzira što, kako reče Jusuf-vezir, nezaboravni protagonista Andrićeve pripovetke Most na Žepi, "u [izbornom] ćutanju je sigurnost", osećam potrebu da vas baš sada gnjavim upravo sa nekim evropskim činjenicama i (hipotetičnim) evropskim načinom života. Evropa je, naravno, šesti satelit Jupitera, najveće planete u Sunčevom sistemu, i sam po sebi izvanredno zanimljiv svet. Otkrio ga je u januaru 1610. Galileo Galilej i skupa sa preostala tri velika Jupiterova satelita (Iom, Ganimedom i Kalistom) u čast svog pokrovitelja Kozima II nazvao "Medičejskim zvezdama" - ove čudesne svetove svako može videti već sa običnim dvogledom (a među astronomima amaterima se ispredaju legende o nekolicini nadljuski dobrih posmatrača, poput američkog astronoma Edvarda Emersona Barnarda koji su, bar po priči, videli bar neke od Galilejevih satelita i golim okom!). Uprkos njihovom velikom - u astronomskom kontekstu - sjaju, gotovo ništa nije bilo poznato o detaljima njihovih površina sve do proleta Vojadžera 1 i 2 krajem 1970-tih godina, kada su nam se pokazali u svoj svojoj raznovrsnosti: od paklenih sumpornih vulkana na Iou, do zagonetnih kanjona i ledenih visoravni Ganimeda, kralja među mesecima u našoj planetarnoj porodici. Međutim, beličasta i skoro potpuno bezlična površina Evrope ipak krije najveće misterije, a možda i jedinstveno kosmičko blago po kome je do sad samo naša planeta poznata - život.
Evo kviz-pitanja koje nećete čuti ni u "Milioneru" ni u "Zlatnoj žici": šta spaja Herberta Markuzea (ideološkog oca "nove levice") i Martina Hajdegera (čija se vernost nacizmu ispoljila čak i u neslavnom posthumno objavljenom intervjuu Špiglu)? Šta je zajedničko gospođi ex-ministarki Ljiljani Čolić, Bušovom savetniku Leonu Kasu, tragikomičnom TV-evanđelisti Petu Robertsonu, feminističkoj teoretičarki Sandri Harding, matematičaru i teroristi Teodoru Kazinskom (u narodu poznatijem kao Unabomber), kontroverznom srpskom režiseru gospodinu Nemanji ex-Emiru Kusturici, nerazumljivom francuskom filozofu Žaku Deridi, samoproklamovanom ekološkom mesiji Džeremiju Rifkinu, te vođi zapatističke gerile "potkomandantu" Markosu, da navedem samo neke od poznatijih primera? Odgovor: u boljim danima strah i skepticizam, u lošijim mržnja i histerično pozivanje na akciju protiv savremene nauke, a posebno i iznad svega protiv savremene tehnologije. Stanje psihološki opisivo kao tehnofobija, a ideološki i politički kao neoludizam.
Danas je otvorena obnovljena rodna kuća Milutina Milankovića u Dalju, kao deo zajedničkog projekta vlada Srbije i Hrvatske, a u krajnjem cilju izgradnje čitavog muzejskog spomen-kompleksa posvećenog ovog velikom naučniku. Kao što su, sa čak pomalo šarmantnim ublažavanjem, primetili i mediji koji su o ovom događaju izvestili, Milanković je nedovoljno poznat u “široj javnosti”. Tu relativno skoro imali smo prilike da vidimo i otužan spektakl kako voditeljka jedne tobože visokointelektualne političke emisije (formalno visokoobrazovana i visokokvalifikovana) priznaje svoje neznanje u ovom pogledu. Decenijama Milanković (kao sumnjivi “antinarodni element”) nije imao ni ulicu u Beogradu, što je tek nedavno adekvatno ispravljeno. Ne bi bilo preterivanje tvrditi da preko 3/4 Beograđana nema blagog pojma o tome ko je bio, uz Ivu Andrića, naš najzaslužniji sugrađanin.
U prethodnim nastavcima (koji se sad srećno odmaraju u arhivi bloga!) bilo je reči o dva klasična argumenta protiv postojanja vanzemaljske inteligencije. I Fermijev paradoks i Karterov argument odnose se na astrofizički i probabilistički aspekt problema (ne)postojanja vanzemaljskih civilizacija. Valja se, međutim, pozabaviti i biološkim aspektom, naročito s obzirom na činjenicu da postoji jedan vid sistematske razlike u viđenju problema vanzemaljskog života između astronoma i biologa, koja je tek odnedavno počela da se prevazilazi i smanjuje. Ključnu ulogu u tome igra treći veliki anti-SETI argument, koji se najčešće naziva argumentom iz biološke kontingencije. Veliki paleontolog Džordž Gejlord Simpson se uobičajeno smatra začetnikom argumenta iz biološke kontingencije, s obzirom da je 1964. godine u Science-u objavio jedan vrlo ugledan i citiran članak pod rečitim naslovom "O ne-obilju humanoida". Simpson je u naučnim krugovima poznat kao jedan od klasika "Moderne sinteze", tj. savremene teorije evolucije, čovek koji je udario temelj povezivanju evolucione biologije i paleontologije, i koji je bio svakako najveći ekspert 20. veka za evoluciju sisara u kenozoiku (tj. nakon velikog izumiranja na granici kreda-tercijar pre 65 miliona godina). Manje je poznato, ali Simpson sam priznaje u pomenutom članku, da je bio strastveni čitalac i pravi "fan" naučnofantastične književnosti. Upravo ga je to i motivisalo da razmišlja o teškom problemu položaja vanzemaljskog života u biološkom morfološkom prostoru.