2008-09-25 03:06:03

Turizam vs. nauka na balkanski način

Milan M. Ćirković RSS / 25.09.2008. u 04:06

ko je ovaj čovek?
ko je ovaj čovek?
Ovog leta sam izvršio jedan mali eksperiment. U jednom uglednom turističkom mestu (Dubrovnik) i jednom koje, kažu, ima velike aspiracije u tom smislu (Beograd), otišao sam u turističke biroe/organizacije i lažno se predstavio kao strani turista iz veoma dalekih krajeva. Najpre sam, naravno, tobože pohvalio lepotu i gostoljublje dotičnih krajeva i njihove usluge, sve držeči prekršene prste u džepu, a zatim sam prešao na stvar. Nevešto se trudeći da na "domaći" način izgovorim teška imena, pokušao da utvrdim kakve mi informacije ljubazni domaćini mogu ponuditi o najznačajnijem naučniku koji se vezuje za njihov grad. U Dubrovniku sam, naravno, pitao za Ruđera Boškovića, a u Beogradu, naravno, za Milutina Milankovića.

Rezultati su, predvidljivo, bili katastrofalni.

 

Nikada nisam bio veliki fan proze Stivena Kinga - čoveka koji je, ne samo po prezimenu, već iznad svega po produktivnosti, tiražima i broju izdanja svakako "kralj" pop-književnosti. I to ne zbog samog horor žanra (neki od meni najdražih pisaca, poput Gogolja i Lavkrafta, vrlo su uspešno plivali u tim vodama), već pre svega zbog nečega što bih nazvao "naivnom superambicijom" velikog dela proznog univerzuma koji je stvorio, koja me, iz razloga koje ne mogu sasvim da ekspliciram, ostavlja prilično ravnodušnim - i to baš u onim momentima zapleta kada je očigledna autorova namera da čitalac ne sme biti ravnodušan. To, naravno, ne znači da u tom moru nema bisera: više od proseka su me impresionirali The Tommyknockers, The Green Mile, omnibus Hearts in Atlantis i poneki - ali samo poneki! - delovi epskog The Stand-a (naravno, onog docnijeg, celokupnog izdanja, a ne originalno iskasapljene knjige). Takođe, Kingov roman Needful Things (1990) mada nije bogzna šta, ima par potpuno nezaboravnih komičnih momenata. Na prvi pogled, relativno malo pozitivnih utisaka čak i za tekst na blogu - ali sam pre koju nedelju otkrio nešto što me je navelo da značajno promenim mišljenje o Kingovom sveukupnom opusu: naime, pročitao sam njegove dve esejističke knjige (što bi rekli non-fiction). I one su, ukratko, sjajne!

 
2008-07-27 20:55:55

Savremenici budućnosti IV: Olaf Stejpldon

Milan M. Ćirković RSS / 27.07.2008. u 21:55

Slučaj mirnog građanina Stejpldona, O., prilično je čudan. Dok smo kod Fjodorova videli elemente kult-mentaliteta, te dok su i Vels i Šarden otvoreno izražavali svoje želje i nade za promenu sveta (mada su potonjeg u istupanjima onemogućavali pretpostavljeni), dotle je Stejpldon gotovo u potpunosti bio hombre invisible, nevidljivi čovek. I to stanje traje i danas. Tu nedavno je jedan od najistaknutijih naučnika današnjice, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i sjajan popularizator nauke Frenk Vilcek, u intervjuu izjavio da je na čelu liste najznačajnijih knjiga u njegovom životu Stejpldonov The Star Maker (ispred naslova ser Bertranda Rasela, Hermana Vejla i Ričarda Fajnmena!), što je izazvalo pravu poplavu čuđenja i preslišavanja među naučnim blogovima, gde većina prisutnih za Stejpldona nikad nije čula. Izuzetak od ovog opšteg zaborava su donekle fanovi naučnofantastične književnosti koji često čuju mantru da su pioniri ovog žanra Vels i Stejpldon (ponekad im se dodaje i Karel Čapek), ali i pored tog verbalnog odavanja pošte, činjenica je da njegovi romani nisu mnogo čitani. Drugi izuzetak jesu transhumanistički krugovi, koji u njemu vide, kao što ćemo videti sa punim pravom, jednog od najeksplicitnijih preteča ovog pokreta.

 

...i naučio da volim kvantnu bioenergiju.

Kad vam Englezi čestitaju na ekscentričnosti i uvrnutosti, onda to zbilja nešto znači. Meni se to desilo sinoć ovde u Oksfordu, gde boravim kao jedan od organizatora međunarodne konferencije o globalnim katastrofičkim rizicima (koju smo uspešno okončali 17-20. jula) i ko-urednik prvog "sintetičkog" zbornika tekstova na ove teme koji je pre koju nedelju izašao iz štampe. Naravno, povod je bio dr Dabić, poznati duhovni istraživač kvantne energije, nešto na čemu nam, kao što reče jedan kolega, pakosno zavide Terry Gilliam i ostatak Monti Pajton ekipe, jer nešto tako bizarno ne bi ni njima palo na pamet. Poput Pitera Selersa koji je istovremeno mogao da bude i kapetan Mandrak i predsednik Mafli i suludi nacista dr Strejndžlav, tako je i naš "heroj" istovremeno mogao da bude i pesnik Karadžić, i krvavi ratni zločinac Karadžić, i duhovni istraživač Dabić i ko-zna-šta-sve-još-ne, a što će istraga utvrditi. Naročito je fascinantan taj njegov "istraživački" aspekt.

 
2008-06-26 22:19:14

Bravo za Španiju!

Milan M. Ćirković RSS / 26.06.2008. u 23:19

Ne, ovaj tekst se ne odnosi na sinoćnju fudbalsku utakmicu - mada svaka čast španskom timu na tome! sjajan rezultat - i plasman u finale Evropskog prvenstva. Još manje se odnosi na "dosledan stav Španije u nepriznavanju lažnesamoproklamovaneblablatrućtruć države Kosovo" što bi rekli neki naši politikanti. Ova kratka beleška (koja zaslužuje detaljniju elaboraciju za koju će biti vremena i prilike) odnosi se na vest od prekjuče, 25. juna 2008, da je Kortes pred donošenjem istorijske odluke o davanju prava životinjskim vrstama evoluciono bliskim čoveku, što je prvi slučaj u istoriji da se u primeni univerzalnih etičkih načela otišlo dalje od tradicionalnog antropocentrizma. Za sad su skupštinski odbori podržali nacrt takvog zakona, a očekuje se da će vrlo uskoro biti usvojen i proglašen u oba doma španskog parlamenta. Evo početka te lepe vesti (nadam se da prevod nije neophodan, ako zatreba prevešću; naši su je mediji elegantno ignorisali):

 

MADRID (Reuters) - Spain's parliament voiced its support on Wednesday for the rights of great apes to life and freedom in what will apparently be the first time any national legislature has called for such rights for non-humans.

 

Kadgod se povede - a nedovoljno se često vodi u našim krajevima - diskusija o odnosu nauke i religije, posebno u kontekstu tobožnjeg sukoba oko teorije biološke evolucije, padnu mi na pamet dve stvari, namenjene ostrašćenim zagovornicima konfliktnosti na obe strane. Onima "na strani nauke" uvek preporučujem izjavu jednog od najumnijih ljudi svih vremena, Džona fon Nojmana, koji je u sličnoj debatnoj situaciji izjavio (otprilike): "Pa ja svakog dana zahvaljujem Bogu što mi je omogućio da se bavim naukom." One na suprotnoj strani valja podsetiti na čitav život, delo i viziju protagoniste ovog teksta, Tejara de Šardena, mudrog čoveka koji ne samo što je smatrao da je evolucija spojiva sa hrišćanskom religioznošću, što je demonstrirao svojim briljantnim karijerama paleoantropologa na jednoj, i jezuitskog sveštenika na drugoj strani, već je učio da je evolucija zapravo jedino oruđe koje vodi do ostvarenja Božjeg plana i eshatološkog kraja vremena. Ali ne samo to - radi se o mnogostranoj osobi koja je iznad svega bila veliki avanturista, neka vrsta Indijane Džonsa u jezuitskoj mantiji: briljantan student, putopisac, odlikovani vojnik na frontu, misionar, arheolog, antropolog (koji je možda čak u mladosti bio i saučesnik u kriminalu; vidi post scriptum), diplomata, humanitarni radnik, korespondent, pesnik, ali pre svega mudar čovek i mislilac, koji je standardno čitao po knjigu dnevno i intenzivno razmišljao o svim aspektima sveta i života. Danas, više od pola veka nakon njegove smrti, možemo da utvrdimo da se radi o jednom od prvih istinskih mislilaca o budućnosti. Sa njime je prvi put ideja planetarne svesti, kao i barem polu-naučne transcedencije ušla u glavni tok savremene istorije ideja.

 
2008-06-13 01:03:30

Igrajmo se, ljudi!

Milan M. Ćirković RSS / 13.06.2008. u 02:03

U ovo doba raznih lista, uglavnom jako depresivnih, od poslaničkih do crnih, evo nečega znatno veselijeg u pauzi između dva "ozbiljnija" (a navodnici nisu tu sasvim slučajno!) teksta - obećao sam prilično davno nekim cyber-prijateljima da ću nabrojati omiljene računarske igrice, pa evo da ispunim i to obećanje, a pošto sam duboko ubeđen da se radi o novom i često itekako vrednom umetničkom žanru. Dakle, 10 ličnih favorita sledi, uz kratke i vrlo subjektivne primedbe, a neka ovo bude i poziv svim komentatorima da daju svoje omiljene naslove. Koliko je moguće, trudiću se da izbegnem spoiler-e. Pošto su igrice često predmet žestokih strasti braće gejmera, unapred napominjem da je ovo sasvim lični izbor i svako obrazloženje valja shvatiti kao sasvim subjektivno. Neki odlični naslovi su ispali jednostavno zato što bez obzira na to što sam ih igrao jako mnogo, ipak ne poseduju onu vrstu izuzetne individualnosti i kreativne snage po kojoj ih smesta prepoznajem ili se prisećam trenutaka provedenih uz njih (to se odnosi, npr. na većinu kvalitetnih klasičnih strategija, tipa Master of Orion, Age of the Empires, Galactic Civs i sl.). Nagrada žirija van konkurencije: sa stanovišta društveno-političkog života u Srbiji ipak su nenadmašni Wolfenstein i Return to Castle Wolfenstein iz vrlo prostog razloga - u tim igrama se sa članovima (nacional)socijalističke partije, te njihovim vučjacima, mutantima i robotima, pregovara na adekvatan način.

 

Herbert Džordž Vels rodio se 1866, deset godina nakon Nikole Tesle, a umro je tri godine docnije (1946). Ova dva čoveka nisu bila samo gotovo potpuni savremenici, već su delili i nešto daleko više od toga: sklonost ka racionalnoj spekulaciji i nešto što bi se moglo nazvati kosmičkom vizijom budućnosti čovečanstva. Zajedno sa njima, u istom periodu, kao možda nikada pre ni kasnije, delovali su drugi veliki vizionari, poput Nikolaja Fjodorova, Džona B. S. Holdejna, Džulijana Hakslija, Konstantina Ciolkovskog, Olafa Stejpldona i drugih. Velsov primer je naročito instruktivan jer pokazuje da, nasuprot naivnim očekivanjima, vizionar ne mora nužno imati optimističnu viziju. Ono što je ključno jeste okrenutost ka budućnosti, ispitivanje svih dugoročnih posledica ljudskih akcija, odsustvo straha pred velikim prostranstvima kosmosa i budućeg vremena. Legendarni početak Rata svetova (setimo se zastrašujuće upečatljive naracije Ričarda Bartona u mjuzikl verziji Džefa Vejna sa kraja 1970-tih!) predstavlja svojevrsni manifest te šire, kosmičke perspektive:

Niko ne bi poverovao, u poslednjim godinama 19. veka, da sve ljudske delatnosti pažljivo posmatraju i analiziraju inteligencije veće od ljudskih, a ipak podjednako smrtne; niko ne bi poverovao da su ljudi, dok se kreću unaokolo svojim poslovima, proučavani isto tako pažljivo kao što čovek mikroskopom proučava prolazna bića koja se se kreću i množe u kapi vode.

 

U ovom i narednim tekstovima iz nečega što će možda, ako vreme i okolnosti dozvole, postati serija od desetak tekstova, želeo bih da se osvrnem na neke velike mislioce koji su neopravdano zapostavljeni i nepoznati (često i u svetu, a na našim prostorima naročito), a koje povezuje zajednička tematska nit - okrenutost budućnosti i promišljanje velikih pitanja futurološkog, pa i eshatološkog karaktera. (Naravno, naslov sam "pozajmio" od dr Zorana Živkovića i njegove sjajne knjige o SF autorima iz 1980-tih; kao što Borhes reče, broj metafora je konačan, tako da i kad kradete u književnosti, nek to bude od majstora!) To je donekle povezano sa mojim interesovanjem za transhumanizam, koji nasuprot mnogim kritikama uopšte nije pokret "od juče" i ima itekako ozbiljan intelektualni pedigre. Ovaj prvi tekst ima i dodatnu svrhu razbijanja predrasuda, posebno aktuelnih u novije vreme na različitim delovima domaćeg društvenog spektra; pre svega da pokaže da Rusiju ne predstavljaju samo, pa ni primarno, (Ras)Putin, Gasprom, horor boljševizma, gulazi, crne stotine, "tradicija sekire", ČeKa/NKVD/KGB/FSB, Pavel Morozov, mafija, masovna prostitucija i još masovniji alkoholizam. Dakle, ima mnogo veličanstvenih stvari u ruskoj kulturi koje su nedovoljno poznate, a jedna od svakako najznačajnijih jeste misao i delo Nikolaja Fjorodoviča Fjodorova, vizionara i začetnika ruskih kosmista. Lično, čini mi se da pored njegovog savremenika Ničea, čiji je gotovo potpuni antipod predstavljao, originalnijeg filozofa u poslednja dva veka nije moguće ni sa svećom naći. Nije uzalud Lav Tolstoj za njega napisao "ponosan sam što živim u isto vreme kad i takav čovek."

 

Tišina je nekakva, kažu, pa zato hajde malo o ozbiljnijim stvarima, recimo o književnosti. Pre tačno 20 godina, 1988. objavljeno je poslednje prozno delo mog najdražeg domaćeg pisca, Borislava Pekića, zbirka pripovedaka - mada bi se u skladu sa fleksibilnijim postmodernim definicijama mogla smatrati i romanom, prema vrlo specifičnom tematskom jedinstvu - Novi Jerusalim. (Iste godine pojavila se i dvotomna Atlantida, ali je po Pekićevim dnevničkim zapisima, ona uglavnom nastala ranije.) Pekić ga je napisao još uvek u Londonu, ali spremajući se da se u Srbiju i vrati, i ne sluteći da će, četrdesetak godina kasnije, ponovo dobiti (u Takovskoj, ispred TV Bastilje) batine od srpske "narodne" milicije, niti kakvo mu se još mračnije i ogavnije poniženje sprema na zloglasnim dopunskim izborima u Rakovici. Nepravda prema Pekiću se nastavlja, između ostalog, i po kratkoći i relativnoj neinformativnosti odrednice posvećene njemu na srpskoj wikipediji. Sa druge strane, ko nije već bio, nek ide pod hitno na sjajan sajt http://borislavpekic.blogspot.com/ i nek ga stavi u favorite, bookmark-ove i slične podsetnike na ono što jeste vrednost i bogatstvo cyber-svemira.

 

Milan M. Ćirković

Milan M. Ćirković
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  22.10.2006 VIP izbora:  219 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana