Gospođa Emilija, supruga marvenog lekara Bačke županije, dvadesetiprvog dana meseca augusta leta gospodnjeg 1889-tog, posmatrala je svoje dve ćerkice kako bacaju kamenčiće u bistro Palićko jezero. Tek je počeo četvrti dan njihovog porodičnog odmora u ovom banjskom mestu, a juče su iz župskog dvora poslali brzi dvopreg, kako bi se njen suprug gospodin Stefan hitno javio velikom županu u Novi Sad. Kočijaš je umeo reći samo toliko da su svinje, u nekoliko bačkih sela, naglo počele da crkavaju i da se u Magistratu plaše da nije u pitanju svinjska kuga.
Ima tako nekih pesama koje vam se zavuku u memoriju, uđu pod kožu i u dušu, a da pritom ne znate ni zašto, ni kada, ni kako, ni ko je autor, ni ko ih peva i izvodi. Jedna od takvih je, mene što se tiče: O, Marijana, slatka mala Marijana.... Niti znam kada sam je prvi put čuo, a pogotovo zapevao, jedino znam da kad god je i danas čujem uzburka mi stare taloge emocija iz rane mladosti ili još ranije iz detinjstva.
Umesto da, kao i svake godine u letnjem periodu, politički analitičari, kolumnisti, uvodničari, komentatori, glavni urednici i svi poslenici pisane reči, koji iole drže do sebe, odu na zasluženi godišnji odmor, a da Javni servis evropske Srbije, kao i svi TV kanali sa nacionalnim frekvencijama, repriziraju reprize, te da pomoćnici zamenika glavnih urednika i ono malo dežurnih novinara, čekajući da se pojavi Nesi, prekopavaju Srbiju tražeći zlatne poluge Kraljevine Jugoslavije i grob đenerala Draže, leto Gospodnje 2014. nama, njihovim vernim gledaocima i čitaocima, nudi jednu novu strast i neponovljivo zadovoljstvo: Lov na stranačke doktore nauka. Ovih dana doktori nauka su sa naslovnih strana potisnuli gologuze starlete, svetsko prvenstvo u fudbalu i svadbu Novaka Đokovića, a doktorske disertacije su trenutno čitanija lektira od žitija turbofolk zvezda i najpopularnijih TV voditeljki, dok dela klasika srpske književnosti nije vredno ni pominjati.
Napustio je svoju porodicu, svoje čitaoce i ovaj svet veliki češki, francuski i evropski pisac. Iza njega su ostala njegova dela koja će trajati.
Na ovom blogu pre 15 godina vodili smo raspravu o njemu i njegovom delu, a u povodu Izveštaja br. 624.
Gost: amika - Milivoj Anđelković, književnik
Кафић “Вол стрит”, сав у црвеном плишу и бордо кожи, ушушкан у меку атмосферу и снабдевен свим врстама оштрих пића, био је омиљено место бизнисменима различитих профила. Они мали, чија је фирма била ташна-машна-мобилни знали су да је бити у “Вол стриту” ствар престижа – имиџ, бре, ортак, то ти је пола бизниса! Они моћнији, које су пратиле дугоноге секретарице изабране међу запосленима, ту су заказивали састанке, уговарали проценте, рабате и проналазили извршиоце за ситније послове којима нису желели да “прљају” своје пословање. “Видимо се у “Вол стриту”! – била је реченица коју су сви радо изговарали јер је тако пословно и светски звучала.
Nikola, moj drug iz detinjstva, jednom mi je ispričao, a bilo je to davno, kako je njegov deda, kome se ne sećam imena, jednog nedeljnog popodneva video vile kako igraju na loncu....Lonac je bio na šporetu, onom na drva...plavi lonac, ako se dobro sećam, sa poklopcem druge boje – bordo, ako me sećanje dobro služi... Deda je sedeo u kuhinji na hoklici, glave naslonjene na grubi drveni astal nasuprot šporetu smedervcu ... dremao je.... a kada je podigao pogled... vile su igrale na loncu....Koliko je tačno bilo vila i kako su izgledale, moj drug iz detinjstva Nikola nije mi rekao, a čini se ni njegov deda njemu.
...čovekov mozak je izvor specifične energije koju emituje u obliku moždanih talasa. Moždani talasi niske frekvencije već su poznati i u medicini se njihovim dekodiranjem na EEG-u dijagnosticiraju bolesti mozga. Sa dosta osnove se može pretpostaviti da mozak emituje energiju i u drugim, nama nepoznatim, oblicima...