Aktivisti "Cultural Exchange", koji stoje iza projekta "Bike Kitchen" u NS bili su prvo predmet napada pojedinih "novinara" koji su ih opljuvali i lažno optuživali, potom vandala koji su im razbili izlog, a na kraju i naše policije. Novosadski Radio 021 preneo je saopštenje „Cultural Exchange" u celosti:
Oni su najveća pretnja u Novom Sadu?
Neću da lamentiram nad prošlim vremenima, kada su Novosađani, i Vojvođani uopšte, poistovećivani sa maskotom Lalom, koji sluša tamburaše i jede sataraš, rinflajš, bećar paprikaš, šnenokle, i crnim vinom farba brkove, dok su preko Save jeli gotovac, cicvaru, kajmak, jagnjeće sarmice, prebranac, i pili žutu osu.
A onda smo mi Vojvođani, naročito mi u Novom Sadu, u oktobru 1988. godine, pre bezmalo 25 godina, naglo shvatili koliko su zapravo po nas zdrave bakterije Streptococcus thermophilus i Lactobacilus bulgaricus, i počeli da pijemo jogurt. U revolucionarnim razmerama.
Da li ste svi čuli za Kerolinu Sirotanović?
Ne, nije pevačica iz nekog hotela na Ibarskoj, to je keruša koju sam tako nazvala jer niko neće da je usvoji već sedam meseci. Velika, i još raste, oči kao dugmići, a šake kao lopate, koje bi dala jednu po jednu, samo da nikada, nikada, ne mora da ulazi unutra.
Do nas je stigla preko kutije, u koju je bila ostavljena sa još šest svojih braća i sestara, zimus, na ulicu, kako i dolikuje da se ostave psi koji, prema mišljenju njihovih „gospara", nisu zaslužili da žive.
"I always like walking in the rain, so no one can see me crying."
- Charles Chaplin
A može i ovako:
"Do not be angry with the rain; it simply does not know how to fall upwards."
- Vladimir Nabokov
Meni pomaže kad pomislim na London, na hladnu kašiku u kafi koju lizneš pre nego što stočiš topli napitak i kreneš u mirisno jutro, kad pomislim koliko je zemlja voli, na šetnje po šumi koje nas uskoro čekaju, na singing in the rain, na to kako će šumski kolač nabujati kada kvasac prestane da pada.
"Ti imaš oči pune zvezda, tople mesečine i nebeskih čestica koje ne razumem. Nebeska fizika mi nikada nije bila jača strana, ne znam šta su kvazari i pulsari, ne znam ni šta je crna rupa, ali znam da u nju upadam, a postalo mi je konačno jasno i šta znači širenje svemira. To što ti imaš u očima širi se i širi, celog me obuzima i bude mi loše, hoću kući i povraća mi se, ali ostajem i živim za momenat da te upoznam. Hoću sa tobom da podelim veliki prasak. Bićeš moj svemir.„
Kada je dobila prvu poruku od nepoznatog astrofizičara, ostavljenu u pravu, papirnu kovertu sa njenim imenom ispisanim rukom u sanduče koje se poslednjih godina punilo samo računima, reklamama i flajerima političkih stranaka na četiri godine, Lara je glasno pred liftom sama sebi rekla: „Ma, neko te zajebava"
Valjda sam sve spakovala. Nemojte me mrzeti, ne idem na more... And we're rolling, rolling, rolling on the river. Listen to the story...
Muškarci sa sitnom đecom već otišli, a nas dve radile, pa im se pridružujemo ujutru. Plan je da se na plaži toliko raširimo da ne može niko drugi da pristane. Znam da zvučim kao kada neki rimski vojskovođa, pripremajući taktiku napada na Asterixovo selo kaže:"Plan je sledeći: ulazimo u selo, osvajamo ga, izlazimo iz sela", ali i moja veština ratovanja za sopstvenu plažu jednostavna je i efikasna.
O svemu treba razmišljati.
Kao minut pred kišu bio je njen život iscrtan jasnim, svežim linijama, čudno obojen, pomalo strašan, ali privlačan. Godišnja doba su se kod nje smenjivala onako kako je njoj odgovaralo, a problemi su se povlačili kao more pred udar cunamija. Još se nikada do sada nije vratilo, a baba njena, vikarka, uvek joj je govorila: „Radi sine šta hoćeš, ako nećeš nikome nauditi i pamti da će ti sve vratiti trostruko". Ako bude po babi, i cunamiju, kada je bude udarilo, neće valjati.
Njeni balkoni mirisali su gradovima u kojima je živela: na reku i lipe u Srbiji, teško, slatko i sveže, na gotičko-renesansno-barokno-otomansko-art nuvo mešavinu Budimpešte, na slatkasti miris Londona u proleće...Na greh su mirisale sve, ali se Ana radovala životu do te mere, da nikako nije mogla da prihvati ideju da će završiti na nekom mestu koje nije terasa.
Mislila je: ako Boga ima, on će znati da je u principu bila dobra i teško je mogla da poveruje da će najebati zato što nije krštena ili ne ide u crkvu.
Moja generacija prolazi krizu. Žene te imaju te nemaju, stalno im nešto vrućina, lade se, grudnjaci sve tvrđi, dekoltei sve veći, a muškarci kupuju motore i gitare. Cvrče žice i pojačala pod neukim prstićima, a posle „probe" sednu na motore i pravac bulevar, da ih svi vide.
Neki se odvaže da idu i dalje, autoputem do Beograda ili vikendice na Fruškoj Gori, a neki bogami i tripuju Route 66 i Jennu Jameson koja čvrsto stiska butine da ne padne u onu prašinu ili kaktus, mada bi joj neki kaktoid iz Arizone verovatno priuštio izliv endorfina na mozak u odnosu na ono što mogu da joj pruže ovi prekaljeni motoraši. A tek je 30 godina prošlo od srednje škole.
Ovo sam od moje olujrođene dobila, za Dan žena.
„Majko, mama, mamice
Slađa si mi od salamice!
Što volim kad se smešiš
Znaj da nikad ne grešiš!
Kada kažem nešto grešno
Tebi je to jako smešno!
Znam da i ti mene voliš,
Čim si htela da me rodiš.
Jao mama, što te volim!
Da me zagrliš ne treba da te molim!"
Učenici osnovne škole skinuli mlađeg dečaka do gole kože i maltretirali ga.
"U Osnovnoj školi "9. oktobar" u Prokuplju grupa starijih učenika maltretirala je dečaka, učenika drugog razreda, tako što su ga silom svukli, pa golog zaključali u poljski toalet, izjavio je danas njegov otac.
Otac dečaka Srđan Krstić rekao je agenciji Beta da su nasilnici njegovog sina skinuli do gole kože, zatim mu umazali odeću blatom i vukli po tom toaletu, a spasila ga je učiteljica, koja je primetila da nije prisutan na času.
To se dogodilo u popodnevnoj smeni u školi, na odmoru između trećeg i četvrtog časa.
Krstić je kazao da je učiteljica roditelje pozvala iz zbornice, gde je dovela dečaka i da mu je odmah ukazana lekarska pomoć.