Pre jedno dva vikenda stajala sam pred toaletom «Radio kafea» u Novom Sadu. A toalet je u hodniku, blizu izlaznih vrata, od kojih seče krsta kada je hladno, i mali je, kao i ono predsoblje, u koje, pored lavaboa, staju još taman dve ruke i vlasnica im. Zato ladies stoje ispred, u narečenom hodniku. Nas četiri smo čekale ispred. U trenutku dok se od duvanskog dima hladila glava, pored nas je nehajno prošetala plavuša, ušla u ono predsoblje i zatvorila vrata. Samo smo se pogledale. Gurnula sam vrata i
Izvini što ti se nisam javljala. Stvarno sam vrlo zauzeta u poslednje vreme, pre podne posao, po podne dete, radovi, studije, kuća, štroka. Nije mi baš ova odluka vraćanja u tišinu vredna hvale, naročito u vreme kada je hvalu tako teško pokloniti, a ja sam pritom htela u disco kuglu svoga beznađa da uperim i neke izborne reminiscencije, ali možda i nije tako loše što ne smem. Ne znam ni šta bih rekla novo, a iz ovoga što pišem - lupam, bolje da kažem,
Imamo problem. Lično, mislim da je veći od svih naših dnevno-političkih muka, izbora, cenzusa, kandidata, Kosova. I taj problem nije samo naš, deli ga Planeta, ali ga ta činjenica ne čini manje strašnim. I to što se, srećom, ništa nije desilo, ne znači da neće, niti da se takve stvari ne dešavaju. Naprotiv, dešavaju se sve češće i češće. Možda ne u našem komšiluku, možda još uvek možemo da se pridržimo za onu «to se uvek
Noćas oko ponoći poginuli su bivši učesnici Velikog brata; Stevan Zečević Zeka, Zorica Lazić i Elmir Kuduzović. Poginuli su u teškoj saobraćajnoj nesreći na putu Obrenovac-Šabac.
Nervirali su me povremeno, kada gledam, ne baš često često. Sada me grize savest i neopisivo mi je žao. Mladi ljudi od dvadeset i kusur godina...Upoznaš u tim emisijama pojedine bolje nego kolege za deset godina. Stvarno mi je žao.
Sećam se kako je to nekada izgledalo. U novogodišnjoj noći okupe se porodica i prijatelji i, uz male iznimke, veče provedu uz rusku salatu, prasence i TV program. Nije bilo puno izbora, dva do tri televizijska kanala, na kojima se vrte zabavne emisije sa Draganom Nikolićem i Milenom Dravić, kombinacija šlagera i skečeva. Mama liže likerčić od jaja i zapinje jezikom, njena prijateljica, teta Irena,
Oduvek me oduševljavalo kada u američkim filmovima, čija se radnja dešava u vreme božićnih praznika, vidim one gužve na okićenim ulicama, osvetljenu svaku grančicu na drvoredu u ulici. Pred kućom parkirane velike saonice upregnute u par irvasa. Svetlećih. Deda mrazovi na sve strane, ljudi ruku punih poklona, krljaju se u prodavnicama, nasmejani, Jingle bells, jingle bells, Jingle all the way, pahulje
Seća li se neko onog decembra kada u analizama godine na izdisaju i predviđanjima dolazeće, analitičari nisu govorili da je pred Srbijom teška politička godina? Koji to beše decembar? Ja se, iskreno, nešto baš i ne sećam...Uvek je preratno, posleratno, predizborno, izborno, posleizborno. Ali se slavi i od Nove očekuju čuda. Evo, mi ćemo u Novom Sadu imati 31 decembra eksplozivan doček: poznati muzičari, Čola mega car - ljube ga majke, Kal, Boban Marković...Sva
Ne sećam se tačno, ali mislim da sam završila prvu godinu fakulteta kada je ćele odlučio da mi pomogne da pronađem posao i zaradim za more. Neuskusna na tom polju, oslonila sam se na dete iz '43. Došao jedan dan sa posla i sa iskravim očima kaže:
- Sineee! Našao sam ti posao za more!!
Tako je srećan bio da ja nisam znala može li uošte biti drugog odgovora, osim:
- Urraaaaa, tata! Šta?
- Ma, videćeš, nije ništa teško, a fino ćeš zaraditi. Idi samo sutra na Novosadski sajam, javi se na glavni ulaz i kaži da treba da radiš za Gorana
„Kokainske hronike predstavljaju dozu čistog, nerazblaženog, urbanog, sirovog i neumoljivog noira"
Harlan Coben, književnik
Ne razumem se dovoljno u kokain. Postoje stvari koje nisam, niti ću probati. Nisam dovoljno zaludna, a osim toga, i ne treba mi. Što reče jedan moj prijatelj:"Ti ne možeš ni mirno na mestu da stojiš, samo ti još fali neki stimulans, pa da te
Pitala me ovo jedna baka iz kraja kada je načula nešto kako su se razgovorali "ovi naši" iz pravoslavne crkve sa katolicima, i kako se tu spominjalo da bi valjalo da bude jedan poglavar i da se već priča kako će to biti papa, jer kako bi papa dozvolio da neko drugi njemu bude poglavar. Meni se uvek dešavaju ovakve priče. Prate me jer znaju da ću da se primim i da se razgovoravam i još posle blog da pišem. Mislite babe ne čitaju blog?
Nije baba videla kako se patrijarh konstantinopoljski Vartolomej prvi i Papa Benedikt XVI fino drže za ruke, jer da jeste, ič