Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar

O'Keefe Lane is located near the intersection of Yonge Street and Dundas Street in downtown Toronto.  The laneway itself was notorious for the buying, selling and use of narcotics.  Street level drug activity was commonplace in the lane.  Dealers and users lurked in doorways.  Often times they were dressed in a shabby way.  Literally hundreds of arrests for drug offences have been made in the area by the Toronto Police Service over the years. (R.v.P., Ontario Superior Court of Justice, Trafford, J. 2001, http://www.torontocriminallawyer.ca/rvp.htm)

Nekoliko godina posle mature (dve, deset ili četrdeset, svejedno) gledate fotografiju razreda u koji ste išli. Na fotografiji ćete gotovo obavezno primetiti jedno lice kojeg nikako ne možete da se setite. Znate da je to lice išlo s vama u razred, ali ne sećate se ni imena, ni osobe, ničega. Imena drugih školskih drugarica i drugova dolaze vam u sećanje lagano, prirodno, ali čije je to lice?

Kao što u grupama postoje ljudi koji su toliko neupadljivi da ih svi zaborave i niko ih se ne seća, tako i gradovi imaju svoje mračne kutke pored kojih ljudi prolaze a da u njih ne zavire, koji stoje nepomerljivo i čekaju da ih neko primeti, a to se nikako ne dešava. Međutim, kao što nas uči Walter Benjamin (Passagen-Werk), iz pasaža, prolaza, slepih ulica ponekad se može naučiti više o modernizmu, nama i modernizmu u nama nego od krupnih arhitektonskih projekata, blještavila urbanog spektakla.

 

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Life after Bush and Gorbachev/The wall is down but something’s lost… (Iggy Pop: Louie Louie)

U jednom od svojih prethodnih tekstova, Sector 7, pisao sam o mentalnom konstruisanju postojećeg grada koji još nismo videli, dakle o stvaranju imaginarnog grada pre nego što stvarni imamo u sopstvenom iskustvu. Ovaj tekst bavi se upravo obrnutim fenomenom: grada koji smo poznavali, ali koji je nestao, odnosno toliko se promenio da ga ne poznajemo više.

Ljudi su često skloni da lamentiraju nad stvarima koje su bile a više nisu. Kada se govori o gradovima, neretko se daju apokaliptične dimenzije metaforama nastajanja i nestajanja, kraja i poraza, transformacije u neprepoznatljivo kojom će biti nepovratno izgubljen identitet zamrznut u vremenu. Ono što se pritom često zaboravlja jeste neobična vitalnost gradova, njihova sposobnost da se obnavljaju, da evoluiraju, postaju nešto novo, dobijaju nove kvalitete (gubeći neke od starih). Verovatno nema mnogo boljih primera za ovo u skorašnjoj istoriji od Berlina.

 
2008-09-18 18:21:35
Društvo| Kultura| Planeta| Putovanja

Frank Correnti Cigars Ltd.

Avram Goldmann RSS / 18.09.2008. u 19:21

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Kao neko kome čini zadovoljstvo da pokazuje drugima film ili knjigu koji su mu se dopali, tako je i Calvino znao da osobe koje idu direktno, bez zaobilaženja, ka svom odredištu nikada neće imati priliku da vide i upoznaju zakutke koje otkriju samo mnogo izgubljeni ljudi. (Gonçalo M. Tavares: O Senhor Calvino, u portugalskom originalu Como alguém que tem prazer em mostrar um filme ou um livro de que gostou, também Calvino sabia que se as pessoas fossem directamente, sem qualquer desvio, para o seu destino, nunca teriam oportunidade de ver e conhecer cantinhos que só os homens muito perdidos descobrem.)

Retko šta ljude u životu tako obraduje kao kad im se dogodi nešto prijatno i zanimljivo, a do tada nepredvidljivo i nepredviđeno. Turisti koji osvajaju (ili bar misle da osvajaju) nove gradove, stanovnici koji se trude da svoj grad upoznaju koliko god mogu, hodaju naokolo ispunjavajući svoje zadatke pažljivo i poučno zapisane u solidno istraženim i napisanim vodičima, ili odlaze na nova mesta povećavajući svoje znanje i razumevanje mesta u kojem su, istovremeno se, najčešće podsvesno, nadajući da će im se zalomiti taj čarobni trenutak kada do svesti dopre nešto što ona nije mogla ni naslutiti.

Uprkos svemu što turističke knjige pišu, mnogi putnik uhvatiće sebe kako mu je od posete Parizu ostao mnogo jači utisak ukusa peciva u maloj pekari u blizini Place des Vosges nego Louvre ili Montmartre, da mu je u Rimu odsjaj kiše na pločnicima Trasteverea bio lepši od raskoši Vatikana, da mu prva slika Njujorka nisu ni visoke zgrade Manhattana ni Kip slobode, nego žičara koja prevozi umorne kancelarijske službenike na Roosevelt Island posle posla, a da se umesto zgrada banaka i blještavila moći iz centra Toronta u sećanje probijaju litice Scarborougha.

 
2007-07-15 15:26:50
Društvo| Planeta| Putovanja| Život

Aspernbrücke

Avram Goldmann RSS / 15.07.2007. u 16:26

 

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar

He awoke and wanted Mars. (Philip K. Dick: We Can Remember It for You Wholesale)

Mitovi počivaju na činjenici da vreme i od najvećeg očaja napravi zanimljive priče. Sa protokom godina stvari koje su nam događale poprime tu patinu mita, kao što i starost i trulost gradova deluje privlačno. Odnosimo se sa mešavinom strahopoštovanja i divljenja prema Haussmannovom Parizu i viktorijanskim kućicama na tragovima bivše Imperije između ostalog i zato što imaju tu sreću da ono što ih je proizvelo nije sada i ovde.

Isti taj fenomen postoji i na ličnom planu. Nigde nisam bio nesrećniji i utučeniji nego za svoje četiri godine u Beču, a sada kad pomislim na Beč asocijacije su mi Maroni, Glühwein, sneg u okićenom i ukrašenom decembru, krugovi tramvaja jedinice i dvojke oko Ringstrasse uz gledanje ljudi, ukrasa i istog tog snega, pogled na Hofburg kada se sa Grabena skrene na Michaelerplatz, i, možda pre nego bilo šta drugo, most preko Dunavskog kanala koji me je vodio do kraja grada u kojem sam stanovao, most zvani Aspernbrücke.

 
2007-10-30 21:47:10
Moj grad| Putovanja| Život

Sector 7

Avram Goldmann RSS / 30.10.2007. u 22:47

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Portland was now the home of the World Planning Center, the chief agency of the supranational Federation of Peoples. Portland was, as the souvenir postcards said, the Capital of the Planet. Its population was two million. The whole downtown area was full of giant WPC buildings, none more than twelve years old, all carefully planned, surrounded by green parks and tree-lined malls. Thousands of people, most of them Fed-peep or WPC employees, filled those malls; parties of tourists from Ulan Bator and Santiago de Chile filed past, heads tilted back, listening to their ear-button guides. It was a lively and imposing spectacle – the great, handsome buildings, the tended lawns, the well-dressed crowds. (Ursula K. Le Guin: The Lathe of Heaven)

Nisam pisao neko vreme jer sam se ponovo selio. Ovo je priča o tome.

Sve počinje od mape. Odnosno, neke apstraktne forme krenu da se naziru po predznanju, jer retko se desi da o nekom relativno poznatom mestu ne znamo baš ništa. To predznanje je obično šturo, daje nekakve obrise, senke ideja. Ako bismo pustili mašti potpuno na volju, počeli bismo izmišljati grad koji ne postoji, nikada nije postojao, niti će postojati, osim u toj istoj mašti. Pošto je, međutim, preseljenje konkretna stvar, nameštaj, odeća, knjige, šerpe u kutijama umotane u papir, sa puno lepljive trake, mašta takođe traži lepljivu traku na koju će nalepiti bilo koju informaciju do koje može da dođe, i tako otvoriti prostor za nekakvu, makar i sasvim pogrešnu, konkretizaciju maglovitih predideja. Dakle, sledeći, i prvi pravi korak, jeste mapa.

 
2009-05-02 08:57:38
Društvo| Putovanja| Život

Club Leu

Avram Goldmann RSS / 02.05.2009. u 09:57

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar

 

 

When dealing with ideology it is always necessary to ask not only what it expresses but what it represses. (Robin Wood: Personal Views)

 

Club Leu je studentski klub koji se nalazi na spratu jedne od zgrada Politehničkog univerziteta, u Bulevaru Iuliu Maniu, u Bukureštu, tamo gde prestaje širi centar grada a počinju da se prema Zapadu rastežu nepregledna naselja ružnih osmospratnica i sličnih solitera, izgrađenih u doba realsocijalizma i za doba realsocijalizma. Ako niste student Politehničkog univerziteta, vrlo su male šanse da ćete Club Leu lako pronaći čak i ako dobro poznajete grad. Usudio bih se reći, čak i ako znate njegovu adresu.

Pitanje koje se takođe može sasvim legitimno postaviti jeste zašto bi bilo ko i hteo da pronađe Club Leu pored mnoštva lepših, atraktivnijih, zanimljivijih i elegantnijih barova, klubova i pubova koji su se namnožili po glavnom gradu novopridošle zemlje Evropske unije. Odgovor na to pitanje mogao bi se verovatno, gotovo u vidu izgovora, pronaći u činjenici da se, po zakonima urbane geografije, na svakom javnom, ili čak polujavnom, gradskom prostoru ljudi iz ovih ili onih razloga zatiču, i da je lepota gradskog života baš u toj nepredvidjivosti kretanja miliona tačkica na ljudskoj mapi grada. Tako jedna tačkica, koja je imala logični, rutinski pravac kretanja, odjednom ga promeni i nađe se na neočekivanom mestu, za koje ni sama nije pretpostavljala da bi joj jednoga dana moglo biti odredište.

 
2008-05-29 19:42:35
Društvo| Planeta| Putovanja| Život

Unión Francesa

Avram Goldmann RSS / 29.05.2008. u 20:42

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
A city ecosystem is composed of physical-economic-ethical processes active at a given time within a city and its close dependencies. (Jane Jacobs)

Postoji mnogo razloga zbog kojih ljudi žive u velikim gradovima. Jedan od njih je mogućnost da se izgrade oaze privatnog u pustinji javnog.

U selima i manjim gradovima ta granica je izbrisana. Malo šta možete uraditi a da vaše komšije toga ne postanu svesne istog trenutka. Isto tako, malo šta je do te mere javno da bi bilo obezličeno, lišeno privatne dimenzije. U gradovima, međutim, možete se sakriti u svoj stan i biti anonimni, i bar donekle je stvar izbora kada i koliko često će se izlaziti iz zašuškanosti koju pruža privatnost. Osim toga, postoje i međuvarijante, javni prostori koji na neki način pružaju priliku za neposrednijom komunikacijom u okviru velike gradske celine – trgovi, mali parkovi, bašte restorana i slična mesta podsećaju nas da su gradovi, pre nego što su postali konglomerat administrativnih jedinica, bili niz spojenih komšiluka.

Jedna od karakteristika koje Havanu za posetioce čine tako zanimljivom i pitoresknom jeste što se socijalni život komšiluka vrlo često odigrava na krovovima. Ravni krovovi su multinamenski prostori: na njima se suši veš, šetaju psi, ali i razgovara, igraju domine, deca trčkaraju, komšinica šiša svoju prijateljicu, jede se, pije se, puše se cigare…

 
2008-10-05 12:38:45
Društvo| Planeta| Putovanja| Život

Tramvaj 41

Avram Goldmann RSS / 05.10.2008. u 13:38

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
What, then, is a travelling mind-set? Receptivity might be said to be its chief characteristic. Receptive, we approach new places with humility. We carry with us no rigid ideas about what is or is not interesting. We irritate locals because we stand in traffic islands and narrow streets and admire what they take to be unremarkable small details. We risk getting run over because we are intrigued by the roof of a government building or an inscription on a wall. (Alain de Botton: The Art of Travel)

Uz malo, ali sasvim malo, preterivanja moglo bi se reći da na celoj trasi tramvaja 41 nema ničega što bi se moglo nazvati lepim, ili što bi moglo privući posebnu pažnju. Tramvaj polazi od Trga slobodne štampe i ide na jug, odnosno jugozapad, uz nepregledne nizove zgrada koje su nekad, pre tridesetak godina, važile za novogradnje. Njihove sive fasade, sa pojedinim intervencijama u drugim bojama koje su se u međuvremenu pretvorile u sivu, ne deluju posebno inspirativno. Zahvati na zgradama ne idu dalje od na najrazličitije načine zastakljenih balkona, koji ih verovatno objektivno čine još ružnijima nego što su bile namenjene da budu. Divlje parkirani automobili i najrazličitije trgovine i pijace, neke male a neke veće, takođe ne doprinose preteranoj lepoti pejzaža. Hondina prodavnica, benzinske pumpe, neugledne pekare i razni kiosci sa brzom hranom, poneka pivnica, zubarske ordinacije i apoteke, male samoposluge, i to je uglavnom to.

 
2007-05-27 16:53:31
Društvo| Planeta| Putovanja| Život

Vila Madalena

Avram Goldmann RSS / 27.05.2007. u 17:53

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
In dense, diversified city areas, people still walk, an activity that is impractical in suburbs and in most gray areas. (Jane Jacobs: The Death and Life of Great American Cities)

 

U mnogim delovima sveta automobil je prerastao značaj prevoznog sredstva i postao neka vrsta telesnog produžetka, obaveznog priključka ljudima. Bez automobila jednostavno se nikuda ne izlazi, automobil se ostavlja na mestu što bližem krajnjem cilju kako bi se smanjila potreba za pešačenjem. Šetanje gradovima, lutanje, tumaranje, ostavlja se samo besposličarima i onima koji ne mogu sebi da priušte kola.

Javni prevoz, stub evropske civilizacije, u Americi (govorim o celom kontinentu, od severa Kanade do Ognjene Zemlje) kao ozbiljna institucija postoji samo u nekoliko velikih gradova. Drugde vas život vrlo brzo podseti da je automobilska industrija vlasnik kontinenta. Kada sam se prvi put našao u Južnoj Americi i počeo da živim u São Paulu, nekako se nisam tome nadao, ali sam vrlo brzo shvatio da ovde ne samo da je automobil «ljudima koji drže do sebe» najdraži prijatelj, već da su oni najbogatiji prevazišli i taj stadijum, i voze se privatnim helikopterima da bi izbegli mešanje sa vlasnicima automobila u zakrčenom saobraćaju. Upozorili su me mnogi dobronamerni (vlasnici automobila) da su gradski autobusi i vozovi jako opasni, i da se njima ne treba voziti. Nekoliko meseci kasnije shvatio sam kolika je to besmislica, i od tada mi je život postao lakši. No, to je već druga priča.

 
2009-01-04 20:34:54
Društvo| Putovanja| Život

SoBe - Siboney, prvi deo

Avram Goldmann RSS / 04.01.2009. u 21:34

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar
Koliko Kubanaca ima u Miamiju i prigradskim područjima? Niko ne zna baš tačno. Ako se pitanje postavi gradskim starosedeocima, odgovor bi uvek bivao poražavajući: previše. (Luis Ortega: Cubanos en Miami, u španskom originalu: ¿Cuantos cubanos hay en Miami y en las zonas colindantes? Nadie lo sabe a ciencia cierta. Si se le pregunta a los viejos residentes de la ciudad la respuesta sería siempre devastadora: demasiados.)

Juan Berasategui, nepostojeća ličnost izmišljena za potrebe ove polupriče, ima divan pogled sa prozora. Sa 32. sprata njegovog kondominijuma u South Beachu (SoBe) na samoj plaži, vidi se pučina, naslućuje se ogromni Atlantik. Tek ako se pogleda vrlo duboko, u dno prozora koji ide gotovo do poda, vidi se uska linija peska, plaža ispred kondominijuma. Juanova spavaća soba je zastakljena i ispupčena prema vodi, tako da on iz svog skupog stana vidi Okean čim se probudi. U daljini se ponekad sjaje brodovi, ali mnogo češće sa prozora vidi se samo plavetnilo mora.

 

Avram Goldmann

Avram Goldmann
Datum rоđenja:  31.03.1965 Pol:  Muški Član od:  17.11.2006 VIP izbora:  57 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana