„Učinilo se sve što je trebalo biti učinjeno, ponovile su se drevne riječi, djela i utvare, odjekivale su trube, pjevali su se hvalospjevi o Kristu i Djevici Mariji, potom hvalospjevi o princu Lazaru i kletve za izdajnika Kraljevića, i ponovo hvalospjevi o o drugim prinčevima, vojvodama, grofovima i kralju Tvrtku, te kletve za one koji su si utvarali da su veći junaci od njih. Na kraju, vidjevši da to nije pomoglo sjetili su se klicati svjetoj Srbiji, preslavnoj Vlaškoj, Bosni koja smrt ne poznaje, Albaniji koju je orao rodio, i tako redom ali, kako se činilo, bilo je kasno za sve."
Ismail Kadare
Da ne bih citirao Majkla Mura (ko zna kako stoji sa autorskim pravima) na srpski, mislim, vranjanski način moram da se zapitam: Brate (Sestro) gde je moja zemlja? Otišla u činglajz, čini mi se. Onaj koga bi trebalo da bude briga citira Slobu i kori one koji su mu "podanici" što ne znaju ni gde su, a ne gde će.
*deo nikada emitovane radio emisije
Kako sam postao svestan Alije - Svako ima pravo da se kreće - I na tarabi piše - Taoci celog života
Kako je Alija ušao u moj život
Alija je, cenim, nekoliko godina stariji od mene. Sujetno procenjujem, izgleda bar deceniju starije. Koliko sam shvatio u gradskoj čistoći Beograd radi 23 godine. Većinu tog vremena proveo je kao čistač na Zelenom vencu. Tamo ga svi znaju. Siguran sam da mu se na ulici javlja više ljudi nego nekim TV voditeljima.
Probudi me pljusak oko 3. Prošetam po kući. Svi spavaju. Definitivno ustati i popiti kafu ili se vratiti u krevet? Dilemu razrešavam u krevetu. Spavam. I onda, kao i svaki perverzanjak, sanjam politički san. Bajku. Kao ja, na poziv predsednice skupštine, koja izgleda baš kao Džoan Baez, izlazim za govornicu. U sali 250 poslanika svi me gledaju. Više u fazonu «koji je ovaj i šta sad hoće». U prvom redu sedi predsednik, isti Bata Stojković iz Crnog bombardera. On je, onako, smoren. Stavim naočare da bih im video lica, počešam se po bradi i počnem.
Ako u Srbiji postoji opozicija, ona nije u Skupštini. Ako u Srbiji postoji alternativa, ona nije u političkim organizacijama. Većina stranaka nije namerna da učini bilo šta, već želi da vrhunac svog delovanja doživi dolaskom na vlast. I da promeni 'njihove' ljude 'svojim' ljudima. I da se zarekne da će nešto raditi drugačije od 'njih'. Makar da promeni nazive ulica.
DS se zaglavio u 'postđinđičevskoj' fazi razvoja ali je tu, ipak, odabrao mrvicu apsolutne poslušnosti lideru i izbacio ideološki put. Bilo koji ideološki put. Novi predsednik će imati samo mehanizam koji se naziva DS. LDP je zaostao nešto ranije u verbalnoj matrici koja datira još iz perioda života Zorana Đinđića i tome dodao 'racionalizaciju poteza'.
Danas je Dan Republike. Simbolični rođendan Republike Srbije. 'Države' u kojoj živimo. Kako god se zvala ona je i zvanično postala republika usvajanjem Ustava januara 1946. godine.
Demokratija je najgori oblik vladavine ali nema bolje, reče nešto slično ovome Vinston Čerčil. I stvarno kada se pogleda ono što se danas smatra demokratijom i rezultati tog sistema može se samo razmišljati o mudrim rečima Elvisa J. Kurtovića: "Da Bog da crko rokenrol kada ga svako svira, i ja sa njima" .
Šta je program iza ovoga? Ne znam , nadam se da će nam neki genije objasniti. Inače tumačenja dajemo sami . A onda će genije da nas ostavi bez objašnjenja a nekoga privede zbog širenja panike. Ako je verovati ombudsmanu nema širenja panike ako panike nema. A bojim se da sam prestao da se bojim. Tačnije nema straha, nema panike.
'Držav' ili ko god da se tako češlja danas, smatra da je najbrži put ka uređenom društvu , ulasku u svet uređenih (odraslih) u Evropi, da se usvoje zakoni ('usaglašeni' sa pravilima društva u koje želimo da uđemo) i gotova stvar. Niko ne obraća pažnju na sitnicu kao što je primena tih zakona i pravila. Tu ostaju 'balkanska pravila'.
'Neobavezujuća' rezolucija Evropskog parlamenta o medijima iz Rusije u kojoj se isti porede sa terorističkim organizacijama je veoma važna. Važna je zbog principa. Principa o slobodi informisanja.