Mada je aktuelna vlada sastavljena od drugačijeg rasporeda brojki i slova nego ona koja joj je prethodila teško da je svojim delovanjem do sada pokazala da je bilo šta osim nastavka istog. Kontinuitet u delovanju onoga što samo sebe, ne bez ponosa u glasu, naziva 'srpskom političkom elitom' je očigledan. I za to nije potrebno da prođe 100 dana.
U javnim debatama i razgovorima u Srbiji često se ističe i potencira nedostatak argumenata. Takve rasprave se prenose na celo društvo, pa su, bilo u Skupštini ili u kafani argumenti koji se potežu uglavnom vezani za fizičke karakteristike 'protivnika'. Još nisam ovim rečima čuo ali to zvuči ovako: „Ne verujem vam, imate kriv nos a uši vam nisu male". U Kafani , jednoj od glavih institucija društva, čuo sam sledeću rečenicu u političkoj raspravi „šta me briga šta govori, pogledaj ga, debela svinja". Ukoliko se to kombinuje sa tračevima i poluistinama dobijamo društvo nesposobno da razgovara o bilo čemu. Kriv nos onom debelom što ima unjkav glas.
„Dakle, postavljaju vas za ministra nekog takvog ministarstva, i vi prihvatate. Vaše postavljanje biva obavljeno, dolazi dan preuzimanja resora i vi polažete zakletvu ili dajete neka svečana obećanja, slikaju vas, svi vam čestitaju i vi stižete u svoju novu kancelariju blistavi od slave i sujete. A tamo, pred samom kancelarijom dočekuje vas neki čovečuljak sa crnom aktovkom. Pre toga vi ste već razgovarali sa prethodnim ministrom, već ste upoznati sa opštim stanjem, već ste bili predstavljeni sekretarima, podsekretarima i podsektretarima podsekretara, ali, dotle vam niko nije spomenuo čovečuljka sa crnom aktovkom. Onda čovečuljak pažljivo zatvara vrata vaše kancelarije i otvara aktovku. A tada iz nje počinju da iskaču guje i druge otrovnice: koji su kriminalci na našem platnom spisku, ko krade za nas, kako se deli korupcionaški novac od ministra nadole. I koliko mrtvih već imamo, jer, u aktovki ima i ubistava. Vi tada možete da uradite dve stvari: ili da odmah podnesete ostavku, uz odgovarajući skandal koji bi svakako usledio ili da shvatite da ministar znači i to. „ Rosa Montero
U kafani, zadimljenoj zbog dekora, svidelo se gazdi, a ne od duvana, održan je sastanak 'lojalne' omladine. Dobro sada, to omladina je 'rastegljiv' pojam. Isto kao i deca. Svi smo mi nečija deca, zar ne? Tom sastanku sam prisustvovao iz nekoliko razloga. Prvi je što sam lojalan. Drugi što sam uvek želeo da budem omladinac, u sedmom razredu me nisu primili u Savez socijalističke omladine (ništa politički imao sam odgovarajuću ocenu iz vladanja). Treći razlog je što sam kao mali želeo biti penzioner koji ide na sastanke, pa k'o velim da ispunim makar ovo za sastanke. Do penzije ima vremena.
Roman bi bio o ljudima koji žive ovde, malo u sajber prostoru, malo na teritoriji koja se nalazi u okviru granica onoga što se zove Srbija.
Probudi me pljusak oko 3. Prošetam po kući. Svi spavaju. Definitivno ustati i popiti kafu ili se vratiti u krevet? Dilemu razrešavam u krevetu. Spavam. I onda, kao i svaki perverzanjak, sanjam politički san. Bajku. Kao ja, na poziv predsednice skupštine, koja izgleda baš kao Džoan Baez, izlazim za govornicu. U sali 250 poslanika svi me gledaju. Više u fazonu «koji je ovaj i šta sad hoće». U prvom redu sedi predsednik, isti Bata Stojković iz Crnog bombardera. On je, onako, smoren. Stavim naočare da bih im video lica, počešam se po bradi i počnem.
Postizborni zapis o precenjenom zanimanju
Srbija je izabrala predsednika. Ako je verovati broju izašlih glasača i broju onih koji su glasali za njega, ¾ građana Srbije baš i nije bila za njega. Ali to je demokratski izborni sistem. Pobeđuje onaj za koga više ljudi glasa. Mišljenje se pokazuje samo na biračkom mestu.
Rehabilitovanje Draže Mihailovića još jedan je od stepenika koji Srbija preskače u padu (I pad je let, nekima je i to uspeh) na dno Balkanske kaljuge. Nadam se da će neko ko o tome odlučuje makar promisliti pre nego donese odluku. Uzaludna nada u Srbiji je omiljeni sport ovih dana.
Raspisalo izbore. Eto, kažu, kad im je vreme. I počinje ono što se naziva kampanjom. Razlikuje se od onog pre toga i posle izbora samo po tome što se tako zove. Ima još nekih detalja ali za ovih dvadeset godina i nekoliko meseci videli smo ih sve. Opozicija će prvenstveno dokazivati da su oni drugi gori, vlast takođe a zajedničko će im biti da niko nije na vlasti. Retki su primeri kada je vlast potpuno preuzimala odgovornost za stanje u zemlji i retko kada je opozicija najavljivala šta će da radi*. I u medijima , kažu bez veze sa izborima, će se pojavljivati priče kako država nije uradila ovo ili radi ono. I, interesantna je teorija zlih jezika, sve te priče, naročito negativne plasiraju ili zataškavaju pojedinci iz vlasti kako bi opanjkali konkurente iz stranke ili koalicije.
„Učinilo se sve što je trebalo biti učinjeno, ponovile su se drevne riječi, djela i utvare, odjekivale su trube, pjevali su se hvalospjevi o Kristu i Djevici Mariji, potom hvalospjevi o princu Lazaru i kletve za izdajnika Kraljevića, i ponovo hvalospjevi o o drugim prinčevima, vojvodama, grofovima i kralju Tvrtku, te kletve za one koji su si utvarali da su veći junaci od njih. Na kraju, vidjevši da to nije pomoglo sjetili su se klicati svjetoj Srbiji, preslavnoj Vlaškoj, Bosni koja smrt ne poznaje, Albaniji koju je orao rodio, i tako redom ali, kako se činilo, bilo je kasno za sve."
Ismail Kadare