Pričaju ljudi da se tog 30-tog aprila kada su se prvi NATO projektili sručili na Savski venac na velelepno modernističko zdanje Generalštaba u Beogradu (1) (izgrađeno 1956. godine) da se praški đak, srpski arhitekta, urbani planer I profesor Nikola Dobrović (1897-1967) slatko nasmejao. Da se razumemo, nikako mu nije bilo svejedno; bilo mu je žao sirotih ljudi koji su ginuli tokom bombardovanja prestonice ali razmišljanje o devastaciji svog čuvenog kompleksa za čije oblikovno komponovanje je našao inspiraciju u kanjonu Sutjeske, navelo ga je na iskren smeh. Dok se još uvek na Zemlji spuštao gusti oblak prašine u ulici Kneza Miloša, krhotine stakla zasipale okolne objekte, na spratovima gorela vatra, sedeo je prof. Dobrović u svojoj kućici na nebu, u bogatoj biblioteci, okružen brižljivo probranim delima, knjigama koje je praktično sakupljao tokom celog svog radnog veka, prelistavao svoju privatnu prepisku uz umiljate zvuke melanholične balade "Zbogom Frenk Lojd Rajte" („So Long, Frank Lloyd Wright") Pol Simona i Art Garfankla.
LUCIDA INTERVALLA: BULEVAR BORISLAVA PEKIĆA
Da sam se ljetos, dok sam bio u krizi, ubio – praktično onog trenutka kada je moja do sada najteža depresivna epizoda dosegla vrhunac - nikada ne bih posetio 52. međunarodni sajam knjiga u srpskoj prestonici niti bih ikada razgovarao sa svojim velikim herojem iz detinstva, akademikom Pavićem. Sećam se, ruke su mi se tresle, kroz čitavo telo i ekstremitete prolazili su mi žmarci, glava mi je trnula od bola – ali mislio sam: lekovi će pomoći, vredi i dalje živeti, sve će naposletku ispasti dobro... Pošto sam toga dana ispod podesta jednog od stepeništa što vode na galeriju sćućuren za stolom popio kafu čitajući Politiku, koju su u lepim belim kesama besplatno delili posetiocima na ulazu u Pantovićevo zdanje (Milorad Pantović) – iscepao sam, presavio i položio u novčanik interesantan tekst male Minje Bogavac o mizoginiji.
Ista ta Politikina kesa na moju veliku radost bila je sada prepuna raznovrsne literature: “High Fidelity” Nicka Hornby-ja, “Kieślowski on Kieślowski” DanusjeStok, Черевићанове “Печалбаде“ Svetislava Stojanovića, “Sebi pod kožu“ Igora Mandića, “Les particules élémentires” Uelbeka (Michel Houellbecque) i „Prozac nation“ Vercelove (Elizabeth Wurtzel) - dok sam pod miškom nosio “Nove drame” Biljane Srbljanović prelepih plavih korica sa panoramom New York-a na naslovnici, iz koje su s vremena na vreme, malo po malo ispadali svi bezobrazni dijalozi njenih likova kao da su znali kakav ih je čistunac upravo kupio.
- “Jebi se.” (“Amerika, drugi deo”, Danijel, strana 18., Otkrovenje Beograd 2004.)
Profesionalna deformacija
U trenutku kada je, od siline prvog udara, veći deo Aćima proleteo kroz šofer šajbnu, sećam se da sam pomislio:
“Ovo mora da je ružan san.”
Nažalost, žestok bol u predelu grudnog koša, koji sam odmah potom osetio, grdno me razuverio:
Pa ti bar znaš da meni, samo kad se prisetim njenog imena, čitavo telo zatreperi od ushićenja i srce počne ubrzano da mi lupa ali prvo što sam pomislio kada sam, eto, ponovo usnio njeno dražesno, ljupko lice bilo je:
Jaoj! Budibogsnama!
Večernji program ugledne prestoničke radio stanice, nedeljno izdanje veoma popularne ozbiljne talk show emisije koju uglavnom sluša srednjovečna i starija publika.
Specijalni gost emisije Svetislav, uspešan, uvažen i međunarodno priznat kompozitor i kant-autor koji živi i radi u inostranstvu, kroz prijatan razgovor sa Isidorom, urednicom i voditeljicom emisije, ekskluzivno - premijerno predstavlja većinu numera sa svog novog kompakt diska koji tek treba da se nađe u prodaji na domaćem tržištu. Međutim, tokom emisije,
Andrej je Leni poklonio stabljiku ruže za 8. mart.
Nepoznata država. Nepoznat grad. B92 Blog. Subota, dvadeset i peti. Nepoznat mesec. Nepoznata godina. U dnu pozornice, upravno na poslednji zid, postavljeno je nekoliko vertikalnih panela koji formiraju zasebne "sobe" sa različitim dekorom ali u svakoj "sobi" se nalazi monitor sa tastaturom. Likovi, nezavisno jedan od drugog, se pojavljuju isključivo u svojim sobama i "komuniciraju". Povremeno istupe napred, u čist, ogoljen "zajednički prostor", na proscenijum, prema publici.
Nepoznata država. Nepoznat grad. Dnevni boravak u jednom stanu u stambenoj zgradi sa belom fasadom na uglu ulica Savske i Višegradske, u blizini Palate Pravde. Subota četrnaesti. Nepoznat mesec. Nepoznata godina. 02:07 časova posle ponoći. Uobičajen dekor - dvosed, fotelja, niski stočić. Dva mladića sede i razgovaraju. Jedan je potpuno bled, ispijen kao da nije spavao danima; dok puši - pepeo od cigarete otresa u čašu sa vodom i nervozno cupka desnom nogom u mestu. Drugi je rasanjen, još uvek bunovan, nepočešljane kose u atletskoj majici i donjem vešu, ogrnut kućnim mantilom. Nepoznata imena. Iz susednog stana, s vremena na vreme kroz pregradni zid čuje se glasna muzika, mahom pijani glasovi, buka, smeh.