Teško je praviti prognoze, jer svi znaju, manje ili više, da ne postoje ustaljeni kriteriji po kojima se najznačajnija svetska literarna nagrada dodeljuje. Cinici kažu da se retko događa da najvažniji kriterij bude književno delo kandidata, aludirajući da politički, geografski i ne znam koji još kriteriji igraju značajnu, a često i presudnu ulogu.
Ipak, delimičnim uvidom u francuske i britanske medije, slobodan sam da iznesem ove prognoze:
Gost autor: Jaril
Акциони план
Финансирање: поред разних могућности за финансирање од стране интернационалних фондова, треба потражити и помоћ Министарства културе, јер овако осмишљена кампања превазилази потребе самог Прајда и има општији значај. Такође се могу активирати медији да уступе рекламни простор по повлашћеној цени. Плус се кампања може повезати са другим културним институцијама за које она сама има значај. Све који на било који начин помогну кампању назвати: Савезници Србије. Ако финансије буду скромне, онда треба радити оно што се може. Само радити. Сваки материјал кампање може бити врло скромног буџета. Од сајта www.parada.rs направити сајт општег значаја.Gost autor: JARIL
„Понос"
Тема поноса обично врло брзо открије да та једна реч има различита значења и да би сви много више разумели када би се пораздвајале речи: понос, гордост, самољубље и љубав према себи. Такво расипање значења отежава откривање несвесних покретача на став према Паради. Наравно, у дебатама
Rekoh i spasih svoju dušu (Dixi et salvavi animam meam)
Kažu da je nekima jedna pesma dovoljna. Da postoje pesnici koji ostaju upamćeni po jednoj jedinoj pesmi. Da zaslužuju poneti ime dobrog pesnika zbog te jedne pesme, kao da nisu napisali ništa drugo.Takvi su bili Vladislav Petković Dis i dr Laza Kostić.
Rekoh i spasih svoju dušu (Dixi et salvavi animam meam)
Preturajući po policama jedne starinarnice naiđem na knjigu Raspikuće, od Valentina Petroviča Katajeva, izdanje iz 1930. godine.Prvo što mi pada na pamet jeste da me Katajev ne zanima mnogo, mada, s druge strane, nisam ravnodušan prema starim knjigama (naročito onima iz perioda 1900/1920). Ipak, urođena radoznalost me tera da knjigu uzmem u ruke i pogledam je malo bolje. Primećujem da je dobro očuvana, čista i suva; i da lepo miriše - baš onako staroknjiški! A onda, neočekivano, vidim da je predgovor napisao - Miloš Crnjanski! ‘Oh là là!' zapevuši neki razdragani glasić u meni, u stilu pesmice štrumpfetkaste Britni Pirs (Britney Pears). To je ohrabrujuće, kažem sebi: ako je veliki Crnjanski bio izvoleo napisati predgovor, knjiga u pitanju bi morala biti interesantna!
Nekome to može izgledati pomalo apstraktno, imajući u vidu da foka nema u Timoku, Moravi, Savi i Dunavu, pa ni u Palićkom ili Vlasotinačkom jezeru.
To me ne sprečava da ih volim. S druge strane, to me ne sprečava da zastanem kad pročitam neki novinski članak iz tzv. zapadne štampe.
Da li je Francuska daleko od Srbije?
Jeste, i to veoma mnogo.
Ono „Mi volimo Francusku kao što ona voli nas", ovekovečeno na jednom lepom parkovskom spomeniku u Beogradu, danas deluje kao lepa želja. Ta izreka trebalo je da ukaže na bliskost naroda dve zemlje, a u stvari je bila svojevrsna zabluda malene Srbije iz davnašnjih vremena prema jednoj velikoj zemlji.
Francuska je danas daleko od Srbije koliko i Novi Zeland, ili Argentina.
Na ovo pisanje me je ponukalo „venčanje veka u Francuskoj", koje se dogodilo juče, 29. maja ove godine, u Monpeljeu (Montpellier), u centralnoj Francuskoj.