Putovati nije uvek lepo. Problem kod putovanja nisi uvek ti. Izgubljeni prtljag pa pronađen je najlepša vest i sletanje u jednom komadu je uvek neopisivo iskustvo, ali neke stvari ne mogu da popiju pilulu optimizma sve i kad se baš guraju niz grlo. Nespavanje na primer, ili spavanje u krevetima sumnjivog kvaliteta i čistoće, ustajali dah koji se lepi za zube posle deset sati letenja i nekoliko sati pauze na aerodromima, slaganje/neslaganje sa društvom u kome se nađeš, nesanica, voda od koje te boli stomak, hrana od koje te boli stomak, neobjašnjive vrtoglavice i druge pobune organizma, opekotine od sunca, loši snovi i buđenje u znoju, loš izbor garderobe koji su ponela jedino zato što ne znaš šta bi sa njom u svom svakodnevnom životu koju nećeš nikada obući već ćeš je vratiti u plakar, i nije to fer, iz plakara u kofer pa nazad, i odjednom si rešila da baš sve obučeš (ne sve odjednom!) i dobar deo ti u stvari dobro stoji, mora da si ih zato i kupila, ali prosto ne putuješ dovoljno, a ni odevni artikli onda ne putuju, i niko ih ne izvlači sa njihovih mesta... Inače su mesta koja izabereš sasvim okay, i za krpe i za tebe. A neka su vrlo lepa. Kao Nica, na primer.
Invalid loših navika
Volim da popijem svoju čašu vina pre večere, baš volim. U onom periodu vremena dok je spremam, u mojoj maloj kuhinji, u ritmu koji često zahteva da iz kuhinje izađem, odem do dnevne sobe i kompjutera ili kauča gde nešto čitam, ili popričam malo sa detetom.
Nakon prvih godinu-dve života u ovom gradu, desilo se bilo nešto neočekivano.
Na mom uglu seksualne ulice nije nikada bilo dešavanja koja bi mogla da uđu u ozbiljne knjige ili zaslužila zanimljive opise koji bi opet ušli u knjige koje se u knjižarama i bibliotekama drže po strani ili pod ključem.
Silvia, Rachel i Emily su mala porodica iz Brazila. Došle su iz Sao Paola, siromašne, neobrazovane, da se ovde oprobaju sa boljim životom. Ako je pitanje sreće, ona bi ih našla i na adresi u Sao Paolu iako je verujem lako izgubiti se u gradu takve veličine ako si sreća i neko bi je možda oteo na putu do njih, ali Silvia je bila pobožna katolkinja nemačkog porekla i ona se uzdala u veću moć od sreće.
Pročitala sam jednom u kritici nekog filma opasku o Ričard Giru u kojoj je kritičar rekao da je on emotivno neiskren glumac. Iako je Mr. Gere bio više nego zadovoljavajuće kompenzovan za svoje sposobnosti tokom godina i decenija svoje karijere, to je teška optužba. Ali teško da se među odraslima može naći neko ko bi mogao da potvrdi (i ne slaže) da je on ili ona nemaju, i nikad nisu. Emotivnu neiskrenost.
Borislav je najveći deo života proživeo kao muškarac bez suptilnosti.
Počelo je na jednom od onih životnih prelaza koje je Ana prošla a da nije primetila. Kad se našla na drugoj strani, nastavila bi bila dalje istim korakom nesvesna da se okolina promenila, i zanešena u polemiku sa svojom drugom Ja, što je sve njeno tipično ponašanje, da se nije odmah sjatila gomila.
Spustila sam se na sedište u metrou kraj jednog mladog Kineza.