"Too much of a good thing may be a great thing", Mae West
Šta tragači za transcedentnim uzbuđenjem, prevratnici kulturnih normi i mogući revolucionari da rade i kako da provode vreme, kada se u istoriji retko dešavaju bona fide kulturne, političke i duhovne revolucije, ponekad ni za čitavog jednog ljudskog veka? Jedna od mogućnosti je da postanu opasni i srastveni club i discotheque goer-i, te da uz šarenilo svetla stroboskopa utonu u slatku dekadenciju (hmm...Me Vest), koju je disco era nosila sobom, i tako popiju poznati i dèjà vu antidote protiv monotonije i lošeg svakodnevnog života. ( Peter Braunstein ) Noćni klubovi i diskoteke su mu nekako dolazili kao čuvari plaže u zimskom periodu, i sprečavali, kao i obično, i primisli o nekim socijalnim nemirima i pobunama. Dnevne nedaće i problemi, nestajali su noću uz naglašene ritmove disco muzike i kičasta svetlucanja lažnog glamura.
April madness...neki dan sam otišla na izložbu cveća pred Spensom i uživala u raznovrsnoj ponudi biljaka, od sobnih do onih prolećnih. Te prolećne su me osvojile, pa sam kupila ranunkle, ili anemone i još par plavih zumbula, ali onih starinskih sitnijih što imaju najlepšu nijansu plave boje, a o mirisu, da ne govorim. Setila sam se kako su govorili nekada za ženu s
Dolazi proleće, svi se polako oslobađamo kaputa, raznih bundi i širokih jakni, i naravno otkrivamo rezultate onih zimskih, slavskih sedeljki sa prijateljima i rodbinom, te nepromaljanja nosa iz toplih soba, uz svakodnevno takmičenje u brzini iz discipline..."posle ručka, kauč i daljinac su moji" !
Treba se osloboditi onih, kako ih ja zovem "pojaseva za spasavanje", koji su nastali baš iz gore navedenih razloga, te se postavlja pitanje - jesti ili ne jesti?
Prošlo je skoro dve godine, pa ne znam da li se sećate onoga što sam u postu Ko to tamo ljulja čamac?(1) pisala povodom naslova na sajtu Psychology Today, blog The Scientific Fundamentalist - Why Are Black Women Less Physically Attractive Than Other Women? S tim i drugim kontroverznim analizama i stavovima pred javnost izlazi autor tog naslova dr Satoshi Kanazawa. U tom postu sam između ostalog, a samo usput pomenula polemiku oko drugog njegovog članka - Low IQs are Africa's curse u kome je pisao kako su neki narodi siromašni zato što su manje inteligentni od drugih naroda.
Šta da se radi, to je njihovo prokletstvo, rekao je predavač.
Opet sam nabasala na njega.
Mogla bih u podnaslov dodati još dugi niz d-ova, inicijala za déjà vu, i doom, i dobrotu, i destiny, i dark, i dilataciju, i pitanjem na pitanje Phila Connorsa (Bill Murray), kao odgovoru Riti (Andie MacDowell), didn’t you just ask me that...Svejedno, sve bi to sasvim lepo stajalo i uklopilo se kao ovo D iz naslova, tj. inicijal mog vlastitog imena - u dan mrmota. Verovatno ste (ili većina vas) odmah otkrili da su ove pretežno engleske reči iz filma, koje moram da pomenem zbog onih koji možda nisu gledali Groundhog day, preveden kod nas kao Dan mrmota. Sve su to pojmovi koji obeležavaju tu čudesnu i provokativnu komediju u suštini duboko psihološku iako film, na prvu, prati i prikazuje one vašarske događaje u malom gradiću Punxsutawney, Pennsylvania USA, kad se čeka da mrmot Phil prognozira koliko će još biti zima. U suštini jednostavan koncept: oblačno je, nema mrmotove senke, dolazi proleće - sunce je, ima senke, zima još traje...
Поред свих обавеза, нађем бар с времена на време, који сат, да свратим у ону моју агенцију о којој сам вам већ писала, и обиђем оне моје. Разрађено је то, ради само од себе, нема више оних страшних писама с темама о суициду, (најело се то па побеснело!) али кад навратим, увек ми издвоје пар неких писама, којима се људи, а посебно, божемеопрости,
Ne sećam se da li je prošle godine neko na blogu spominjao 40-tu godišnjicu od realizovanja albuma Abbey Road od Beatles-a. Ja ne bih da pišem biografski post o njima i toj fešti. Ali danas je 9.oktobar i bio bi to 70-ti rođendan J.Lennon-a. Sumnjam da ima nekog ko voli njegovu i njihovu muziku, a da ne zna te podatke i diskografiju. Šaljem vam samo malu razglednicu i link do wikipedia-e za podsećanje, i one mlađe da saznaju.
Mnogi periodi na našem razvojnom civilizacijskom putu bili su prepuni značajnih događaja, otkrića i prosvetljenja. Danas živimo New Age period i pitam se da li bismo ga mogli nazvati dobom lakovernosti, pa i šarlatanstva? Da, krivi smo. Često smo naivni i lakoverni, odnosno lako nas obmanjuju. Kako objasniti brzinu kojom gutamo razne poluistine, pogrešne premise i druge tlapnje, o raznim parolama da i ne govorim, kojima nas zasipaju razni reklameri, marketari, kvazi naučnici, pa i političari, sve u borbi za našu naklonost? Ako je za utehu, poznata je ta slabost lakovernosti i od ranije. Još je Phineas Taylor Barnum (1810-1891) američki šoumen, zabavljač, vlasnik cirkusa i muzeja frikova, biznismen, bio poznat kao prvi "showbiz millionaire" , promovišući na svojim predstavama proslavljene hoax-ove. Ništa manje nije poznat ni po svojoj izreci "There's a sucker born every minute".
Nedavno sam u mojoj uobičajenoj šetnji netom naišla na sajt Music Psychology at Liecester
i interesantno istraživanje prof. Adriana Northa i grupe oko njega na Heriot-Watt University
u Škotskoj, o odnosu muzičkog ukusa i ljudske ličnosti.
Dajdžest verziju izveštaja o tom istraživanju
Htela sam ovih dana da primenim jedno malo odvikavanje od blogging-a, i da se javim negde u avgustu, e da bismo se malo odmorili, kind of reset. Ali kao što vidite ne ide mi lako, pa velim, ko priznaje pola mu se...Sledi redovan sezonski izveštaj iz mog sokaka. Nekako s proleća sam govorila na blogu nekog od manccini-jevih da ću zasaditi nešto svojom rukom, da vidim kako je to. Sve se to primilo, cvetalo...