2014-04-29 19:48:53
Gost autor

Andergraund izdajnički bluz

myredneckself RSS / 29.04.2014. u 20:48

 Gost autor:  blogovatelj

Vreme i kontekst

Pesma (Subterranean Homesick Blues)  je objavljena 1965. Otvara album „Bringing it all back home“. To je ona tačka koja je prelom. Momenat kada rok muzika postaje potpuna pobuna, kada se rat u Vijetnamu zahuktava, kada ono što je do tada u tekstovima rok muzičara bilo dominantno lirsko postaje nešto potpuno drugačije, postaje urlik. Prelomna sekunda bila je susret Dilana sa Bitlsima. Dečaci iz Liverpula koji su počeli svoj izvozni bum van granica Ujedinjenog Kraljevstva krenuli su u pohode Americi 1964. Po Makartnijevim rečima, svom menadžeru su izneli tri preduslova koja moraju biti  ispunjena da bi uopšte krenuli na turneju. Prvi uslov bio je da budu na prvom mestu američke top liste. Zašto? Zato jer su znali za iskustvo nekih britanskih rok grupa pre toga koje su stizale do trećeg i drugog mesta, otišle na tezge u SAD i komercijalno pukle.

Shvatili su da se Amerika klanja samo onome ko je prvi. 

 

Serendipity, lepu reč u engleskom jeziku, najlakše je objasniti kao onaj momenat radosti koji nastaje usled traženja jedne stvari, a pronalaženja neke sasvim druge. U nekim magazinima  to se može desiti dok ih listate, ili,  u knjižari kad slučajno naiđete na interesantnu knjigu na nekoj zabačenoj polici, kad već odustanete od traženja one prve, zbog koje ste došli. Mnogi  misle i kažu da na internetu nema ovakvih srećnih otkrića. Tvrdim da je ovo netačno, zbog puno sopstvenih lepih i pozitivnih iskustava po socijalnim mrežama. Serendipity momenti jednostavno (blažena bila ona opcija share) napajaju i osnažuju sve socijalne mreže. A youtube je jedan od odličnih primera. Tražeći  soundtrack iz filma koji sam nedavno gledala, a da bih došla do imena  izvođača jedne pesme iz njega pošto mi se memorija zablokirala, bila sam uhvaćena u čudesan splet i niz video klipova i linkova, od ovog, do onog, pa trećeg, četvrtog,  petog, i, gle čuda.... stigla sam do intervjua sa Suzanne Verdal, datog za BBC Radio u junu 1998.g.

Tu ustvari počinje moja današnja priča.

 

 ...so it doesn't go.

Nedavno je B. stigao kući s osmehom na licu i prolećem u koracima. Kaže, sreo je K. (poznatog novosadskog arhitektu u penziji, još radi! vitalnog osamdesetogodišnjaka, koji je novosadska atrakcija, jer još uvek zna da zavesla na rolerima kroz grad), pa su bili na degustaciji u novootvorenoj vinariji.

"Zamisli neumornog čoveka! Pita me hoću li da se učlanim u njegov novi klub," priča mi B.

Pa, nadalje...

"Kakav sad opet klub osnivaš?", pita ga.

" Klub Osamdesetogodišnjaka, i svih drugih koji su odlučili da žive najmanje do 120," smejao se  K.

"Ok, upiši me,  govorim stalno da ću  do 110, (istina! primedba moja), a ovo je još 10 godina plus, eeheej..."

Ovakve crtice iznedrene uz šankove  novosadskih aj-malo-da-dangubimo-i-kerimo-se-usput-i-zajedno mesta,  su baš prpošne, i odišu umećem življenja. Treba ponekad opravdati i pokazati praktično la vita è dolce krilaticu ( grrrr...ok, to ja škrgućem zubima)

To,  i neki članci o dugovečnosti, Metuzalemstyle, pa i večnom životu  koje sam čitala po netu,  povod su za temu  mog današnjeg posta.

 

 Iako je praznik Preobraženja Gospodnjeg jedan od najvećih hrišćanskih praznika,  meni više predstavlja i označava neku specifičnu poziciju u vremenu i prostoru,  nešto kao  glasnik koji mi  nosi lošu vest, da je letu sasvim sigurno blizu kraj, saznanje koje bi Olivia N. John opisala pevajući, summerdays drifting away tra la la la...nagoveštava mi da se posle nedavno dostignutog letnjeg pika nezaustavljivo survavam u zagrljaj jeseni (ovo je baš bitchy) koja čeka i vreba tu negde iza ćoška da likuje s prvim nadolazećim kišama. To može u startu izazvati blagi osećaj teskobe i mrzovolje kod mene, a kad sam mrzovoljna  prilično sam nespretna, i znam da upropastim neke lepe  susrete, prilike, i dr. Nedajbože da upropastim ovaj sa vama, posle dva meseca umerene letnje ćutnje i retkog pojavljivanja na blogu.

 

 

Negli uhitiše zubaca za sriću
Ki priličan biše k jednomu teliću,
Koga ne izpletoše kako ribe ine...
(Često u blogovanju, kadgod je moguće, parafraziram naslov stare ribarske ekloge. Na red je došlo kuvanje.)
 

Drinking is an emotional thing. To je  jednom rekao Charles Bukowski.  Cooking is an emotional thing, je ono u šta ja to konvertujem, naravno, koristeći samo doslovnost ove njegove izreke, ne upuštajući se u njegovo objašnjenje šta ona za njega zapravo znači, a što bi nas ovde sigurno odvelo na drugi kolosek. (Ali, možemo i o tome, usput.) Osim što je kuvanje nauka i veština, ono je i umetnost. A umetnost, pamet, emocije,  idu ruku pod ruku, zajedno, zar ne?

 

 

Oh, happy day, dobili smo još jedan na listi novokomponovanih praznika. Ako još niste čuli, danas je International Day of Happiness. Prošle 2012. g. Ujedinjene Nacije proglasile su 20.mart danom sreće. Smatra se da je sreća najveći i osnovni ljudski cilj, pa se na ovaj dan pozivaju sve zemlje na svetu da vode politike kojima će unaprediti dobrobit svih naroda.   
Inicijativa za proglašenje Dana sreće potekla je iz Butana,  čiji se građani smatraju jednim od najsrećnijih ljudi na svetu. Ova himalajska kraljevina zagovara alternativnu meru nacionalnog i društvenog prosperiteta, koju su nazvali Bruto nacionalni indeks sreće (GNH), kojim se odbacuju ekonomsko  i materijalno bogatstvo kao jedini pokazatelji razvoja, i umesto toga usvajaju više jedan holistički pogled na stvari, po kome se duhovno blagostanje građana i zajednica smatra jednako važnim kao i materijalno blagostanje.

 

 Aktivisti, pisci, mislioci, slavne zvezde, žene i ljudi  okupiće se 14.2.2013. širom sveta da osude,  i zahtevaju prestanak nasilja nad ženama. I Beograd postaje deo "One Billion Rising" revolucije, pod sloganom "Protestuj, igraj, ustani!", jer će se 14.2.2013. u 14h pridružiti borbi protiv sramnog nasilja nad ženama, i zahtevati da ono prestane odmah, simbolično, zajedničkom igrom (plesom)  kao u svim drugim delovima sveta, od Afganistana do Australije, od SAD do Perua, od Južne Afrike do Velike Britanije.

 
2013-01-14 15:28:28
Gost autor

Daj fuka, pa da se rasturamo…

myredneckself RSS / 14.01.2013. u 16:28

 Moj gost blogovatelj  nastavlja priču o tome kako on čuje Boba Dilana.

 

Sledi prevod još jedne Dilanove pesme - One More Cup of Coffee. Izdata je 1976. a nalazi se na albumu Desire.
Album je stvaran u momentu dok se gospodin Cimerman razvodio od svoje supruge Sare.
Ispričana je u prepoznatljivo dilanovskom podjebavajućem tonu. Taj podjebavajući ton, kao jedna od karakteristika njegove poezije prisutan je u mnogim njegovim pesmama, ali mi se slušajući pesmu koja je tema ovog bloga uvek nametala paralela sa pesmama Maggie’s Farm i On the Road Again, obe sa albuma Bringing It All back Home.

 

Sa tim sumnjama i strahovima, morate oprezno ljudi moji. Čačkanje mečke vrlo lako može da postane stvarnost. E, tako i ja...Težak sam baksuz.  Crk'o  fridž!  (Božemioprosti, liči mi  na ono od pre nekoliko desetaka godina,  kad je Pušenje reklo -  crk'o maršal ! Puj, puj...) Strepim nedeljama, vidim da ne hladi dobro, i eto...

Pa, gde sada pred slavlja, kad s tv-a najavljuju uskoro  proljeće u decembru, suncetizimskozubato, kad mi trebaš k'o lebac,  makar i takav star, i  sav erlav?!

Latim se pre neki dan da ga spremim i operem ranom zorom, jer će mi ovih dana trebati svaki kvadratni milimetar. Unutrašnjost mu njegovu ogromnu! Kad li...otvorih vrata, a iz njega me zapahne neka vrsta toplog fena, baš kao što je ovaj koji odjutros pirućka u Novom Sadu kad mu vreme nije,  naelektriše me elektrostatički momeeeentalno, a da mi je neko bio blizu, ne iskre, već bi kao prskalice prskali u duetu.  Proveravam lampice, kad ono -  ni bau, ne svetli ništa, njente, nating, nada...(paz' ovo, sve na N)

 

Kad u nekom tabloidu pročitamo naslov, na pr. "Koja rasa žena je najprivlačnija?", uglavnom smo svesni kakvoće senzacionalističkih sadržaja dotičnih novina, i da je u pitanju šala, vic, zabava miliona...Ali, kad uvredljiv  naslov "“Why Are Black Women Less Physically Attractive Than Other Women?" pročitamo u renomiranom (?) magazinu, ili na sajtu, kao što je Psychology Today, stvari su ozbiljnije.

65480-55885.jpg Prošle godine na  sajtu Psychology Today,   na blogu The Scientific Fundamentalist pojavio se članak s naslovom "Why Are Black Women Rated Less Physically Attractive Than Other Women" koji je napisao Dr Satoshi Kanazawa, psiholog (sociolog, antropolog) na London School of Economics, a do nedavno i stalni bloger sajta Psychology Today. Malo je reći da je taj blog izazvao pravu buru na tviteru, blogosferi i u javnosti uopšte. Zbog mnogo protestnih nota čitalaštva, uredništvo bloga je prvo probalo da  malo edituje naslov ovog članka, očigledno smatrajući da članak sam po sebi nije sporan.  Uskoro je ovaj članak  u potpunosti povučen sa sajta Psychology Today.

 

myredneckself

myredneckself
Datum rоđenja:  - Pol:  Ženski Član od:  06.08.2008 VIP izbora:  100 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana