Ima tome sedam, osam godina, kad me pozva prijatelj da me pita da li bih htela da odem u Zrenjanin i da gostujem u jednoj radijskoj emisiji. Voditelj sjajan, emisija 'Ima li problema?', primarno formirana da priča o ljudima sa različitim hendikepima i posebnim potrebama, ali se polako proširila na razne vidove obrazovanja.
Tako upoznam Slavoljuba.
Tada je već osam godina bio slep, ali se kretao i ponašao kao čovek koji vidi. Njegova sloboda kretanja, druženja, preuzimanja obaveza, učestvovanja u raznim sportovima, akcijama, za mene je čudesna.
IMA LI ŽIVOTA POSLE TRAUME (1)
Napomena: čitate na vlastitu odgovornost
Upozoravaju: Healer i Margos
„Još jedan običan dan... i nemam baš neku ideju kako da ga iskoristim, ili šta bih radio pošto kao i obično, ništa ne radim... nemam snage... posmatram najviše prirodu mada me ni to ne opušta u poslednje vreme...
Ako postoji još neko ko nije u svoju VIP listu ili makar u favorite ubacio ovaj nik - 112358oo - evo još jedne zgodne prilike.
Razloge ne moram da vam objašnjavam. Ipak, još jedan od razloga je taj što sam bila srećna kad sam naučila napamet da iskucam ove brojke, ne prepisujući.:)
I kad smo već ovih dana u raznim pričama oko blogovanja, pade mi na pamet da bismo mogli da napravimo glasanje najsimpatičnijih, najoriginalnijih, najdražih
On je stvarno bio Junak naših dana!
Imali smo se čime ponositi, mi, današnji jugonostalgičari, Titini pioniri, oni što su, možda naivno, ali zaista verovali u bratstvo i jedinstvo.
Jeste, i prepirali smo se, ko je bolji, On ili Beneš!? A voleli smo ih i jednog i drugog.
Beneš je bio impulsivan, emotivan i malo mangup, ali neodoljivog šarma i udarca. A On, on je bio staložen, sabran, uredan, vredan, taktičan.
Tada
Meni je ovo ulepšalo veče.
Možda razgali još nekog.
UPDATE: Ovaj drugi spot mi je ulepšao OVO veče:)
Pre nekoliko dana sam Bebi od Loncara rekla da ću joj opisati igru ''Here Comes The Rain'', ali nisam nalazila vremena za to. Maločas otvorim mejl... u njemu link od iste Ljilje od koje dobih i 'Validation' i poskočim od sreće - na početku je baš ta igra, prilagođena sceni.
Uživajte :)))
Ovo je drugi:
Once again, Mikele9
Na Vratima K.C.-a zalepljena osmrtnica. Ustrčim uz stepenice i zabodem nos u fotografiju. Čika Mija, jebote! Čitam:
„Naš voljeni i nikada prežaljeni, suprug i otac, ime i prezime, pukovnik u penziji, Diplomirani Filosof, iznenada je preminuo u 75 godini. U potpisu: neutešna žena Stanka i sinovi Đorđe i Miša. Sahrana će biti na Novom Groblju dana......u
Nikada mi ona Heraklitova da ne možeš dvaput zagaziti u istu reku nije bila jasnija no drugi put na Kaminu. Poučena prošlogodišnjim iskustvom, vrelinom u julu, težinom ranca, upalama tetiva, a poznajući put, krenula sam 19. maja. Računala sam na toplotu - bez vreline, na zelenilo umesto sprženih predela, na odmorišta pokraj puta, na jedno potpuno opušteno putovanje - u kome ću se, bez preteranih fizičkih napora, nauživati u prizorima, razmišljanjima, druženjima.
Iznenađenje me je čekalo već na početku, u San Žanu. Kiša, hladnoća i zatvoren tzv Route Napoleon preko Pirineja, zbog snežne mećave. Dobro, idem alternativnim putem.
Uz sve muke tranzicije, (ne)transparentnost, kapitalizacije, otuđavanja, osiromašenja i inih problema ovog našeg novog doba koje ja nekad merim brojem cipela koje imam a nadmašuje broj svih cipela koje su moje babe nosile za života, a nekad zagađenjem vazduha - kako mi se navrne, da prostite, neke priče na ovom blogu pričamo učestalije, no druge.
(Alal mi vera na ovoj kratkoj rečenici! :) )
Problemi pasa lutalica i problemi odnosa prema osobama sa posebnim potrebama bi mogli da se, delimično, rešavaju na zajednički način. Obučiti pse da pomažu ljudima. Ništa novo, znam. Samo sam želela da se ova vest dalje čuje, pa koga zanima i ko u ovome pronađe interes: