Australian Associated Press upravo je objavio sledeću vest:
Strina je umrla juna prošle godine. Već neko vreme se mučila. Najviše je napao šećer - poslednjih godina skoro je bila oslepela. Razaznavala je samo obrise. Poslednji put smo je videli pre nekoliko godina. Ono kad smo im svi porodično otišli u goste. Obradovala se, mojoj kćerki najviše. Srdačno se ispričala sa svima, ponajviše sa majkom.
Uvek se javljala na telefon. Valjda joj se u poslednje vreme sluh još više razvio kako joj je vid oslabio, pa je iz prve, bez greške prepoznavala ko je zvao. Nismo se sa njima čuli toliko redovno. Brat je zvao da kaže tužnu vest.
Kule u vazduhu
Kastels (castells) je naziv poznate katalonske tradicije, osobene za centralni i južni deo oblasti, koja seže do dvesta godina unazad. I danas, udruženja kastelsa koje zovu koles (colles) okupljaju se o praznicima i tokom festivala, po gradovima i selima, oko izazova da sagrade kulu od ljudskih tela kao primer saradnje i timskog rada. Timovi se i takmiče međusobno, što je posebno zanimljivo za gledanje i navijanje.
Ovo nije fudbalski blog, ali je blog o fudbalu
Večeras i sinoć imali smo prilike da pratimo dva različita televizijska priloga o fudbalu. Najpre smo se suočili sa tamnim licem našeg fudbala (ovde treba da ide link na Insajder), sa kriminalom koji je već odavno, preko 20 godina, sastavni deo naše nogometne svakodnevnice. Nameštaljke i gledanja kroz prste razmaženim zvezdama, omiljenim kod političara koji su ih kljukali novcima samoupravnog socijalističkog plebsa, nasledile su organizovane horde "ljubitelja voljenog kluba", kasnije "boraca za dostojanstvo svog naroda", sve do organizovanih iznudjivača i dilera droge. Tužna i tragična priča kojoj nejaki naslednici nekadašnjih političkih veličina i nekadašnje fudbalske veličine sa dva razreda večernje škole nisu mogli da se odupru svojim šićardžijskim mentalitetom. Sve garnirano neveselom budućnošću jednog sistema koji ni danas ne može da u tri godine izrekne ni jednu pravosudnu kaznu majmunima koji uništavaju ono što mnogi volimo.
Jedan od rituala koji neizbežno upražnjavam tokom poseta Ohridu je poseta berbernici "Kod Vedata". To iskustvo može se opisati, ali se ne može shvatiti dok se ne doživi.
Barselonu u reklamama često nazivaju gradom Gaudija. I zaista, među najprepoznatljivijim obeležjima grada, onima koje su obavezni deo svake turističke ponude, ističu se građevine koje je Gaudi sagradio, a ponajviše ona koju nije stigao da završi - crkva Sagrada Familia.
Gaudi - Božiji arhitekta
Hoćete da vam kažem gde sam našao svoj model? U drvetu, koje širi svoje grane, koje se nastavljaju u sve tanje i tanje grančice, na čijim krajevima je lišće. I svaki pojedinačni deo raste u skladno, veličanstveno, još od trenutka kada ga je Bog stvorio svojom umetnošču
(turski: nevolja, briga; tuga, žalost; bol, bolest; dertli - pridev: brižan; tužan, žalostan)
U Vilija (kako ga u žargonu zovu u kraju), došao sam sasvim slučajno. Nešto niže niz Roslin Hil je sedište ženske skautske organizacije u kojem imamo sastanke