Kad sam dobila mail s pozivom, prvo što mi je palo na pamet je da zvuči toliko blesavo da bi se lako moglo dogoditi.

Navikla sam na let od oko 8 sati, što će reći večera, 2 filma, malo spavanja i – vežite se, slijećemo. Krenula sam svojom uobičajenom rutinom: večera, 2 filma…a onda je na onom velikom strašnom ekranu pisalo da mi je ostalo još 10 sati u zraku . Nije mi preostalo ništa drugo nego da još jednom večeram, pogledam dodatna

Budite IN. Bar neko brisanje, pliz... 

Tko zadnji magarac! 

p.s.

stavit ću pod "satira" kad već nema Crna kronika. 

Sofisticirani artizam za blog četveroručno

Uz tastaturu: Beba Lončarević & Keti Topalović

Tog sunčanog kasnoproljetnog jutra, napokon smo se našle na par minuta zasluženog odmora. Prisjećajući se svog nedavnog sna u kojem mi Beba donosi kifle i jogurt, više gladna no lijena, opskrbila sam se u obližnjoj pekari. Hoće li se ikada dogoditi da stignem prva? Beba je već pijuckala svoj caffe latte, listajući novine u hladovini starog kestena. U pozadini se čula prijatna i nenametljiva muzika. Prepoznala sam Helicopter String

Vojo, Mocart!

(Salzburg, 27. 1. 1756. –  Beč, 5. 12. 1791.)

Kompozitor čije su prve kompozicije izdane kad je imao tek 8 godina, klavirist, violinist, orguljaš, violist, dirigent, vjerni sin, muž, otac, preljubnik, nastavnik, organizator, inovator, praktičar,

(Eisenach, 21.3. 1685 – Leipzig, 28. 7. 1750)

Double concerto for two violins in D minor

Nekoliko crtica iz biografije
(ili…o liku)

Johann Sebastian je osmo dijete Marie Elizabeth i Johanna Ambrozija Bacha. Osim oca, od kojeg je dobio prvu muzičku poduku, u obitelji Bach muzikom su se već bavili pradjed, djed, trojica braće, brojni rođaci, stričevi i ujaci. Nakon smrti majke, a godinu dana kasnije i oca, brigu o desetogodišnjem Johannu preuzeo

Vratimo se onom prijašnjem Ponteportònu.

Putem ste mogli obići Motovun, upoznati legendu o Velom Joži – pravednom divu opisanom u pripovijetci Vladimira Nazora ili možda na drugu stranu skrenuti za pitoreskni Oprtalj (slika desno).

Umjesto da skrećemo

Čitam zadnjih dana dosta tekstova o putovanjima u Lijepu moju, o krstarenju jedrenjakom, konobama…i tako…sve mi nekako dosadno. Kao domàća cura, osjećam moralnu obavezu da vas provedem nekim možda medijski malo manje zastupljenim dijelovima. Primijetit ćete akcente prilikom prvog spominjanja nekih imena ili pojmova. Ne znam za one duge, uzlazne ili silazne. Meni su svi kratki i isti.

Rovìnj, Porèč, Pula, Fažàna, Novigrad, Vrsàr, Rabac, Labin…svakog nešto veže za određeno mjesto, no ako se uputite u Istru ovih dana ili…nekad u budućnosti, ne

Gospođu Veru trebalo je naći na drugoj strani Manhattana. Iako je vjerojatno razvikaniji od zapada, East Side me nikada nije impresionirao. Moguće da kvart ne poznajem dovoljno dobro ili je u pitanju tek predrasuda prema kojoj  tu (pogotovo na Upper East-u) živi previše ljudi koji ne znaju kud bi s novcem, vremenom ili sobom. Djeluje hladno i distancirano. Atmosfera,

Ili kako je sve pocelo...

Zasto bi netko isao u New York? Zasto se toliki uskomesaju na sam spomen imena...tako bi rado isao, ali...? Sto je mene tjeralo? Filmovi? Neznanje? Ludost?  Glupost? Pamet, struka, znatizelja, bijeg od vec ucmalog postojeceg...vjerojatno nesto od toga.

City sam prvi put upoznala u ljeto '99. Kud bas u ljeto, s pravom ce reci oni koji

- Brajkelo ; ) sredila sam raspored tako da sam gotova do 19:20.  Gdje ćemo se naći? Tražimo the barista po Ilici? ; )

- Može, u 19:30 ovde: (kafić u Ilici)
- 19:35, nisan 'tica ; )

- Akhm...ako dobro vidim, mislim da ne stignemo u caffe jer rade do 7. Budem se sutra prošetala. ; )

- Провери, па јави :)

xxx

Ok, super. A kamo da izvedem čovjeka u gradu u kojem ne živim već 10 godina, koji ne izlazi na bilo kakvu večeru, ne pije bilo kakav espresso, ne zanima ga “otvoreno vino”…? Riba i piletina nisu