Prvi put sam živeo u Engleskoj početkom osamdesetih, radio u londonskom ofisu jedne jugoslovenske firme. Mlad , lep, lepe parice, plaćen stan. Uživanje.
U Englesku sam drugi put otišao da živim deset godina kasnije, u Aprilu ’92 . Ovaj put je bilo drugačije. Živeo sam u sobici iznajmljenoj od jednog izbeglice. Da pojasnim, izbeglička porodica ( muž, žena, dvoje dece) su dobili stan od Engleza
Trenutno radim na projektu u Rumuniji.
Dva puta mesečno idem na dugi vikend kući u Francusku.
Naravno, jedva čekam da vidim familiju , igram košarku sa klincima, obidjem cveće u bašti i sve što uz to ide.
I svakog trećeg putovanja odem kod frizera.
Dok sam bio stalno kod kuće nisam ni primećivao tu regularnost šišanja i svega što uz to ide.Sada primećujem.
Seksualni odnos izmedju dve odrasle osobe izmedju kojih postoji uzajamna privlačnost i emocinalna povezanost zove se “Voditi Ljubav”. I mnogo je lep.
Isti odnos izmedju jačeg i slabijeg bez saglasnosti i emocionalne povezanosti zove se “Silovanje” i kriminalni je čin.
Sve ove godine ovde na blogu ja se zalažem za Srbiju u EU. Voleo bih da većina Srba to isto želi jer bi to Srbiju odvelo u Uniju.
Na žalost to nije slučaj. Većina Srba ili makar značaj broj ne želi Srbiju u EU. I to je u redu.
Većina u demokratiji odlučuje. I tako treba da bude.
Knigu 1984. čitao sam prvi put , kao obaveznu lektiru, u gimnaziji Aleksa Šantić u Mostaru.
Čujem, nisam siguran, da su gimaziji a i ulici u kojoj sam odrastao vratili ime Aleksa Šantić.
Nemam nikakav osećaj oko toga, niti moja gimnazija niti moja ulica više ne postoje.
Daklem tih davnih ranih sedamdesetih sam prvi put ćitao 1984. George-a Orwella.
Sve mi je tamo izgledalo facinatno I potpuna
Siguran sam da ce neko da napravi post o Dilanovoj Nobelovoj nagradi mnogo bolje od mene.
Ovo je samo mala lična beleška o čoveku koji mi je obeležio ne samo mladost, nego ceo život.
11.06.1991 sam bio prvi i jedini put na koncertu Bob Dilana, čoveka koga sam u mladosti idelizovao više nego bilo koga drugog.
Stadion Galenike nije bilo mesto na kojem sam očekivao da prvi put sretnem Boba. Ali daj sta daš.
Mislim
Na jednom drugom blogu postavih noćas komentar da ne postoji mnogo šansi da se u Srbiji nešto promeni dok Evropa ne odluči koliko ce brzina da ima.
Upravo se završio sastak Velike Četvorke u Versaju ( sic ) . Francuska,Italija , Nemacka, Spanija.
Brouzujem BBC , France 24 i ostale ne bi li video sta su
Opšte je poznato da Francuska ima najkraću radnu nedelju ( 35 sati ) i da im je pauza za ručak najduža.
Kao da to nije dovoljno, večni beskrajni štrajkovi budžetskih institucija ( železnica, gradski saobraćaj, bolnice, škole ) dovode nenavinute strance u Francuskoj do ludila.
I na kraju beskorisni pokušaji zaustavljanja istorije, kao na primer violetna borba taksista protiv Ubera .
Sedim sinoć, ovde , u Prištini u restoranu, jedem odličnu hranu ( lepinja, salata ,Elbasan tava, Mantija , vrlo slično onom što smo u Mostaru zvali burerdžike ) i pijem dobro vino ( kosovski Stone Castle Chardonay ).
I pričam sa kosovskim Albancem.
Jako fini covek.
Ceo dan smo pričali samo o poslu i sada opušteno
Сјутра је празник. Своју свјетлост меку
Кандило баца и собу ми зâри.
Сâм сам. Из кута бије сахат стари,
И глухи часи неосјетно теку.
Напољу студен. Пећ пуцка и грије.
Ја лежим. Руке под главом, па ћутим,
И слушам како
Srdan
Bogdan
Radovan
Jovan
Mijuško
Boško
Mijuško
Pop Mirko ( 1717. godina)
Pop Luka
Pop Vuk
Petar
Zelen
Stanoje
Blagoje
Radoje
Petar
Branko
Srdja
I moja