Popela bih se na Ajfelovu kulu i vikala svom snagom.
Snagom svih vetrova;
svih suza, osmeha, strasti i zacrtanih ciljeva.
Dala bih sebi odušak, a svetu znanje koliko mi je stalo do jednog posebnog bića.
Nije on nishta poseban;mogutje.
Niti nešto preterano lep, pametan, ili romantichan;
mogutje i to.
Mogutje i da nije nešto previše zgodan, da mu oči nemaju nikakav sjaj, a koza mekoću.
Ali,
ja to ne vidim.
Znash,
za mene je i preterano lep,
i najpametniji,
najromantičniji.
Kada ga vidim
Трећи ред. Црвено седиште број девет, мој омиљени број. Значи, биће ово лепо вече.
Светла су још увек упаљена и користим прилику да још једном пројурим погледом не бих ли што боље упознала особе надомак себе.
Одјек елегантних штикли, мирис скупоцених парфема.
Упорно пратим подизање